Instaliranje na položaj glavnog državnog odvjetnika, očekivano, učinilo je Ivana Turudića još arogantnijim, drskijim i politički angažiranijim nego što je bio prije tog nesretnog događaja, premda mu nikad nije manjkalo rečenih svojstava. Odazvao se prošlotjednom pozivu parlamentarnog Odbora za pravosuđe u povodu sumnje da su Josip Škorić, donedavni predsjednik Uprave Hrvatskih cesta i istaknuti član HDZ-a, i Josip Šarić, donedavni saborski zastupnik HDZ-a i gradonačelnik Otoka, doznali da su istražitelji stegli krug oko njih i da im slijedi hapšenje, pa su podnijeli ostavke prije nego što im je policija, po nalogu USKOK-a, došla na vrata. Turudić je pozvan da odgovori na pitanje je li iz USKOK-a, odnosno Državnog odvjetništva dojavljeno osumnjičenicima ili vrhu HDZ-a što se sprema, nakon čega su uslijedile naprasne ostavke. Šef DORH-a rezolutno je saopćio da informacije nisu iscurile iz institucije kojom upravlja od kraja svibnja ove godine, mada o tome nisu provedeni nikakvi izvidi, niti će, prema Turudićevoj odluci, biti ikakvog istraživanja o tome kako su Škorić i Šarić saznali da će biti lišeni slobode. Pritom je, neometan logikom, optužio pojedine opozicijske zastupnike da donose zaključke o curenju iz DORH-a mimo ikakvih dokaza i utvrđenih činjenica.
Zašto su Škorić i Šarić uopće podnijeli ostavke uoči odvođenja u pritvor? Jedini smisao tog poteza jest u tome da se umanji politička šteta stranci kojoj pripadaju: politički ipak nije svejedno hapsi li se bivšeg ili sadašnjeg moćnika, odnosno za Andreja Plenkovića i HDZ elegantnije je i bezbolnije da iza rešetaka završe bivši, makar bili bivši odnedavno. Neki će reći da su Škorić i Šarić imali i vlastitu računicu u podnošenju ostavki, jer da su tako eliminirali jedan razlog (mogućnost ponavljanja kaznenog djela) za određivanje istražnog zatvora. No znali su da se taj razlog može lako poništiti podnošenjem ostavke neposredno po hapšenju, ali da istražni zatvor ne mogu izbjeći zbog drugog osnova – mogućnosti utjecaja na svjedoke. Škorić i Šarić, dakle, nisu imali ozbiljan lični motiv da se povuku s položaja, osim da olakšaju svojoj stranci i da se time možda preporuče za blaži pravosudni tretman. HDZ je, pak, imao jasan motiv da ih pogura prema ostavci.
Jesu li Šarić i Škorić mogli samostalno doći do zaključka da ih se istražuje i da neće moći eskivirati istražni zatvor? Vjerojatno jesu: mogli su to shvatiti na osnovu poslovne dokumentacije za koju su istražitelji bili zainteresirani, mogli su to zaključiti iz nečega što im je mogao prišapnuti netko od onih s kojima su obavljani razgovori u fazi izvida... Taj zaključak bio im je iskoristiv za eventualno uklanjanje dijela dokaza ili za neki drugi oblik opstruiranja istrage, ali ne i za odluku o preventivnom podnošenju ostavke: na to ih je netko – u najmanju ruku – morao potaknuti, a Plenković i njegova stranka jedini su što su se kako-tako okoristili ostavkama Škorića i Šarića. Je li u to bio izravno umiješan Ivan Turudić ili netko s nižih razina u Državnom odvjetništvu ili USKOK-u? Nema čvrstih dokaza koji govore u prilog tome, ali logika i Turudićevo ponašanje pred Odborom za pravosuđe daju temelj indicijama da se radilo o duplom pasu: kad se već ne mogu zaustaviti dugotrajne i uznapredovale istrage protiv istaknutih HDZ-ovaca, može se odigrati tako da se što manje naškodi HDZ-u, to jest da se Plenkoviću olakša odgurivanje korupcije i zloupotreba od sebe i HDZ-a.
Umjesto da najavi istragu o tome kako su do Šarića i Škorića došle tajne informacije koje ih se itekako tiču – pa makar te istrage ne polučile rezultat, kao što nisu ni dosad – ili da argumentira zašto uopće ne kani istraživati ove slučajeve, glavni državni odvjetnik odlučio se za političku svađu s opozicijskim zastupnicima, za glumljenje uvrijeđenosti i diletantsko-političke poduke iz hrvatskog jezika te za proizvodnju dimne zavjese čiji je smisao bio da se zamagli srž problema. Turudić je, naravno, pritom nastupao koordinirano s HDZ-ovom većinom u Odboru za pravosuđe, što se ponajprije očitovalo u tome da je šef DORH-a – u dogovoru s HDZ-om – za dolazak izabrao dan u kojem mu druge obaveze nisu dopuštale da se u Saboru zadrži duže od jednog sata, a onda i u usklađenosti njegovih stavova s istupima HDZ-ovih zastupnika. Postavio se upravo onako kako se državni odvjetnik ne bi smio postavljati, naročito ne u Saboru, državnom tijelu koje bira i razrješuje DORH-ova čelnog čovjeka, bez obzira na to što je Turudić odlučio doživljavati svoju dužnost kao carstvo samovolje i nedodirljivosti. Tako se, uostalom, doživljavao i na svojim prethodnim – sudačkim – poslovima, pa se, među svim ostalim nepodopštinama, tajno sastajao s osumnjičenicima i javno lagao da tih susreta nije bilo. Zašto bi mijenjao model operiranja kad mu se dosad pokazao vrlo uspješnim...
