Budite preplašeni kad su drugi pohlepni, i pohlepni kad su drugi preplašeni – osvanula je čuvena izjava Warrena Buffeta prije nekoliko dana u jednim našim dnevnim novinama, zadržana doduše na engleskom, neprevedena, a u sponzorskom tekstu pod egidom ‘Sadržaj omogućili Raiffeisen mirovinski fondovi’. Reklama je puna općih mjesta investitorskog budničarenja karakterističnog za vremena krize, te je naslovljena upitno: ‘Trebam li se sada povući ili investirati dodatna sredstva?’ Povući nipošto, sugerira se kolebljivcima, ali baš nama – od svih nevjernika tržišta – privuklo je pažnju najprije zbog specifičnog tajminga, imajući u vidu domaće zakonodavstvo.
Ova banka, i preostale tri najveće, koje zajedno drže sve mirovinske fondove u Hrvatskoj, naime, već su se pobrinule da iskoriste egzistencijalni strah koji buja u posljednjih par mjeseci. Žiža obrta novca koja njih tu prvenstveno zanima jest tzv. drugi stup mirovinskog osiguranja u koji se već 20 godina usmjerava četvrtina naših obaveznih doprinosa za mirovinu, ne bi li je bankovni fondovi ‘oplodili’ na tržištu. Početkom ovog mjeseca taj model, od kojeg su u odavno glavom bez obzira pobjegle praktično sve europske zemlje osim Hrvatske, doživio je ovdje svoju glavnu reformu, točnije liberalizaciju poslovanja, a zahvaljujući nedavnim, glatko izglasanim saborskim izmjenama i dopunama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima.
Fondovski menadžment dosjetio se da pokrije očiti neuspjeh jednim treptajem indeksa na burzi – a što će se također provesti na štetu ove države i svih nas obveznika, te u korist banaka
Ukratko kazano, odsad će se naša tobožnja mirovinska štednja u fondovima drugog stupa – preko pola milijarde kuna svaki mjesec – moći deponirati u Hrvatskoj narodnoj banci ili Europskoj središnjoj banci, baš kao što će se mirovinski fondovi smjeti i zadužiti. Takvo proširenje mogućnosti poslovanja je službeno opravdano zahtjevima krize i potrebom da se pomogne fondovima koji brinu o mirovinskoj budućnosti svih nas, što bar načelno zvuči sasvim prihvatljivo. Ali, ne i ako već znamo da drugi stup nije ništa doli sredstvo za preotimanje najvećeg iznosa javnog novca u privatnom smjeru koje bilježimo u Hrvatskoj, i to kontinuirano dva desetljeća. Jer, država tako ostaje lišena preko šest milijardi kuna za isplatu tekućih mirovina svake godine, pa se mora skupo zaduživati kod istih tih banaka da bi nadoknadila razliku. Pritom fondovi, bez istinski neovisnog stručnog nadzora i mogućnosti iole demokratskog odlučivanja štediša o poslovanju, djeluju prvenstveno u korist banaka koje jedine izvlače realnu dobit iz čitave priče.
O toj financijskoj avanturi na koju je Svjetska banka nagnala Hrvatsku potkraj prošlog stoljeća – posve lagano obrlativši i HDZ i SDP – napisali smo ovdje već desetine kritičkih članaka. Metodologija koju podrazumijeva takva casino-ekonomija, tj. burzovno kockanje radničkim novcem za mirovine, na duži rok uzrokuje gubitak u fondovima zbog nemoguće stalne izloženosti hirovima tržišta, naročito s obzirom na planetarne krize.
Tako se i sad već mjesecima licitira stvarnim iznosom minusa koji uslijed kraha svjetske ekonomije bilježe i globalna industrija osiguranja i ovdašnji mirovinski fondovi sa svojim dozlaboga neproničnim bilancama. I gubitak se tu bilježi u milijardama, kao što i portfelj fondova ubraja već preko 100 milijardi kuna, uglavnom izraženih u otkupljenim državnim obveznicama. Ali sad se fondovski menadžment dosjetio kako da iskoristi krizu i pokrije očiti neuspjeh – nipošto prvi u kojem su milijarde iščezle u nepovrat, jednim treptajem indeksa na burzi – a što će se također provesti na štetu ove države i svih nas obveznika, te u korist banaka.
‘Država se u interesu banaka prvo odrekla četvrtine budžetskog novca za mirovine, a zatim to mora nadoknađivati pod uvjetima koji opet pašu samo bankama, i to se sad nastavlja i ovime. A prijeteći da uskoro država postane ovisna o njihovim mirovinskim fondovima, što znači da će oni moći kontrolirati državu’, rekao nam je o tome saborski zastupnik i ekonomski stručnjak Ivan Lovrinović koji se jedini usprotivio rečenim izmjenama i dopunama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima. Ali banke su i dosad kontrolirale ovu državu u tom pogledu, jer se drukčije ni ne bi dogodilo da fondovi narastu do ovakvog financijskog i političkog potencijala.
‘Znači, dozvoljava se fondovima sad još i da podižu kredite u visini do 15 posto svoje imovine’, nastavio je Lovrinović, ‘što bi iznosilo mogućih preko 15 milijardi kuna, a ostavljen je prostor i za daljnje dizanje postotnog limita. Pa će položiti obveznice, dobiti na račune toliko u protuvrijednosti od HNB-a, i kupiti novu emisiju državnih obveznica, možda i korporativnih. A za nešto više od godinu dana ionako će narasti preko vrijednosti prihoda državnog proračuna.’
Ukoliko država ne servisira dug, banke se mogu naplatiti iz imovine fondova. Članovi fondova, osiguranici, od svega toga neće imati koristi, dok je šteta moguća – kaže profesor Željko Garača
No to zacijelo i jest pravi cilj drugog stupa, pored naknada koje su na njegovu poslovanju u međuvremenu izvukli sami fondovi, mimo imovine osiguranika u njima, u iznosu od preko osam milijardi kuna. Zavladati državom koja postaje sve više ovisna o relaciji s bankama, jer drukčije nije ni moguće objasniti rezon jeftinog deponiranja štednje u središnjoj banci, i potom skupljeg zaduživanja na toj istoj ili nekoj trećoj adresi. A to najviše podsjeća na ‘pokrivanje’ rizika kontraokladom, osim što je ovdje rizik induciran da bi se na koncu uspostavio puni krug s nešto jasnijim porijeklom interesa u kojem najgore prolazi država, dok njezine terete snosimo svi izuzev banaka – one se na njemu bogate.
‘Sve je suprotno interesu države, što se implicitno i priznaje u obrazloženju Zakona, da mu je svrha pomoći obaveznim mirovinskim fondovima, zapravo društvima za upravljanje OMF-ovima, a to nije isto’, procjenjuje Željko Garača, još jedan sveučilišni ekonomski stručnjak. On je za Novosti istaknuo da se tim zakonom između ostalog šalje opasna poruka da bankarski sustav nije siguran, pa mirovinsku štednju treba deponirati kod HNB-a. ‘Ali to je neistina’, dodao je, ‘da se prikriju prave namjere. Prava svrha je da se omogući dodatno zaduživanje države kod tih društava koja će se paralelno zadužiti kod ‘trećih osoba’, zapravo banaka, njihovih vlasnica. To je prikriveno dodatno zaduživanje države kod banaka koje formalno neće biti dodatno izložene prema državi kao već velikom dužniku, pa im je rizik manji, a konačna zarada veća. Ukoliko država ne servisira dug, banke se mogu naplatiti iz imovine fondova. Članovi fondova, osiguranici, od svega toga neće imati koristi, dok je šteta moguća.’
Povrh svega, Garača napominje da društva – bankovni vlasnici fondova – mogu poslovati i za svoj račun, ne osiguranika, što će u ovom slučaju i činiti: ‘Članovi fonda će snositi rizik koji se povećava liberalizacijom rada društava, jer se otvara prostor za manipulaciju imovinom unutar njih. Društvima će ići dobit, a ne članovima na čiji račun će ići eventualni gubitak, ili barem umanjeni prinos, u odnosu na dotadašnji.’
Vanredno stanje izazvano zdravstveno-sigurnosnom prijetnjom iskorišteno je tako da bi se vinovnik postojeće, i to opće ekonomske štete, počinjene radi privatne koristi vlasnika i menadžera banaka, još više učvrstio na parazitskoj poziciji spram države i radništva. Štoviše, model drugog stupa ostvario je time kvalitativni proboj kakav nerijetko znade odlikovati avangardni financijaški instrumentarij za podjarmljivanje svijeta. Dosad je drugi stup značio uzimanje novca od države, e da bi ga ona morala skupo otkupljivati natrag, kao pouzdani način za proklizavanje u dužničku zečju rupu. Sad se pak taj arsenal upotpunjuje inovativnim korištenjem štednje kao subjekta zaduženja, pri čemu se zametanje tragova novca koristi ranije neviđenim sredstvima, ali nedvojbeno u ime straha i pohlepe. U konačnici, mogli bi nam taj dio mirovina isplaćivati iz kredita na koji ćemo plaćati kamatu, umjesto iz tržišnog prinosa, ionako više nalikujućeg fantomu kojeg vijamo po bankovnim reklamama.
‘Ovo je najprije još jedan pokušaj spašavanja drugog stupa kao potpuno promašene ideje o stabiliziranju mirovinskog sustava, u smjeru zarade većih mirovina. Ali, nipošto nije samo to’, primjećuje Ivan Lovrinović, ‘nego način da bankovna društva postanu apsolutni vladari ove zemlje, na račun akumulirane moći. U protivnom, zašto ulogu financijera države ne obave HBOR, HPB, Croatia banka, nego privatnici? Uostalom, vidjeli smo da čak i šef HANFA-e nastupa u korist banaka, a to lagano ide u smjeru preuzimanja državnih udjela u preostalim boljim poduzećima s javnim ili mješovitim vlasništvom.’
O tome smo također već pisali: fondovi već dugo navijaju za svečani i po mogućnosti većinsko-dioničarski ulazak u strateška državna poduzeća, poput HEP-a ili Janafa ili HAC-a. Na tržištu su doživjeli neuspjeh, i jedino poslovi s državom – nagođeni, a ne slobodnotržišni – garantiraju im opstanak, ali i daleko više od toga, kao što smo čuli, u smjeru totalnog dominiranja državom. To im baš i ne bi trebalo predstavljati problem, ima li se u vidu koliko benevolentno država izlazi ususret fondovima, i u pravilu se traži samo nekakav krizni paravan za primicanje krajnjem cilju, pa se nemojmo začuditi ako se u dogledno vrijeme državne obveznice počnu zamjenjivati udjelima u onim biranim poduzećima gdje država još ima značajan suvlasnički posjed, npr. u Podravci.
Reklameri će nam tad ponoviti klasične laži: da je država u pravilu najgori gazda, da je vlasništvo fondova ustvari naše zajedničko – iako nemamo pravo iz njih podići ni vlastitu navodnu štednju – i da bolju budućnost možemo pronaći jedino na tržištu. Zajedničko u tome nije ništa osim rastućeg državnog duga čiji ćemo teret itekako osjetiti svi, točnije najširi društveni slojevi na koje su ga politička i ekonomska elita rasporedile. Drugi stup mirovinskog sustava iliti obavezna kapitalizirana mirovinska štednja predstavlja najveći pojedinačni generator proračunskog deficita i javnog duga, ali ne samo u poslovno nepovoljnim vremenima, nego stalno.
A da nije sve to baš tako, nego ikako drukčije, ne bi se u izmjenama i dopunama Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju zatekao i jedan znakoviti rok na koji nam je pažnju skrenuo Željko Garača. Zakonskim izmjenama i dopunama predviđena je izrada procjene njihovih učinaka tek dvije godine nakon izglasavanja novih odredbi koje se nameću bez ma najmanje projekcije njihova utjecaja, no hitnost ovdje i služi tome da se ništa od evidentne muljaže ne bi moglo dovesti u pitanje.
Umjesto takvog ozbiljnijeg pristupa, nastavit ćemo u javnom prostoru slušati isključivo o šteti od uhljeba i javnih rashoda općenito, bez kritike političkog povlađivanja bankama i osiguravajućim društvima. Ti predstavnici krupnog kapitala su otprije nekog vremena dosta osamljeni na vrhu hranidbenog lanca odakle zoblju i sve druge manje sudionike privatnog biznisa, kamoli sitne obrtnike, pa ćemo jako teško čuti da se nekakav glas poduzetnika kritički usmjerava prema drugom stupu i njegovu enormno štetnom utjecaju.
Takvo pozicioniranje dolazi od iskrivljavanja slike o odnosima u proizvodnji i distribuciji vrijednosti, i zato ćemo češće imati prilike čuti omiljenu neoliberalnu tezu da sukob kapitala i rada više ne postoji, ako ga ikad i jest bilo, a stoga ne postoji ni klasni rat. Warren se Buffet s tim nikako ne bi složio, i vrijeme je da i mi ovdje isučemo jedan citat toga slavnog burzovnog špekulanta koji barem nije pretjerano skrivao vlastitu predatorsku ulogu. Na tome mu gardu hvala, da ga evociramo svaki put kad se spomene drugi stup, i da učenje primijenimo na širi horizont društvenih odnosa. ‘U redu, klasno ratovanje zaista postoji’, kazao je tako Buffet u jednom intervjuu 2006. godine, ‘no moja klasa, bogata klasa, je ta koja taj rat pokreće. A mi i pobjeđujemo.’
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
