Na oronuloj, sivoj sarajevskoj Skenderiji, mandala Doma mladih nije u središtu – smještena je na lijevu stranu platoa. I ova mandala nije nikakvo pseudomistično new age priviđenje, već kružnica-mizanscena za družbu koja je 10. veljače 2018. godine izvela u Sarajevu svoj večernji mirakul. Dom mladih. Zasigurno i najbolja, simbolički, pozornica za nastup glazbene, pikareskne, histrionske, cabaretske, cirkuske, vagabundske družbe. Družbe Darka Rundeka i Ekipe. Istinabog, čak je i ovaj začudni, dionizijski omamljujući koncert, tek usputan povod za priču koju ćete pročitati.
Osamdesete – propuštene godine
U prijeratno, davno doba, sarajevski Dom mladih bio je mjesto u kojemu je sve kiptjelo od nezasitne mladeži i života: s knjižarom, knjižnicom, diskotekom, klubovima, redakcijama tiskovina, bezbrojnim koncertima. U onim propuštenim godinama, osamdesetim - o kojima se danas govori kao o oniričkoj toponimiji Arkadije, Atlantide i Kanaana - u Domu su svoje prve nastupe imali Vis Idoli, EKV, Haustor, Azra, Film, Kazalište, Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtovich, SCH…
Zbirno i zborno, jugoslavenski je novi val pjevao – kruh i san. Odjekivale su i dozivale pobuna i revolucija, svih tih godina. Novovalna je glazba bila nova Chopinova Revolucionarna etida i Bandiera Rossa. Ali, revolucije se ne događaju s gitarama u rukama. Sve su te pjesme na kraju utihnule - kao i svaki labuđi pjev
U cijeloj Istočnoj, Jugoistočnoj i Srednjoj Europi samo je omražena Jugoslavija – kroz novi val, punk i rebeliju koja je bujala kroz omladinski tisak, strip, film – iznjedrila cijeli jedan moćni, bogati i autentičan pokret. Ta je novovalna jugoslavenska revolucija, i za upućene na žuđenom Zapadu, doživljavana kao ravnopravna njihovoj vlastitoj new wave & punk (suburban cult) revoluciji. Premda je ovdje – učitavam li ja to naknadnom pameću? – bila i značila neusporedivo više.
Ay, Carmela… Ay, Carmela…
Kako se sve to urušilo u propuštene osamdesete te potom završilo u orgijastičkom, bratoubilačkom krvoliptanju i grozomornoj agoniji jedne zemlje, ostaje upitno.
U paklu jugoslavenske crvene diktature pedesetih godina, prirast stanovništva je bio trostruko veći od današnjega, u raju ovih postjugoslavenskih, neoliberalnih, višestranačkih demokracija. Što to znači? U infernalnoj tamnici naroda upražnjavali smo sirotinjsku zabavu i množili se kao zečevi? Zašto onda, u edenskoj sadašnjici globalne korporativne idile, nestajemo u pustinji galopirajućeg mortaliteta i gerijatrijskog, prosjačkog hropca i bijede?
Osamnaestogodišnjaci na koncertu Rundeka i Ekipe, u sarajevskom Domu mladih, zacijelo su posljednji put u Sarajevu pjevali o Šejnu. Pjevali i prepoznavali svoje strahove i nade, buntovništvo i žeđ za slobodom- u Šalu od svile. I ne zbog poodmakle Rundekove dobi – on, uostalom, izgleda začuđujuće vitalno i mladoliko – već radi toga što ti klinci odlaze nepovratno, tko zna kamo, na sve strane svijeta.
Kao i u ostatku exjugoslavenske regije, u umirućem Sarajevu prazne se jaslice, dječji vrtići, osnovne i srednje škole, fakulteti. Postaju pregolemi i ispražnjeni prostori – inače skromnih igraonica, igrališta, parkova, šetnica. Ono što nisu, u četverogodišnjoj opsadi, uspjeli kanibalski izvođači radova Načertanija i Memoranduma SANU, uspješno dovršavaju katili i sejmeni, prostracijski plaćenici ovodobnoga Sultana.
Pitao se svojedobno Aleksandar Hemon – je li to pisao 1992. u Chicagu? – tko će ostati posljednji u Sarajevu, da ugasi svjetlo? A ja danas tom upitu dodajem još poneko pitanje – za cijelu regiju. Neće li to biti netko od nas preostalih – te će, i sam već ugašena uma, ugasiti i to zadnje svjetlo? Teturati u smrdljivoj, od prljavštine skorenoj krpeži od odjeće, prolazeći pored kolona nijemoga roblja s ovovjekovnih, offshore i outsourcing plantaža, u posjedu arapskih, ruskih, kineskih, indijskih multimilijardera; stopostotnih vlasnika cijele eutanazirane ex-yu regije? Hoće li taj netko lutati, bauljati u ozbiljenoj distopijskoj koreografiji ruševina, magle, smetlišta; ognja koji proždire rubne ostatke nekadašnjih gradova? I hoće li, taj netko, u predsmrtnu očaju, pretvoren u onaj utjelovljeni Munchov Krik, pjevati i zazivati, naricati i plakati, umirući: Ay, Carmela… Ay, Carmela…?
Ovo je priča o ljudima i psima
Nije to bio samo obljetničarski koncert i konac turneje prigodom dva desetljeća od objavljivanja prvoga samostalnog Rundekova albuma Apocalypso (1997). Samo deset dana pred koncertni finale turneje Apocalypso now u Sarajevu, Darko je Rundek napunio šezdeset i dvije godine.
S minulom godinom nije, međutim, obilježeno ‘samo‘ tih dvadeset godina od prvoga posthaustorskog Rundekova uratka, nego i četiri desetljeća radnog staža. Daleke 1977. on i Srđan Sacher kreću s Komunom, skupinom koja je prethodila Haustoru. Svjetski Zagorec i pikareskni gitarist, histrionski pjesnik, ‘zreo je za penziju‘- što bi mu i zakonski utemeljeno mogao otpjevati Rambo Amadeus. Ali 10. veljače na pozornici Doma i u smrtno bolesnu gradu, koji ubrzano ostaje bez mladih i života, umirovljenik Rundek je djelovao skoro pa dvostruko mlađe od svojih umirovljenih vršnjaka. Kao da se vratio u 1991. godinu, kad je otišao u Pariz.
Fosilizirana no neupitna mudrost veli da slika govori više od tisuću riječi. Za glazbu pak možemo kazati da nas vodi u – tisuće svjetova. Ako još njezinoj magijskoj moći pridodate i narativnu plastičnost i kaleidoskopsku sugestibilnost koju nosi poetika Rundekovih pjesama, kritičarska nadobudnost ostaje nasukana na vlastitim deskripcijskim frazemama. Ali ovo nije muzikološka studija posvećena Rundekovu opusu niti recenzija zadnjega albuma. Ili zakašnjelo, sladunjavo pametovanje o koncertu i završnici turneje. Ovo je priča o Rundeku i svima nama. Ako se pak pitate ‘a tko smo to mi?‘, kojeg vraga gubite vrijeme čitajući ovaj tekst? Jer, kako bi rekao sam Rundek: ‘ovo je priča o ljudima i psima…‘
Revolucionarna Etida & Bandiera Rossa
‘Čovjek je odvojen od prošlosti – veli Milan Kundera u knjizi eseja Zavjesa - dvjema silama koje odmah djeluju i surađuju: sila zaborava (koja briše) i sila pamćenja (koja preobražava).‘
Osamdesete su bile vrijeme nestašica svega, restrikcije struje stalne, vožnje par – nepar vozila obvezne. Hiperinflacija u doba Markovića dosegnula je 1000 posto, enormno su porasle kamate na jugoslavensko zaduženje. Partitokratski dinosauri živjeli su u mumifikaciji i izobilju svoj pasatizam. Crvena buržoazija se valjala u hedonističkom ignoriranju stvarnosti, sva ta trulež skrivana je verbalnim deliktom. I tu faktografiju besmisleno je brisati i cenzurirati zaboravom te krivotvoriti lažnim pamćenjem idealiziranog, nikad postojećeg zlatnog doba.
Jučer nije bilo bajka, ali se o bajkama još sanjalo. No, zašto danas, kada je navodno sve bajka u odnosu na to strašno jučer, svi sanjaju samo jedno – kako se probuditi iz ove noćne more? Ili ja naprosto ne znam kako nazvati stvarnost u kojoj vam je budućnost uskraćena, prošlost poništena, a sadašnjost prezasićena – strahom?
Kad Darko Rundek u sedmom desetljeću života pjeva pjesmu Kao da je bilo nekad (1986.) Milana Mladenovića i Ekatarine Velike, to je čin nostalgije i molitvena spiritistička seansa, nedosanjan san i neumrlo vjerovanje. To je, onkraj poraza, gubitaka, razočaranja, zla i smrti, uvjerenje koje ne umire, san koji nadživljuje, neutaživa glad u nama i izvan nas samih.
‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih‘ - govorio je Isus, Jeshua, taj židovski protorevolucionar i arhetip ljevičara. Uzalud, već milenijima, njegovo raspelo prekivaju u bodeže, mačeve, kukaste križeve. Uzalud obrtnici smrti podižu svoje manufakture na Golgoti. Uzalud Thanatos pokreće smrtonosne lovačke hajke mizantropije, u šumama svijeta, na vilinske snove, nastojeći ubiti besmrtno: Filiu, Agape, Eros. U praznini poraza i samoći pretrpljene patnje, boli, nepravde, na ruinama i iza grobišta, uvijek se iznova zbiva uskrsnuće nade, vjere i snova. Bez kruha i sna, ne može se preko mosta između danas i sutra.
Cijena neprepoznatih godina 1968., 1971., 1974., oglušivanje o glas vapijućeg u pustinji, Praxis i Korčulansku ljetnu školu, sve to neznanje, ignorancija, bahatost, plaćena je – smrću države i stotina tisuća nevinih. Novi val, punk, glazba, knjige, omladinski tisak, film, kulturna revolucija – bio je to vlak posljednje šanse da se krene dalje. I on je, nezamijećen, otišao. Zbirno i zborno, jugoslavenski je novi val snimao, pisao, skladao, svirao, pjevao – kruh i san. Odjekivale su i dozivale pobuna i revolucija, svih tih godina. Novovalna je glazba bila nova Chopinova Revolucionarna etida i Bandiera Rossa. Nitko to nije čuo niti prepoznao. A revolucije se ne događaju s gitarama u rukama. Sve su te pjesme na kraju utihnule – kao i svaki labuđi pjev. Dakle, zar nismo, svi mi, preživjeli svjedoci krvave istine iz znane misli Waltera Benjamina - da je ‘ svaki fašizam – izgubljena revolucija‘ ?
Bezdomnik kozmopolisa
…Slušalice na ušima i odabir, danas, navodno pametnog mobitela. U zadnjih deset godina otkako sam bio otišao iz Sarajeva – putujem, s Rundekovim uradcima, od pjesama iz osamdesetih do danas. Njegove su mi pjesme bile, evo patetike, kao brodolomniku otočje utjehe; u samotnim lutanjima, trbuhom za kruhom, ulicama Beča, Budimpešte, Praga, Bratislave, Varšave, Milana, Rima.
Posljednje pak dvije godine veselog preživljavanja, vrtnje i života između Slavonije djetinjstva i Sarajeva mladosti, rata i poraća, Rundek, Haustor, Cargo Trio, sa mnom su opsesionantno. Prate me poput neizbježne, savršeno pogođene kantilene. Nakon ljudoždera koji su, nadirući kroz vukovarske ruševine, zazivali kralju Petre šalji nam salate, nad slavonskom pustom zemljom nadvili su se beznađe i sablasni ubojice Glavaš i Merčep. Odatle navraćam u poraženi europski Jeruzalem kojega nisu uspjeli dotući Karadžićevi trogloditi. Ali jest sultana Erdogana zloslutni vazal, Bakir Babukin. Pretvorio je Sarajevo u tribalnu, zapuštenu mahalu istanbulske periferije, kamo ne zalaze gomile turista u Stambolu, na Bosforu.’
Ušminkane srednjoeuropske prijestolnice i talijanski gradovi, kao porozne kulise i scenografija dvojbene Europe u obličju EU. Baranja, Istočna Slavonija, Zapadni Srijem, istovjetno urušeni i ispražnjeni prostor BiH i Sarajeva. Slični prizori potonuća i nestajanja i u svim drugim ex-yu državama. EU-prizorišta kao poruga europskim sanjarima E. Morinu i D. de Rougemontu; spaljene zemlje Jugoistočne Europe. Za preživljavanje u svemu tome sumnjam da ima bolje muzičke i pjesničke naracije od Rundekove orfejske glazbe i poetike. On je taj koji cijeli život luta i pjeva kao bezdomnik Kozmopolisa.
Tri ratna druga
Darko je Rundek jedan od one trojice diviniziranih iz jugoslavenskog i poslije jugoslavenskog rock and roll panteona. Ikonički i mitomanizirani lik, rame uz rame s Branimirom Johnnyjem Štulićem i Milanom Mladenovićem.
Rock & rolla ovdje danas ima tek ponegdje i ponešto, u nanočesticama. Više od duha Jugoslavije. Zapravo, nje imade najviše u šupljoglavama ovdašnje fašistoidne gamadi. Tamo, poput bauka, kruži u toj praznoglavoj gnjusobi. No, Johnnyja i Milana, premda obitavaju na dvije obale postojanja, mnogi još uvijek, onim infantilnim i romantičnim ostatkom u nama, zamišljaju u revolucionarnoj apoteozi.
Na barikadama Pariza ili u španjolskim rovovima, u Ejzenštejnovom Oktobru i izmaštanom jurišu na Zimski dvorac, po šumama i gorama jugoslavenskih partizana. Ali, Rundek ne voli emfaze i prenaglašene herojske geste. On je od onih što se pojavljuju kad je olovno teško pjevati himnu među ruševinama. Kad su barikade strgane i srušene, rovovi zarasli u korov, kad se tirani vrate u dvorce, kad su oskvrnuta partizanska groblja. Tad treba znati zatomiti i prešutjeti elegiju te, unatoč svemu, iznova pjevati: ‘…u nama vrijeme se mijenja/ i svi su opet spremni da se bore za san…‘
Sa supružnicom Sandom Hržić – u ovoj priči, Penelopa se ne odvaja od Odiseja, a Itaka je putujuća – Rundek živi, neprestance kružeći, u Parizu, Zagrebu i Braču. U Parizu, preko puta njihova stana, uzdiže se Bastillea, a zračna luka udaljena je petnaestak minuta lagane vožnje. No, još puno toga čeka na Rundeka. Prije puta u sumrak, plavim avionom. Na Braču, Sanda i Darko, oboje vegani, žive i rade u komuni koja se zove Zemlja za nas. Uzgajaju masline, grožđe, povrće. U nevelikoj otočnoj komuni, na pragu starosti, Rundek bježi od roblja, robe, novca i zombijevskog konzumerizma, nastavljajući sanjati isti san.
Mlađahni Marx, u Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz 1840-ih, otvorenih očiju sanja poredak u kojemu će nestat novac i kupoprodaja: ‘Ljubav će se razmjenjivati za ljubav, povjerenje za povjerenje‘. Daleko od svih Gulaga, Auschwitza, konzumerističkog totalitarizma. Na kraju se, u dvostrukoj parodijskoj parafrazi, pozivam na – Hajduka i Viktora Ivančića. Utopija živi vječno. Ay, Carmela…
Tekst prenosimo s portala Tacno.net
