Dok budete čitali ovaj intervju, iza nas će biti posjet ministra vanjskih poslova Republike Srbije Ivice Dačića Zagrebu, gdje će s kolegicom Vesnom Pusić i drugim hrvatskim dužnosnicima razgovarati i o problemu nestalih u ratu, što je u posljednje vrijeme jedan od najvažnijih prijepora između dviju zemalja. Hrvatska strana, naime, optužuje Srbiju za opstrukciju, tvrdeći da odugovlači s rješavanjem sudbina nestalih. O tome smo razgovarali s Veljkom Odalovićem, predsjednikom Komisije za nestala lica Vlade Srbije.
Gospodine Odaloviću, kako je moguće da ni 20 godina nakon ‘Oluje’ još nemamo podatak koliko je Srba stradalo za i poslije te vojne akcije?
Mislim da, kada je o brojkama reč, treba poći od toga da je Republika Hrvatska sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta i nama uspostavila Knjigu nestalih lica, koja je imala tri izdanja. Osnovni je princip bio da je ona ‘živa’ i da nije konačna: naime, svi rešeni slučajevi iz Knjige se brišu, a unose mogući novi. I danas je preko 2.000 lica u njoj, ali u dve kategorije. Oko 2.130 lica vode se kao nestali; od toga je poznata sudbina za oko 400 njih, za koje se zna da su smrtno stradali, ali nema posmrtnih ostataka – vodimo ih kao nestale dok se ne sazna njihova sudbina. U evidenciji RH 1.600 lica se smatra nestalima, no tom se broju mora pridodati 400 ovih čiju sudbinu znamo, ali nemamo tela, jer su primerice vezana uz ekshumacije koje radimo i u RH. Ne možemo imena tih lica maknuti sa zvaničnih lista dok im se ne razreši sudbina. Treća su kategorija operativne liste, formirane na bazi svih informacija dobivenih od članova porodica, udruženja ili Crvenog krsta Srbije. One u punoj meri ne ispunjavaju kriterijume međunarodnog Crvenog krsta, ali ih ne možemo ignorisati. Hrvatskoj smo predali listu sa oko 740 imena i sada zajedno proveravamo te informacije. To nije lako, jer su one često nepotpune i izvori su im nepouzdani, ali ima i onih koje ćemo morati bolje da razjasnimo. Primera radi, prilikom jedne od dosadašnjih analiza tela preuzetih za identifikaciju bilo je oko 20 odsto lica koja nisu bila u zvaničnim evidencijama, a mi smo ih identifikovali upravo uz pomoć dobivenih, mada nepotpunih informacija.
Tvrdnje moraju da se dokažu
Je li premijer Srbije Aleksandar Vučić na inauguraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović mislio na taj ukupni broj kada je kazao da je među nestalima više Srba nego Hrvata?
Apsolutno! To je naš stav, koji ni na jednoj od zajedničkih sednica sa predstavnicima RH nije doveden u pitanje, te tri kategorije su nešto o čemu zvanično razgovaramo. Kolegama iz Hrvatske predali smo sva imena sa operativnih lista, kako bismo proverili jesu li lica sa njih živa, davno identifikovana ili su zaista nestala. To je važno, jer ćemo deo onih za koje se ustanovi da ispunjavaju sve kriterijume međunarodnog Crvenog krsta staviti na službenu listu. Zamislite, na Šalati su stotine neidentifikovanih tela, a mi za lica sa operativnih lista nemamo krvne uzorke… Sigurno sva lica sa liste neće biti potvrđena kao nestala, ali će takvih ipak biti. Čekamo odgovor hrvatske strane.
Kako komentirate tvrdnje da Srbija ne želi otvoriti arhive JNA u kojima se kriju lokacije sekundarnih grobnica u istočnoj Slavoniji?
To je pitanje koje godinama stoji otvoreno i hrvatska ga strana na svakoj sednici potencira. Sve zahteve koje smo dobili prosledili smo državnim organima, da kroz arhive kojima raspolažu naprave detaljne istrage i da informacije koje dobijemo podelimo sa hrvatskim kolegama. Svaka informacija koju dobijemo iz zvaničnih arhiva vojske i policije biće dostupna, kako smo došli i do onih o Stajićevu i Begejcima i dela dokumentacije iz vukovarske bolnice. Niko u Srbiji neće sa njima manipulisati i zadržavati ih za sebe. Sem toga, proveravamo svaku koju dobijemo: pozovemo kolege i zakažemo izviđanje. Ovih ćemo dana raditi na dve lokacije, hrvatskoj strani prijavljene kao potencijalna mesta sa telima stradalih Srba.
Ipak, neke izjave Zagreba ostavljaju sumnju u to da srpska strana ne govori istinu: je li dovoljno zatražiti odgovor i informaciju od službenih organa?
Hrvatska bi strana u tom slučaju trebala dati uverljiv materijalni dokaz, na osnovu koga bismo mogli da tražimo dalje informaciju o određenom događaju. Mi od RH nismo dobili ništa takvo, jer mi te informacije delimo sa srpskim Tužilaštvom za ratne zločine, tužilaštvima na teritorijama gde se nešto desilo i sa svim drugim organima. Prosledimo svaku informaciju koja nam se kaže, a tvrdnje moraju da se dokažu. Na kraju, na suđenju za genocid nestali su bili jedna od glavnih tema, no nije izveden nijedan dokaz tog tipa. Dao bih precizniji odgovor kada bih imao dokaze.
Poziv članovima porodica
Možda u sustavu nema službenih podataka i ‘papirnatih’ tragova o sekundarnim grobnicama?
Znajući najveći deo tih ljudi, ne verujem da imaju te informacije. Treba da razjasnimo: to ne može biti predmet nekih regularnih procedura i regularnih jedinica. Ako je bilo izmeštanja, sumnjam da bi neki general ili bilo koji komandant neke zone izdao takvu naredbu.
Ipak, neslužbeno smo doznali da hrvatska strana zna ime zapovjednika koji je vodio tajnu operaciju premještanja tijela u sekundarne grobnice?
Državnim sam organima preneo tu informaciju i ona se proverava. Čim dobijemo odgovor, daćemo ga kolegama. A ako dobijemo informaciju gde su te sekundarne grobnice, uradićemo sve po proceduri, vrlo brzo i bez uslovljavanja. Tako radimo stalno i dosad nije bilo nesuglasica.
Srpske udruge prigovaraju hrvatskoj strani sporost u ekshumacijama i identifikacijama. Mislite li i vi da prvo treba istražiti poznate grobnice?
Činjenica je da u RH ima preko 200 grobnih mesta, poznatih i nama i hrvatskoj strani. To su asanacije rađene posle ‘Bleska’ i ‘Oluje’ i u tom smo delu napravili ogroman posao. I ja posljednjih godina očekujem da hrvatska strana to završi, porodice žrtava su sa pravom nezadovoljne sporošću. Asanacija je rađena na terenu određene regije, zna se ko je nestao i ko je stradao, imamo i neka dokumenta, i to treba brzo okončati. Treba intenzivirati i identifikacije tela koja su u bolnici na Šalati, no tu je problem da mnogi članovi porodica još nisu dali krv. To nije problem samo u Hrvatskoj, puno je takvih slučajeva u celom regionu. Nekada je teško pronaći krvne srodnike, jer su znale stradati čitave porodice. Sem toga, mnogi žive u Australiji ili Kanadi: njih i ovim putem molim da nam pomognu i daju uzorak krvi, bez toga nema identifikacije žrtava.
