U zadnje dvije godine privatne kompanije iscrpile su na temelju koncesija 823 tisuće kubika vode za prodaju u flaširanom obliku, zaradivši enormnu sumu na tržištu, koja je odavno prešla milijardu kuna u Republici Hrvatskoj. Zauzvrat, Hrvatska dobiva između 11 i 13 milijuna kuna godišnje na ime svih koncesija. Iznos je jedan od najmanjih na Balkanu i općenito u zemljama Evropske unije. Iako je, k tome, koncept javnog natječaja naglašen u Zakonu o vodama, većina koncesija nije dodijeljena nadmetanjem, nego kroz izravni zahtjev poduzetnika koji su se pobrinuli za kupnju zemljišta na lokaciji za crpljenje. To je omogućeno zato što je zadnjih dvadesetak godina tržište crpljenja i prodaje izvorske i mineralne vode obilježeno političkim pogodovanjima i izmjenama zakona nakon lobističkih inicijativa industrije flaširanih napitaka. Posljedično, na djelu je disproporcija između privatne koristi nasuprot javne štete: enormni profit je isključivo na trgovačkim društvima, a ekološke posljedice – od plastične ambalaže i zagađenja okoliša u procesu dobivanja proizvoda – na građanima Republike Hrvatske i njenom okolišu.
U Hrvatskoj je trenutno aktivno tridesetak koncesija za zahvaćanje izvorske vode za flaširanje i za njenu tehnološku uporabu. Većina ih je potpisana na maksimalnih 30 godina, s mogućnošću produljenja. Najveći dio koncesija drži manji broj kompanija, koje zajednički crpe više od 90 posto konesionirane vode. Radi se o Jamnici Plus, Cedeviti, Studencu, poduzećima Naturalis i Sveti Rok.
Iako su Novosti u posljednjih mjesec dana pokušale doći do dokumentacije o koncesijama i koncesijskim naknadama, Republika Hrvatska rezolutno je odbila naš zahtjev. Uvid u spise uskratile su Hrvatske vode pod obrazloženjem da ih možemo dobiti jedino ako dokažemo "pravni interes". Nejasno je zašto bi trebalo postojati opravdanje za otkrivanje podataka o privatnoj eksploataciji javnog dobra. Bez obzira na odgovor, na njihovo rješenje ćemo se žaliti Povjereniku za informiranje sve dok traženi dokumenti ne budu dostupni javnosti.
U Hrvatskoj je potreba za flaširanom vodom izmišljena. Takve potrebe nema. To je jednostavno PR proizvođača flaširane vode, poručila je prije koju godinu dr. Lidija Runko Luttenberger, bivša pomoćnica ministra zaštite okoliša i prirode
No i bez navedenih ugovora moguće je dobrim dijelom rekonstruirati priču o koncesijama na vodu. Poznat je, za početak, univerzalni set pravila kojim se određuje cijena za sve koncesionare. Osim fiksne naknade po izdavanju državne odluke – koju je nedavno Cedevita platila 400 tisuća kuna – najvažniji je izdatak 30 kuna po kubiku zahvaćene vode za flaširanje. U prijevodu, privatne kompanije plaćaju 3 lipe po litri, što iznosi oko 24 milijuna kuna za 823 tisuće iscrpljenih kubika u zadnje dvije godine. Postoji još i naknada za Hrvatske vode, koja iznosi zanemarivih 0,08 lipa za litru izvađene vode. Na primjer, krajnjem korisniku "prirodna mineralna negazirana voda Jana", najprofitabilniji proizvod Jamnice, prodaje se za skoro 6 kuna. Voda im kao sirovina košta oko 2 posto izdataka, dok je na reklamiranje gotovog proizvoda ova firma prije rasapa Agrokora plaćala više od 160 milijuna kuna. Kad se podvuče računica, svaka troškovna kategorija, poput ambalaže, distribucije, plasmana na tržište i marketinških usluga, stostruko nadilazi cijenu koju privatni subjekt državi plaća za vodu. Nakon odbijanja svih troškova, profitna marža za poduzeće Jamnica po nekim izračunima iznosi više od 15 posto, pa se dobit od prodaje crpljene vode pretapa u otprilike polovicu od ukupne milijarde kuna prihoda i posljedičnog godišnjeg plusa od stotinjak milijuna kuna. Prije krize u Agrokoru profit je bio tristotinjak milijuna, dobrim dijelom preko prodaje Jamnice i spomenute Jane, koje uz vodu Cetina u vlasništvu firme Naturalis do danas čine 70 posto ukupne prodaje vode na tržištu. U isto vrijeme, valja ponoviti, državi se za koncesije sveukupno plaća između 11 i 13 milijuna godišnje. Jamnica daje većinu ukupnog iznosa, oko 8 milijuna kuna za devet aktivnih koncesija. Drugoplasirani Studenac ima sedam, a Cedevita pet koncesija. Radi se o različitim koncesijama: za crpljenje mineralnih, termalnih i izvorskih voda, za prodaju na tržištu i za tehnološke potrebe. Potonja kategorija se odnosi na vodu što se koristi u proizvodnom procesu.
Prema podacima koje je 2016. godine prikupio današnji gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević u opsežnoj studiji Instituta za političku ekologiju i Zelene akcije, Hrvatska je 2014. godine bila na 12. mjestu po potrošnji flaširane vode. Prvih deset pozicija tradicionalno zauzimaju najveće zemlje svijeta, poput SAD-a, Kine i Indije, koje za razliku od Hrvatske imaju ozbiljne probleme s kvalitetom vode iz slavine. "U Hrvatskoj je potreba za flaširanom vodom izmišljena. Takve potrebe nema. To je jednostavno PR proizvođača flaširane vode", poručila je prije koju godinu dr. Lidija Runko Luttenberger, bivša pomoćnica ministra zaštite okoliša i prirode u intervjuu za video Multimedijalnog instituta MaMa.
Iako je tradicija flaširanja i prodaje vode u Hrvatskoj puno duža, pravi biznis je zapravo počeo prije otprilike 12 godina, nakon financijske krize. Na početku druge dekade 21. stoljeća konzumacija vode u boci povećana je za 375 posto. Tomu su nemalo doprinijele marketinške kampanje u kojima je dominirala sugestija da izvorska voda u boci baštini takoreći čudotvorna svojstva te da je zdravija od one iz vodovoda. Iako se uvijek radilo o nonsensu, podatku koji je suprotstavljen znanstveno dokazanoj činjenici da Hrvatska ima jednu od najčišćih i najdostupnijih voda za piće u Evropi, narativ se lijepo učvrstio. Mimo svih razumnih fakata. Jer, voda iz slavine koja se ne razilazi u kvaliteti od flaširane i dalje je oko tisuću puta jeftinija od njenog izdanja u plastici.
Zdrava i jeftina voda iz slavine koncesionarima ne donosi dobit (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Na razne načine, svemu su doprinijeli i nositelji političke moći. Budući da se radi o predvodnicima tržišta, ovaj dio kronologije valja ispričati kroz već spomenutu Jamnicu. Godine 1995. usvojeni su zakonski uvjeti za dobivanje spomenutih koncesija, prema kojima je uvedena obaveza javnog natječaja. Agrokor, tadašnji vlasnik Jamnice, pokazao je sav besmisao toga pravila. Godine 2001. Grad Jastrebarsko predao je Jamnici zemljište u vlasništvo. Tek nakon toga je proveden javni natječaj za koncesiju na istoj lokaciji. Posve očekivano, trijumfirala je Jamnica, gospodar zemljišta. Godine 2005. izmijenjen je Zakona o vodama: koncesiju bez natječaja od tad je mogao dobiti vlasnik zemljišta na kojem je predviđeno crpljenje. Četiri godine poslije izmjena istog zakona vraća mandatorni režim natječaja za sve koncesije. No 2013. dolazi do ukidanja toga pravila i uspostave mogućnosti produljenja koncesije za vlasnike zemljišta. Istraživanje Instituta za političku ekologiju pokazalo je da u razdoblju obaveznih natječaja nitko nije tražio koncesije: devet odobrenja izdano je u vremenu bez ovog pravila.
Koncept tridesetogodišnjih koncesija za mnoge je sektore zamišljen kao razumni rok za gotovo siguran povrat svih ulaganja u infrastrukturu. Tržište punjenja vode, međutim, za najveće proizvođače pokazao se toliko lukrativnim da je Jamnica u samo jednoj godini poslovanja pokrila troškove ulaganja na svim izvorima iz kojih je crpila vodu. Znamo li da postoji mogućnost produljenja koncesije nakon tri dekade ako je poduzeće vlasnik zemljišta, onda se tu ne radi o suvislim politikama eksploatacije javnog dobra ili takozvane pravedne tržišne utakmice, nego pogodovanju određenim kompanijama za akumulaciju enormnih prihoda. Na primjeru Jamnice može se vidjeti i izrazita dvojbenost prakse dodijele mješovitih koncesija, za mineralne vode i za tehnološku uporabu. Potonja voda je oko 180 puta jeftinija za crpljenje, jer se koristi za pranje flaša, ali i za aromatizirane proizvode na policama. Dokumentarist Dario Juričan svojevremeno je prikupio dokumentaciju koja pokazuje da je Jamnica više godina zaredom premašivala dozvoljenu količinu vode za tehnološke svrhe, dok je u isto vrijeme bila izrazito konzervativna po pitanju vađenja vode za flaširanje, koja je znatno skuplja. Aromatizirana voda "na bazi prirodne mineralne vode" koja se kao takva reklamirala na nekim proizvodima, evidentno mami kupce promocijom skupljeg proizvoda od vode za tehnološku uporabu, ali se obračunava po znatno jeftinijoj tarifi, namijenjenoj za tehnološku uporabu vode. No i mimo toga, smiješna i gotovo zanemariva cijena gotovo svih koncesija za flaširanu vodu, koja se plaća 3 lipe po litri, također je donesena poduzetničkim lobiranjem.
Temeljem prvih zakonskih odredbi, plaćalo se 2,5 posto ukupnih prihoda od prodaje flaširane vode. Po toj računici samo je Jamnica trebala plaćati duplo veći iznos koncesije. Na inicijativu i lobiranje Gospodarsko interesnog udruženja proizvođača pića, čiji su članovi Jamnica, Podravka, Naturalis i Atlantic grupa, koji drže više od 90 posto tržišta vode u Hrvatskoj, pravilo o naknadi koncesije je promijenjeno, a cijena naknade znatno snižena.
Jamnica se danas zove Jamnica Plus. U vlasništvu je grupe Fortenova, čiji su najveći pojedinačni vlasnici ruske banke Sberbank i VTB te domaći dobavljači, a financiraju je američki investicijski fondovi. Po preuzimanju propalog Agrokora, njima su prenesene i sve koncesije za crpljenje vode na tri lokacije. Prebacivanje je moguće jedino uz dozvolu vlade. Tako je zaključen i višedesetljetni trend u kojem su koncesije držale firme u hrvatskom vlasništvu. Započeo ga je, doduše, Studenac. Vlada je 2016. odobrila prijenos šest ugovora o koncesiji s Podravke na njihovu firmu Studenac, koja je potom prodana slovenskom poduzeću Radenska u vlasništvu češke grupacije Kofola. Vlasnici polovice koncesija su, dakle, stranci.
Što se tiče Cedevite u vlasništvu Atlantic Grupe, njima su u veljači 2021. odobrene četiri nove tridesetogodišnje koncesije, uz znatno povećanje opsega u jednom odobrenju: 25 tisuća kubika za flaše i 65 tisuća kubika za "tehnološke i druge potrebe". Koncesiju su obnovili na zemljištu u njihovom vlasništvu, koje su dobili kupnjom tvrtke Kalničke vode. Potonje je poduzeće vlasnički upisano na lokaciju odlukom Vlade o izvlaštenju državnog zemljišta za izgradnju kalničke mineralne i izvorske vode. Kako, na koncu, cijela priča djeluje na okoliš?
Institut za globalno zdravlje u Barceloni prošle je godine objavio nalaze studije prema kojoj je u tom gradu utjecaj flaširane vode na prirodne resurse 3,5 tisuća puta veći od utjecaja koji ima voda iz česme. Tamošnji stanovnici, poput Hrvata, skloni su vodi u boci, uz određeno opravdanje: voda je tamo slabije kvalitete nego kod nas. Istraživači su procijenili da bi potpuno prebacivanje na flaširanu vodu u tome gradu imalo 1,4 tisuće puta veći utjecaj na ekosisteme te bi rezultirao gubitkom 1,43 životinjske vrste godišnje, a što bi bila posljedica vađenja i prerade vodnog resursa. Čak i bez ovog istraživanja razvidno je da plastična ambalaža, čiji sastav čini gotovo trećinu otpada u Hrvatskoj te na nju poduzetnici plaćaju svojevrsni porez državi, uzrokuje štetu po okoliš. Ta se šteta povećava izbijanjem toksične energije transporta proizvoda, reciklaže plastike i zagađenja okoliša ambalažom koja ne završi u takvim postrojenjima.
Ne čudi, stoga, da je prije dvije godine na inicijativu dva milijuna građana EU donijela Direktivu o vodi za piće, čiji je cilj poboljšanje kvalitete vode iz vodovoda u državama članicama, povećanje njene dostupnosti u javnim ustanovama i poticanje uslužnih objekata da nude vodu iz pipe. Za razliku od nekih drugih članica, Hrvatska već ispunjava sve uvjete, osim u brojnim javnim prostorima na kojima su nekada stajale česme. Podzemni resursi su, uostalom, ograničeni: suprotno uvriježenom podatku da Hrvatska ima 32 tisuće kubika obnovljivih vodnih resursa po stanovniku godišnje, aktualni gradonačelnik Zagreba izračunao je u spomenutoj studiji da ta brojka zapravo iznosi mnogo manjih 2,5 tisuće kubika za izvorske vode. Utoliko bi trebalo ozbiljno razmisliti o konceptu koncesija na vodu koje se izdaju privatnicima. Ako ukidanje nije opcija, onda je svakako potrebno povećati naknadu za više stotina puta.
Ovo je prvi od tri teksta posvećena vodi.
