Do prorijeđenog sela Klasnić na Baniji lako ćete doći jer leži uz cestu Glina – Dvor. No predio Listovača teže je naći, jer se s glavne ceste mora skrenuti na jedan od brojnih zapuštenih puteva, na kojima nema nikakve oznake ili table. Da biste još stigli u zabačeni i napušteni zaselak Obradovići neće vam pomoći osjećaj, vještina ni navigacija. Pomoći će vam jedino ako sretnete usput neko čeljade, pa primijenite onu staru: ‘Kartu čitaj, al seljaka pitaj!’

Tjerali su me na nekakve položaje, davali mi oružje, no ja sam to sve odbijao pa sam teško prolazio. Prijetili su mi, skoro su me ubili i govorili mi da služim ustašama

Baš u tom skrivenom zaseoku živi usamljen već tri godine, poput Robinzona, Stevo Obradović (93) vitalni starac, čija je supruga Evica 2015. godine preminula. Kako on kaže, ostavila ga je da dalje samuje, živi za nju i za sebe. Evica i Stevo nisu imali djece, pa ga nitko ne posjećuje. Ako se neki automobil kojim slučajem zaustavi u njegovu dvorištu, to mogu biti samo poštar ili djelatnik Crvenog križa.

- Davno sam moju Evicu oženio i doveo je ovdje, baš u ovu đedovu i očevu kuću. Sjećam se, taman je završio Drugi svjetski rat, neprijatelj je pobijeđen i zemlja je oslobođena. Evicu sam upoznao u Brubnju, banijskom selu u kojemu već nekoliko godina nema žive duše i šuma ga je skoro progutala. Sve mi se čini da će, ako se netko ne pobrine, k vragu otići i ovaj moj zaselak, Listovača i Klasnić pa možda i cijela Banija – razočarano će Stevo.

U proljeće, 1943. godine Stevo je imao 17 godina kada je otišao u partizane i postao borac Omladinske banijske brigade pri štabu Četvrtog korpusa. Borio se Stevo u Lici, na Kordunu, na Baniji. Pred sam kraj rata, od bljeska eksplozije granate gotovo je oslijepio. Kraj rata dočekao je u bolnici, a danas jedva nešto vidi, tek prepoznaje nejasne sjene. Liječio se u Splitu, Zagrebu, Ljubljani i Novom Sadu, ali poboljšanja vida nije bilo. Sve do 1970. godine Evica i Stevo živjeli su bez službenih primanja, a tek tada je ostvario nekakvu crkavicu od invalidnine zbog oštećenog vida. Što se tiče sudjelovanja u NOB-u, iz niza razloga nikad nije primio ništa, uvjerava nas. Danas prima 500 kuna socijalne pomoći i 1.000 kuna poljoprivredne mirovine.

- Najljepši period života moje pokojne Evice bilo je vrijeme između dva rata, onog Drugog i ovog posljednjeg. Iako nisam imao zvaničnih primanja, živjeli smo od poljoprivrede, imali nešto stoke. Naroda je ovdje bilo na sve strane, radilo se i ljudovalo. Njive sam orao volovima, konji su vukli trupce iz šume za ogrjev, ali sve se nekako stizalo na vrijeme. Bilo je vremena za prela i za sijela, a društveni dom u Klasniću svake je subote grmio od muzike i zabave. Sve je to prekinuto 1991. godine kad je novi rat zavio u crno ove krajeve. Ovdje je odmah stvorena Republika srpska Krajina. Tjerali su me na nekakve položaje, davali mi oružje, no ja sam to sve odbijao pa sam teško prolazio. Prijetili su mi, skoro su me ubili i govorili mi da služim ustašama. Na sve strane se švercalo naftom i svaki seljanin je dobivao svoju ‘porciju‘ goriva za obradu njiva. Jedino ja nikada nisam dobio ništa. Rekli su: ‘kad uzmeš pušku, bit će nafte koliko ti treba‘. Odbijao sam, a u sebi sam mislio: pa nije ovo 1941. da opet uzmem pušku. Tada sam znao zašto sam je uzeo, a ovo mi je sve ličilo na nekakvu prevaru. besmislicu i politiku. Za mene tu nije bilo mjesta. Jedva sam izvukao živu glavu – priča Stevo Obradović.

Kad je zagrmjela Oluja, Stevo i Evica su se dogovorili da će on pobjeći, a Evica neka ostane čuvati kuću, sve računajuči kako je žensko pa je Hrvatska vojska neće zlostavljati. Tako je i bilo. Vojnici su o Evici poveli brigu, donosili su joj prvih dana hranu i pazili na nju. Tako je kuća ostala cijela, ništa nije pokradeno i uništeno. Stevo je završio u Jagodini, u nekakvom prihvatilištu za prognanike iz Hrvatske. Nekako je izdržao godinu dana, tu i tamo održavao je vezu s Evicom preko pripadnika UNPROFOR-a i Crvenog križa te se vratio na rodno ognjište.

Od 1.500 kuna koje mjesečno prima, Stevo najprije plaća lijekove, struju, kućarinu, slivne vode, komunalnu naknadu i još nekoliko sitnijih potreba, a ono što ostane raspoređuje kako zna i umije. Svake godine mora kupiti drva za zimu jer već odavno ne može u šumu. Oko kupovine drva pomažu mu s 1.000 kuna Centar za socijalnu skrb ili Crveni križ.

- Centar za socijalnu skrb, Crveni križ i Dom zdravlja, to su moji spasitelji. Bez njih me već odavno ne bi bilo. Svakog tjedna posjećuju me medicinske sestre, ponekad primam infuziju, donose mi lijekove i pomažu na svaki drugi način. Vode brigu o meni, tu nemam što prigovoriti. Molim te, novinaru k’o Boga, zapiši to da se bar tako odužim tim ljudima. Ali bilo bi sve dobro da nemam dva velika problema – kaže nam Stevo.

Prvi mu je problem što jako slabo vidi pa mu kuhanje ne ide od ruke. Ne vidi što miješa u posudi, ima li dovoljno vode i kako to izgleda. Mnogo lonaca je upropastio, sve su pregorjele, a s njima i ručak jer nije dobro vidio. Kuhanje mu nikako ne ide od ruke. Više se nekako orijentirao na konzerve, salamu i paštetu, ali to mu je već dozlogrdilo.

- E, drugi problem mi je još veći. Vrlo često netko se noću šulja oko kuće, valjda neki lopovi. Pomalo me potkradaju. Kako samo znaju za mene i kako nađu kuću u ovoj zabiti? Kad upalim svjetlo uglavnom pobjegnu, a nekad se bome i ja uplašim pa se skutrim. Vidiš, krali su me i uznemiravali kad je ovo bila Krajina zato što nisam bio po njihovom. Kradu me i sada kad je ovo ono što je i bilo - Hrvatska. Jedino me nisu potkradali u onoj mojoj Jugoslaviji. Ipak, ovo lakše podnosim jer to su samo sitni lopovi, a ono u zadnjem ratu bilo je zlo i naopako, a glava u torbi. Zato lopove niti ne prijavljujem policiji. Kad pokradu sve otići će. Mene svakako neće ukrasti, pa nemam straha – objašnjava Stevo.