Ovaj tekst nema ambiciju da iscrpi svu tematiku problema zaštite voda u državama koje okružuju Hrvatsku. Zadovoljili smo se sa dva primjera, onima Srbije i Slovenije. Naši informatori bili su Iva Marković, osnivačica inicijative Pravo na vodu i programska direktorica Organizacije za političku ekologiju Polekol iz Srbije te Luka Omladič, član izvršnog odbora i koordinator za okolišnu politiku stranke Levica iz Slovenije.
U Srbiji se neki ljudi bore za vodu kao ljudsko pravo, kao javno dobro koje nitko ne smije otuđiti i na kome nitko nema pravo stjecati profit. Omasovljenju i politizaciji ekološkog pokreta u Srbiji put je utrla višegodišnja borba protiv malih hidroelektrana. Iako se isprva pokušalo raznim institucionalnim sredstvima, prijavama, tužbama, pa je tu bilo čak i nekoliko pozitivnih odluka institucija, na primjer Zavoda za zaštitu prirode, u praksi se borba morala odvijati po planinama, na barikadama mehanizaciji i s nekoliko krivičnih prijava demonstrantima za tjelesne povrede kada bi se investitori usudili da dođu na lokaciju. Moto najpopularnijeg pokreta Odbranimo reke Stare planine bio je: "I struka i motika".
- U Srbiji oko milion ljudi stalno ili povremeno nema pristup čistoj vodi u domaćinstvu. Dok je centralna i zapadna Srbija pogođena antropogenim zagađivanjem izvora vode, a južna sušom kao manifestacijom klimatskih promena. Najdrastičniji primer ipak je u Vojvodini gde je zbog geološke podloge voda zagađena kancerogenim arsenom. Vodovodi Zrenjanina, Kikinde, Sente i okoline do česmi dopremaju vodu sa bojom ukusom i mirisom, braon, masnu i čak – zapaljivu! - kaže Iva Marković.
U Zrenjaninu uoči Nove godine 2019. ubrzano se prekraja Zakon o komunalnim djelatnostima, koji tada prvi put omogućava ulazak privatnih kompanija u vodoopskrbu. Usprkos moru obećanja i poplavi opravdanja, privatna tvornica i dalje ne proizvodi vodu za ljudsku upotrebu, a stanovnici Zrenjanina pored toga što plaćaju račune za vodu, izdvajaju i do 10 posto prihoda samo da bi utolili žeđ.
U Srbiji oko milion ljudi stalno ili povremeno nema pristup čistoj vodi u domaćinstvu. Centralna i zapadna Srbija pogođene su antropogenim zagađivanjem izvora vode, a južna sušom kao manifestacijom klimatskih promena – kaže Iva Marković
Borba protiv rudarenja, na primjer litija od strane kompanije Rio Tinto na zapadu, ali i drugih kao što je Zijin na istoku zemlje, također ima važan argument u zagađenju voda. Istraživanja pokazuju da samo voda iz istražnih bušotina koja se izlila na njive poljoprivrednicima sadrži povišene koncentracije bora, natrija i drugih kemijskih elemenata. Podzemni bunari doline Jadra također već sada pokazuju kontaminaciju, ali pravi pakao slijedi tek kada krene eksploatacija.
- Nije čudo da se ljudi koji tamo žele da ostanu protive bilo kakvim radovima, čak i istraživanjima, jer je nemoguće ostati ako vam strada izvor života koji pijete i od kojeg zavisi voće i povrće od kojih žive vaše porodice - kaže Marković.
Tu su i problemi s kopanjem pijeska i šljunka iz rijeka.
- Ovaj problem poznat je po preklapanju ili kako se u praksi pokazuje, mimoilaženju nekoliko ministarstava, tj. institucija – vodoprivrede, građevine i zaštite prirode. To znači da ukoliko sutra vidite bager na obali, svi su pomalo odgovorni, pa kada pokušate da prijavite, zaustavite radove momentalno ili trajno rešite problem, ostajete zaglavljeni u vrtlogu prebacivanja nadležnosti. Za to vreme rečno korito je već oštećeno toliko da uzrokuje ne samo očiglednu ekološku štetu, već i spuštanje nivoa podzemnih voda i posledično presušivanje bunara koje stanovništvo nizvodno koristi - upozorava Marković.
Divlja gradnja na obalama velikih vodnih tijela, prije svega vikendica, rekreativnih sadržaja, turističkih naselja, ima svoj paradigmatični primjer na novobeogradskom Savskom nasipu. Pored očigledne privatizacije obale i onemogućavanja jednakog pristupa vodi, na savskom nasipu ugrožavaju se i bunari koji snabdijevaju jedan dio pitke vode za Beograd, jer hiljade vikendica, od kojih su i neke poznatih političara i kontroverznih biznismena, nisu priključene na sistem javne kanalizacije.
Tema koja je ostala u sjeni za širu javnost, ali ne i za biznismene širom Srbije je privatizacija banja. Nekada dio javnog zdravstva, lječilišta podignuta uz prirodne resurse mineralnih i ljekovitih voda danas su ili strašila u stečaju ili privatni, rijetko kome dostupni, spa centri.
Iva Marković (Foto: YouTube)
- Ovog leta odlazili smo u Vrnjačku Banju, mesto koje je okupirano banjskim turizmom i tamo davali podršku maloj ali upornoj grupi porodica koje su se organizovale u nedeljne proteste. Naime, varošica koja na svome grbu ima izvore lekovite vode, ostala je bez dva izvora koja su presušila zbog prekomerne divljačke eksploatacije. Ta borba se i dalje vodi. U poslednje vreme javljaju nam se ljudi iz ruralnih sredina sa novim tipom problema - govori nam Iva Marković.
- U selima je čest slučaj da su meštani, koji su za vreme Jugoslavije pripadali jednoj mesnoj zajednici, izdvajali sredstva za javne radove – mesni samodoprinos – i time se finansirao i vodovod. Nekada je formalno vlasnik seoskog vodovoda bila mesna zajednica, međutim u mnogim slučajevima sami seljaci su se udružili van ove institucije i zajedničkim sredstvima izgradili i održavali vodovod. Ti vodovodi funkcionišu održivo, gotovo po principu commonsa, kvalitet vode se kontroliše u zvaničnim nadležnim institutima, cena vode je podnošljiva za siromašna ruralna domaćinstva, a sistem može preživeti čak i kada neka domaćinstva ne mogu da si priušte ili povremeno ispadnu iz naplate. Međutim, u poslednje vreme krenula je hajka na seoske vodovode jer po novom zakonu o komunalnim delatnostima građanke i građani imaju strogo dve opcije: javni vodovodi vezani za urbane centre ili privatni, sumnjivog interesa i kompetencija. Opštinska javna komunalna preduzeća počela su im slati četverostruko veće račune i pretiti tužbom u slučaju da nastave da sami upravljaju zajedničkim dobrom – svojim vodovodom. U toj situaciji njima je isplatljivije predati vodovode u ruke privatnicima, što je novi nivo problema i zbog lošijeg kvaliteta usluge i zbog nepredvidive cene u budućnosti - kaže Marković.
Srbija je u regiji najsiromašnija zemlja autohtonim vodama, tj. vodnim tijelima koja ne izviru ili odlaze van granica države, i zato bi nam morao biti važan regionalni pristup zaštiti voda. Pa kad institucije neće, aktivisti moraju.
- Prošle godine smo u Sarajevu osnovali regionalni savez Odbranimo r(ij)eke Balkana i zajedno sa dvadesetak lokalnih pokreta obećali se na solidarnost i podršku jedni drugima u borbi za vodu, ali protiv jednoobrazne klike koja ruši i buši u svim našim državama iz kojih dolazimo - zaključuje Iva Marković.
Luka Omladič podsjeća kako je u Sloveniji prošle godine vlada Janeza Janše izgubila na referendumu, što je bio njen najveći poraz u mandatu. A sve to u zaoštrenim uvjetima glasanja, s obzirom na to da se zahtijevalo što brojnije sudjelovanje, a i referendum se odvijao u trenutku lockdowna zbog Covida-19. Civilnodruštvena organizacija Institut 8. mart i velika mreža prvenstveno mladih aktivista, koja je sudjelovanje organizirala, postigla je dosad najveću političku pobjedu ekološkog pokreta u državi. Vlast je podcijenila činjenicu da je za ljude voda paradigma zajedničkog. To zajedničko dobro vladina promjena Zakona o vodama napala je s naizgled tehničkom promjenom, za koju su se vjerojatno nadali da će proći neprimijećeno. Promjena je olakšala i liberalizirala uvjete gradnje obalama rijeka, jezera i mora.
Luka Omladič (Foto: YouTube)
- Ali promjena, za koju je vlada tvrdila da je tehnička i minimalna, u budućnosti bi mogla dovesti do velikih posljedica - kaže Luka Omladič.
Bila bi prvi korak procesa u kojemu bi se postepeno podzidale obale i ljudima ograničio slobodan pristup do obala. Stručnjaci za vode, koji su se protivili zakonu, upozoravali su još na nešto: obale rijeka imaju bitnu ulogu u vodenom krugu i životu rijeke. Ako u njih nepromišljeno posežemo, ugrožavamo vitalnost vodenih ekosistema i na kraju ugrožavamo izvore iste pitke vode s kojima su povezani. To dvoje – zaštita pitke vode i slobodan pristup ljudi obalama – bile su parole s kojima su organizatori referenduma naslovili brigu ljudi za zajedničko i porazili vladu.
- Dodati treba još i ovo: i postojeći Zakon o vodama, koji je tom pobjedom ostao na snazi, nije najadekvatniji. Uloga boraca za vode kao zajedničko dobro se nastavlja – govori Omladič.
Druga velika fronta za zaštitu voda povezana je s pitanjem gradnje novih hidroelektrana na Savi i Muri. Za zagovornike gradnje novih hidroelektrana ključna je tvrdnja o neiskorištenom elektro-energetskom potencijalu rijeka. Na jednom dijelu rijeke Save, između Ljubljane i Zidanog mosta – tzv. srednjem toku Save – hidroelektrana još nema, no postoje nacrti za gradnju desetak. Već je projektirana još jedna veća hidroelektrana u donjem toku Save, kod Mokrica. Na slovenskom dijelu Mure hidroelektrana nema, ali govori se o mogućnosti postavljanja njih osam.
- Mi, koji se gradnji novih hidroelektrana protivimo, proizlazimo iz drugačije perspektive. U Sloveniji su zbog hidroelektrana već zajažene brojne rijeke, uključujući i Savu, a priskrbljuju trećinu električne energije. Te rijeke i dijelovi rijeka koji još nisu zajaženi nikako nisu "neiskorišteni potencijal" – naprotiv, jedini su preostatak ekosistema živih rijeka. Živih u smislu da tamo rijeka još teče slobodno, kroz brzace i šljunak, da ribe ne priječe brane i da se ptice još gnijezde na prirodnim obalama. Uništavanje biosfere uz pozivanje na obnovljivu energiju i klimatske promjene je potpuno pogrešno. Kriza okoliša našeg vremena istovremeno nam prijeti slomom klime i slomom biosfere. To su dvije strane iste krize – čuvati moramo klimu i biosferu - govori nam Luka Omladič.
Zato je borba protiv hidroelektrana u Sloveniji dio šire borbe za očuvanje riječnih ekosistema na cijelom Balkanu, gdje su pod udarom kapitala, presvučenog u kvaziklimatsku brigu, brojni još sačuvani vodotoci.
Važnu etapnu pobjedu u očuvanju Save postigli su ekolozi iz organizacije Društvo za proučavanje riba Slovenije – njihova predsjednica Andreja Slameršek jedna je od vodećih aktivistkinja za očuvanje rijeka. U dugogodišnjem sudskom sporu privremeno su uspjeli zaustaviti gradnju hidroelektrane Mokrice. Važno je što je glavni zagovornik njene gradnje upravo aktualni ministar okoliša Andrej Vizjak, koji je prije toga bio zaposlen kod investitora, u firmi Hidroelektrarne na donjoj Savi. Zbog njegovog čestog djelovanja protiv zaštite okoliša dobio je među zaštitnicima okoliša naziv "ministar protiv okoliša".
Pored tih glavnih fronta za zaštitu voda u toku su još noge druge, ništa manje važne akcije zaštite. Na primjer, protiv onečišćavanja podzemnih kraških voda prekomjernim gnojenjem polja u Beloj krajini, gdje je zbog tog onečišćenja ugroženo preživljavanje rijetke vrste podzemnog vodozemca proteusa; protiv planirane velike brane na potoku Padež u pokrajini Brkini za vodni rezervoar; za pitku vodu u kraju Anhovo, gdje su brigu za vodovod prepustili nebrižnom poduzeću cementare Anhovo, inače također velikom zagađivaču; u Prekomurju, gdje britanska korporacija planira vađenje plina frackingom, što predstavlja veliki rizik za onečišćenje vodenih izvora.
- U svim tim borbama glavnu ulogu imaju dobro organizirani ekološki aktivisti i civilno društvo. Iskustvo pobjede na lanjskom referendumu o vodama ipak nam ulijeva optimizam. Ljudi su spoznali da je voda zajedničko dobro, koje ne dozvoljavamo da nam se oduzme u ime interesa i kapitala - zaključuje Omladič.
Ovo je drugi od tri teksta posvećena vodi. Prvi tekst pročitajte na ovom linku.
