Otkuda početi kada su u pitanju mjere što bi ih trebala i što ih poduzima ljevica u suočenju s krizom, što izazvanom, što pojačanom pandemijom koronavirusa? Od kojih područja krenuti? Na kojem se stupnju apstrakcije, odnosno konkretnosti u poduzimanju mjera zaustaviti? Ne na kraju: iako izgleda da su sve države prepuštene same sebi, da su sve međunarodne organizacije u krizi, uključujući zavrzlame u tijelima EU-a, fenomen je globalan i niti jedna zemlja neće ga moći sama za sebe riješiti. To vrijedi od najosnovnijih medicinskih mjera do pitanja ekonomije, socijalne politike, ali i sistema u cjelini. Za ljevicu se sfera ekonomije, iako je bazična, ne može promatrati izolirano od sfere politike, jer to odvojeno i ‘ekspertno’ mogu tretirati samo liberali. Ali ni to nije sve. Jer i politika se može misliti kao ona tzv. realna, koju poduzimaju vlade, parlamenti i sl., a može se staviti i u širi, kritički shvaćen socijalni kontekst, kao njegova kritika.
Većina komentatora, bilo da se radi o pojedincima ili organiziranim grupama, tj. strankama i nevladinim organizacijama na ljevici, nudi prijedloge koji variraju od minimalističkih do maksimalističkih zahtjeva, a oni u jednom dijalektičkom shvaćanju povijesti ne isključuju mehanički jedni druge. Počnemo li od domaćih heterodoksnih ekonomista, vidimo da uvodna bilješka vrijedi i za njih. Tako Domagoj Mihaljević, koji je u ovim novinama već komentirao prve poteze Vlade (vidi https://www.portalnovosti.com/virus-antiradnistva), strasno zagovara tezu da je moć radnika u krizi narasla, jer se sada vidi da bez rada radnika i radnica, ne samo u javnom sektoru, društvo uopće ne može funkcionirati. ‘Radnici su ti koji drže bazuku, a ne centralne banke. Mogli bi najaviti štrajk i tražiti veće plaće, bolje radne uvjete, godišnji odmor… Zapravo, mogli bi se pobuniti i tražiti puno više, sve ono što nisu dobili i sve ono što su im razne oligarhije otimale godinama i desetljećima unazad’, kaže. A to znači zahtijevati reorganizaciju kompletnog društva, nove institucije, drugačije institucije, nove društvene odnose. Ukratko, sve ono što vraća dostojanstvo i uspostavlja kontrolu nad životima. Ako ovo ne zvuči realno, što je alternativa? Sve nastaviti po starom? A to znači nove cikluse rezova i zaduživanja, ‘strukturne konsolidacije’ itd.
Radnici su ti koji drže bazuku, a ne centralne banke. Mogli bi najaviti štrajk i tražiti veće plaće, bolje radne uvjete… Zapravo, mogli bi se pobuniti i tražiti puno više, sve ono što su im razne oligarhije desetljećima otimale – ističe Domagoj Mihaljević
Temeljno ekonomsko pitanje krize je tko će snositi njezin teret. A temeljno je političko pitanje, s time najuže povezano, tko će organizirati nezadovoljne. Mihaljević ocrtava tri moguća scenarija za Hrvatsku. Po onome sa stanovišta kapitala, mjere su obrana tečaja po svaku cijenu. S obzirom na to da će turistička sezona podbaciti do neznatnosti, neće biti priljeva deviza i tečaj će se braniti limitiranjem kuna u optjecaju. Crni scenarij nagovještava vrlo ograničenu fiskalnu pomoć nezaposlenima, malom i srednjem poduzetništvu. Sve to prijeti velikim krahovima. Javni sektor stegnut će na minimalac i iskoristiti za njegovo desetkovanje. Umjesto za ugrožene, temeljni univerzalni dohodak uvest će se za banke. Neka zabrana rasta cijena neće se moći održati. Nestrpljivo će se iščekivati pomoć iz EU-a, za zemlje koje nisu članice eurozone, no vidimo da je i među članicama nesloga, npr. oko euroobveznica, na rubu pucanja cijelog koncepta. Poluperiferija će utonuti u puno veći mrak od bogatog sjevera. Stranke, zamrznute tu gdje jesu, obećavat će lažnu solidarnost, a demontaža postojeće građanske demokracije će se produbiti. Ali sa stanovišta rada mogući su drugi scenariji. Pustiti tečaj da otkliže, ukinuti valutnu klauzulu, sve do nacionalizacije banaka. Uvesti temeljni univerzalni dohodak za nezaposlene, fiskalnu pomoć malom i srednjem poduzetništvu. Rekonstruirati javne službe i birokracije u korist javnog dobra. Na police trgovina dovesti domaće proizvode, tako da uvoz npr. hrane postane neisplativ. To bi značilo nacionalizaciju trgovine, pa onda i strateških industrija. I kad vam se učini kako su to ljevičarske fantazije, pronađete vijest u medijima da francuski predsjednik Emmanuel Macron, nezadovoljan što mu je zemlja pritjerana u krug siromašnijeg juga, bez solidarnosti i opsežnijih zajedničkih mjera bogatijeg sjevera, predviđa da će morati nacionalizirati većinu industrije. No mi trebamo jaču javnu, a ne državnu kontrolu, u doba smanjenih očekivanja. Trebamo očuvanje demokratskih mehanizama, iako je pitanje kakva nas demokracija, da li samo ona kapitalo-parlamentarizma, može zadovoljiti. Ako pomoć iz eurozone u velikoj mjeri izostaje, moramo se okrenuti okolnim zemljama u sličnoj situaciji. Mihaljević govori i o praznom označitelju vlasti, koja gura političke odnose u pseudofeudalne okvire i time onemogućava artikulaciju antagonizma između rada i kapitala. Sve to vjerojatno će iznjedriti ‘srednje’ rješenje. A to znači zaštitu tečaja uz blago otklizavanje, odgode plaćanja kredita, uz molitvu ‘nevidljivoj ruci’ da tečaj vrati u normalu. Pomoći će se bankama. Nezaposlenima i netipično zaposlenima tek minimalno. Malo i srednje poduzetništvo doživjet će vrlo ograničenu pomoć, što će dovesti do toga da će opstati oni koji budu protekcionistički prepoznati od lokalne politike. U javnom sektoru plaće će se rezati i on će biti desetkovan.
Sve mjere koje donosi EU dominantno su na strani ponude, kapitala, poduzeća, banaka. Mjere na strani potražnje su nepostojeće, tj. minimalne. U nas neki zaposleni dobivaju subvencionirane plaće do 4.000 kuna, ali ne postoji kontrola kako to poslodavci koriste, osim što je jasno da oni masovno krešu plaće. Te mjere nisu zapravo zaštita potražnje, nego poduzeća. Kako provesti najvažniju mjeru, neku vrstu univerzalnog dohotka, a da on ne bude ponižavajuće mali, otvara pitanje odakle taj novac u našem budžetu, kao i pitanje novih velikih zaduživanja. I dok će Evropska centralna banka učiniti nešto, a neki poput ekonomista Janisa Varufakisa misle da će to biti i prekasno i nedovoljno, da Italiju održi na površini otkupom državnih obveznica, za Hrvatsku se to neće na nivou Evrope ni pokušati. Toni Prug o tome misli drugačije, no o tome kasnije. Mihaljević zaključuje: ‘Hrvatska ima fiksni tečaj i mora paziti da nema previše kuna u optjecaju. S fiksnim tečajem dobivamo najgore od oba svijeta – i uvjete fiskalne konsolidacije (strogi režim plaća i javne potrošnje) i onemogućenost financiranja koje imaju članice eurozone. Hrvatska neće tako skoro u eurozonu, a fiksni tečaj je omča oko vrata za cjelokupnu ekonomiju, najviše za dužnike.’
Ekonomist Željko Garača već je prije pojave virusa govorio kako nas drugi mirovinski stup gura u katastrofu, koju ova kriza samo produbljuje. On je bio pesimist u vezi toga da će ovaj način izvlačenja novca od stanovništva prestati postojati (njegovu argumentaciju možete pogledati na https://www.portalnovosti.com/zeljko-garaca-ovakav-drugi-stup-gura-nas-u-katastrofu). Konkretniju analizu otkuda namaknuti novac za spas privrede, pomoću tzv. korona-obveznica, dao je teoretičar Toni Prug (objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji). Njegova analiza pokušava biti istovremeno ne previše udaljena od tzv. realne politike, ali nudeći i radikalan zaokret iz začaranog kruga ortodoksne financijalizacije. Nešto slično ne uspijeva osobito za sada ni na nivou EU-a, ali bi li moglo u nas? Neki od njegovih prijedloga za financiranje Vladinih mjera su uistinu heterodoksni jer napadaju standardno rješenje, ono putem oblika javnog zaduživanja. Takav način je emisija državnih obveznica, dok centralna banka to tržište obveznicama stabilizira. To se već događa jer je HNB povukao niz mjera da bankama omogući bolju likvidnost. Prug vjeruje da to HNB radi u dobroj veri, jer će to biti put do spašavanja firmi, a time i barem dijela stanovništva. No to nije dovoljno. I on se referira na drugi mirovinski stup, na čije ukidanje se poziva. No poziva se i na primanja u javnom sektoru, njihovu problematičnu visinu i likvidnost, ali ne na način zazivanja klasičnih rezova. A onda dolazi moment na koji se neoliberalni rezači javnog nikad ne pozivaju, a to su visoka primanja u privatnom sektoru te štednja firmi i građana. To bi bio udar na privatna primanja, koja mainstream drži sakrosanktnima. Vidimo da se širom svijeta, spomenuli smo primjer Francuske, napokon uviđa da su privatni resursi loše iskorišteni. Macron čak kaže kako se moramo odreći svojih dosadašnjih liberalnih dogmi. Hoće li se privreda masovnije nacionalizirati i kako, ostaje na nivou širih nagađanja, no ono što se već događa je privremeno uzimanje na upravu resursa privatnih bolnica, npr. u Španjolskoj, Irskoj, a dijelom i u Italiji. Neki evropski gradovi koriste privatne hotele, hostele i kapacitete Airbnba za zbrinjavanje beskućnika. A primjera takvih nacionalizacija bit će u budućnosti još više.
Na računima banaka u nas je, po podacima HNB-a iz prošle godine, deponirano preko 200 milijardi kuna štednje. Interesantna je i struktura velikih štediša. Naime, samo dva posto njih, dakle oko 51.000 ljudi u Hrvatskoj, raspolaže s 75 milijardi kuna. Država bi trebala, kaže Prug, u suradnji s HNB-om ponuditi model privremenog pretvaranja dijela štednje u državne obveznice. Uvjet bi bio da štediša posjeduje primanja dovoljno velika da mu život ne ovisi o ušteđevini. Ta bi sredstva trebalo pretvoriti u striktno namjensku likvidnost. Isto bi trebalo učiniti i s visokim primanjima pojedinaca u privatnom sektoru. Iznad određenog iznosa plaću bi im trebalo isplaćivati u ovakvim obveznicama. Sve bi to olakšalo državi da provede programe koje trenutno uvodi, bez povećanja međunarodnog zaduživanja. Poziva se i na iskustva SAD-a, gdje praksa da je stanovništvo vlasnik državnih obveznica nije nova. Mi se pak prisjećamo da je i u Jugoslaviji postojala praksa izdavanja državnih obveznica za financiranje velikih javnih radova. Problem nastaje u današnjim zakonskim okvirima unutar EU-a, ali njih bi trebalo u skladu s izvanrednošću situacije mijenjati. Ovaj mehanizam mogao bi biti i privremen, dok bi se kasnije ti papiri zamijenili za euroobveznice. To je Prug napisao prije no što je izbila svađa unutar EU-a kako bi to i u kojoj mjeri trebalo izvesti. I neke međunarodne institucije, pustimo sada ovdje lažljivi MMF, tako npr. Banka za međunarodna poravnanja, sada inzistiraju na tome da se od u sebe zatvorenog financijskog sektora rješenja traže direktnim okretanjem prema ugroženim krajnjim korisnicima, do kojih likvidnost nikako da nakapa preko banaka kakve su sada. Inače nam prijeti naglo i ekstremno siromaštvo masa, koje bi se mogle okrenuti prema pobuni. Pljačke dućana s hranom, za što već ima primjera na jugu Italije, početak su toga. Prug za kraj ostavlja pitanje najranjivijih, poput beskućnika i umirovljenika sa za preživljavanje premalim mirovinama, otvorenim. Sjetio se i migranata i primjera portugalske vlade, koja im je dodijelila status stranih državljana i tako omogućila barem neku vrstu pomoći u novonastaloj situaciji.
Izađimo načas iz kruga prijedloga ekonomskih mjera koje često imaju problem – kao i sve stručne ekspertize, sjetimo se dugogodišnjih dobrih namjera Thomasa Pikettyja o radikalnom oporezivanju i uvođenju jednakosti – adresiranja političke volje za promjenom. One se upućuju bilo strukturama vlasti ili ‘općoj’ javnosti, bez zaleđa u nekom organskom lijevom pokretu koji bi izvršio politički pritisak na vladajuće snagom argumenata, ali i argumentima snage. U sadašnjoj kriznoj situaciji i institucije ljevice izlaze sa svojim prijedlozima za rješenje krize izazvane ne samo koronavirusom nego i kapitalizmom kakvog već desetljećima poznajemo. Spomenimo da je u nas Radnička fronta objavila dokument s 18 antikriznih mjera za pomoć radnicima, koje bi trebale biti ekonomske, ali i socijalne. U svijetu je Izvršni biro Četvrte internacionale nedavno izašao sa svojim priopćenjem pod nazivom ‘Izgradimo tranziciju prema ekosocijalizmu sada!’. Netko će reći da su to sve marginalne ljevičarske skupine, no povijest nam daje primjere kako su mnogi prijelomni događaji najprije osmišljavani u malim grupama ljudi, predanim radikalnim promjenama.
Naš teoretičar marksističke provenijencije Darko Suvin u svom tekstu ‘Kako krenuti dalje’, jednom od dva posvećena krizi izazvanoj koronavirusom, skicirao je minimalni i maksimalni program opstanka za čovječanstvo na raskršću, u puno širim potezima. Počevši tezom da nas Covid-19 podučava kako život trebamo staviti prije profita, a solidarnost s radnim, napaćenim i nama bliskim ljudima prije individualizma i ograničenih politika identiteta, on upozorava kako izgleda kao da su sva rješenja sada u rukama država. Što je dobra i loša vijest, jer sve ovisi o tome čije su i kakve one i kakvima mogu postati. Svi prijedlozi nacionalizacija i pomoću njih ograničavanja štetočinskog utjecaja špekulativnog kapitala nisu i sami bez problema. Ono što nam nedostaje nisu podržavljenja po sebi i na rok, već socijalizacije, od javnog sektora do cijelih privreda.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
