Dok Vijeće sigurnosti UN-a nakon pola godine genocida nad Palestincima glasa za primirje koje to nije, udruženja poslodavaca u Izraelu sve glasnije pozivaju na mir radi biznisa i povratka palestinskih radnika na radna mjesta u Izraelu. Naime, u oktobru je izraelska vlada poništila radne dozvole i zabranila ulazak u zemlju za više od 140 tisuća palestinskih radnika sa Zapadne obale. Prije oktobra oko 170 tisuća Palestinaca radilo je u Izraelu – oko 140 tisuća imalo je dozvolu za rad, a procjenjuje se da je dodatnih 30 tisuća radilo bez dozvole.
Predsjednik Izraelske federacije gospodarskih komora Dan Catarivas pozvao je nedavno na hitnu raspravu o radnim dozvolama za Palestince jer odluka o ukidanju dozvola "ima ozbiljne posljedice za izraelsko gospodarstvo". Sektori građevinarstva i poljoprivrede naročito su se oslanjali na potplaćeno palestinsko stanovništvo, koje je u njima činilo oko 30 posto radnika.
Osim što su brojni palestinski radnici u međuvremenu izgubili živote, svi koji su radili u Izraelu od oktobra su izgubili i glavne izvore prihoda. Gledajući iz makroekonomske perspektive, prihod koji su ostvarivali ti radnici i radnice činio je oko 20 posto BDP-a palestinskih vlasti. Od oktobra je stopa nezaposlenosti na palestinskim područjima porasla na 40 posto, a oni koji na Zapadnoj obali i uspiju naći posao za svoj su rad trenutno puno manje plaćeni. Palestinske vlasti bile su prisiljene na brojna otpuštanja i rezove plaća u javnom sektoru.
S druge strane, građevinska industrija u Izraelu ranije se oslanjala na rad oko sto tisuća Palestinaca. Bez njih je sada čitav sektor pod kočnicom, mnogi su projekti obustavljeni ili sporo napreduju. Pokušaji pronalaženja drugih radnika ne idu glatko, Izraelci se ne trgaju za najslabije plaćene poslove, a uvoz radnika iz drugih zemalja proces je koji zahtijeva vremena.
"Indija izvozi ono čega naša zemlja ima u izobilju: siromašne nezaposlene ljude koji će zamijeniti palestinske radnike u Izraelu. To su ljudi koji su dovoljno očajni da riskiraju svoje živote u ratnoj zoni", komentar je Arundhati Roy s prosvjeda održanog u New Delhiju
I sad su ljudi od biznisa na mukama, jer potražnje za stanovima u Izraelu ima, a okupacijski režim želi održati ritam gradnje novih ilegalnih naselja. Valjalo bi zaraditi, ali tko će raditi? Vlada još važe pri donošenju odluke hoće li vratiti palestinske radnike, a manjak radnika pokušava se pokrpati regrutiranjem po Indiji. Bilateralni sporazum o radu potpisan je između Izraela i Indije još prošlog maja, ali od oktobra je postao prioritet za Izrael. Izraelska ministrica prometa Miri Regev tijekom nedavnog posjeta Indiji najavila je da će Izrael "smanjiti svoju ovisnost o palestinskim radnicima" tako što će ih zamijeniti kvalificiranim radnicima iz Indije. Indija je inače među glavnim uvoznicima izraelskog oružja i vojne opreme, a hinduistička nacionalistička vlada koja je na vlasti od 2014. izraelsku državu vidi kao važnog ideološkog saveznika.
"Indija izvozi ono čega naša zemlja ima u izobilju: siromašne nezaposlene ljude koji će zamijeniti palestinske radnike u Izraelu. To su ljudi koji su dovoljno očajni da riskiraju svoje živote u ratnoj zoni. Ljudi dovoljno očajni da toleriraju otvoreni izraelski rasizam prema Indijcima", komentar je indijske autorice Arundhati Roy s prosvjeda "Radni ljudi protiv aparthejda i genocida u Gazi" održanog u New Delhiju 7. marta.
Transferu indijskih radnika u Izrael usprotivili su se i indijski sindikati. U zajedničkoj izjavi deset velikih sindikata u novembru konstatiralo je da bi svaki pokušaj vlade da "izveze" indijske radnike pokazao "način na koji je indijske radnike dehumanizirala i pretvorila u robu". Otpor sindikata malo je unelagodio čitav proces, ali ta verbalna meškoljenja nisu dovoljna da ga zaustave. Prvi su radnici iz Indije već stigli na izraelska gradilišta, neki i sretni jer ih je ondje dočekao standard malo bolji od onoga u zaljevskim zemljama, u kojima radi većina indijskih građevinskih radnika.
Malo bolji, ali nipošto dobar. Zaštita na radu često je neadekvatna, plaće minimalne, a socijalne beneficije nepostojeće. To su na svojoj koži tijekom godina itekako osjetili palestinski i migrantski radnici, koji su imali niže plaće i oskudniju zaštitu na radu u usporedbi s izraelskim radnicima (koji su uglavnom na višim pozicijama na gradilištima). Prema podacima palestinskog ministarstva rada pri Međunarodnoj organizaciji rada, 44 palestinska radnika poginula su u 2022. pri radu u građevinskom sektoru u Izraelu.
Na škrge posljednjih mjeseci diše i izraelski poljoprivredni sektor, inače srčika cionističkog kolonijalnog mita – prizvat ćete lako onu o tome kako je Izrael "učinio da pustinja procvjeta". Pustinja ovih dana ne cvjeta jer Izrael nije u mogućnosti iskorištavati palestinske radnike za neke od fizički najintenzivnijih i najslabije plaćenih poslova u poljoprivredi. Spomenimo i da oko 80 posto obrađenih površina u Izraelu od 1948. čini poljoprivredno zemljište koje je bilo u vlasništvu Palestinaca koji su te godine protjerani. Zemlju su Palestinci i prije 1948. obrađivali – nit' se radilo o pustinji, nit' se radilo o "zemlji bez ljudi". Svoja su poljoprivredna znanja Palestinci u drugoj polovici 20. stoljeća nastavili prakticirati upregnuti u rad za izraelske gospodare. Među palestinskim radnicima u izraelskom poljoprivrednom sektoru značajan su udio kroz godine činile i žene (oko trideset posto), koje su bile dodatno izrabljivane i još slabije plaćene. O tome je početkom 1990-ih Ibtisam Ibrahim objavila pionirski istraživački rad "Podčinjenost i iskorištavanje palestinskih arapskih žena u Izraelu: slučaj beračica krastavaca u zapadnoj Galileji".
Uz žene, fasovali su i migrantski radnici, kojih je u posljednje vrijeme u poljoprivrednom sektoru najviše iz Tajlanda. Kao i Palestinci, migrantski su radnici uglavnom ograničeni na radno najintenzivnije i nemehanizirane poslove, poput sadnje sjemena i branja voća. Tajlandski radnici uglavnom su zaposleni u kibucima koji se nazivaju mošavim, nekoj vrsti zadružnih poljoprivrednih komuna. Na van zvuči kao neka new age agro-arkadija, ali iznutra se pokazalo da se radi o ozbiljnom izrabljivanju. Tajlandski su radnici često radili natprosječan broj radnih sati mjesečno, primali plaće ispod minimalca, živjeli i radili u nehigijenskim uvjetima. Između 2008. i 2013. u Izraelu su smrtno stradala 122 tajlandska migranta.
Izraelsko Ministarstvo poljoprivrede izvijestilo je nedavno da je deset od 29 tisuća tajlandskih poljoprivrednih radnika napustilo zemlju od oktobra, iako se dio njih sada pomalo počinje vraćati. Čini se ipak da se ne vraćaju dovoljno brzo, pa je Izrael nedavno potpisao sporazum s vladom Šri Lanke, zemlje razorene dužničkom krizom, za hitno zapošljavanje deset tisuća poljoprivrednih radnika. Ministarstvo poljoprivrede trenutno traži dozvole za još stranih poljoprivrednih radnika.
Desetljećima smo po medijima mogli čitati poljoprivredno-STEM-ovske poslanice iz Izraela, priče o tome kako je zemlja globalni lider u AgriTechu, o vrsnim postrojenjima za desalinizaciju, ulaganju u istraživanje i razvoj hidroponike i genetski modificiranih usjeva, impresivnom poboljšanju poljoprivredne produktivnosti itd. Genijalnim izumima unatoč, produktivnost sustava je pod velikim upitnikom nakon pola godine bez standardnog iskorištavanja "golih ruku" Palestinaca i migranata. Ali avaj, dok se genocidom zemlja natapa, a o primirju natječe sto škola mišljenja, drugih siromašnih kojih se može upregnuti po svijetu još ima, dovoljno da cvjeta barem sto cvjetova okupacijskih.
