Jevgeniju Prigožinu, gazdi privatne plaćeničke vojske Wagner, samo se čudom moglo dogoditi da umre prirodnom smrću. Narav njegovog angažmana u ruskoj agresiji na Ukrajinu i naročito njegovo ponašanje poslije zaposjedanja Bahmuta bili su takvi da nije mogao završiti drukčije nego onako kako je završio, naime, nasilnim gubitkom života. Šezdeset dvogodišnji Prigožin poginuo je prošlog tjedna u padu svog aviona u Tverskoj oblasti, sjeverno od Moskve, a zajedno s njim poginuli su i svi koji su bili u tom avionu: šest putnika – među kojima Dmitrij Utkin i Valerij Čekalov, dvojica ključnih operativnih ljudi Wagnera – te troje članova posade.
Službeno nije poznato što je dovelo do obaranja zrakoplova, i veliko je pitanje hoće li to ikad biti službeno poznato, ali naivno je vjerovati da se radilo o slučajnosti. Gazda i vodstvo Wagnera, grupe osnovane 2014., naprosto su eliminirani, a ruski režim imao je najviše motiva da poduzme takvu operaciju: Prigožin je potkraj lipnja bio pokrenuo oružanu pobunu protiv vlasti, pobunu koja je brzo okončana nagodbom s Kremljem. Motiv je imala i Ukrajina, jer je Wagner bio udarna ruska snaga u bici za Bahmut, no to bi bila osveta radi osvete i, objektivno, usluga predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu. Osim toga, nije nimalo realistično da je Ukrajina bila sposobna izvesti takvu akciju u blizini Moskve.
Vucibatina i kriminalac
Jevgenij Prigožin nije bio vojnik, niti je išta znao o tome kako funkcionira vojska i kako se vode borbene operacije. On je bio vucibatina i kriminalac kojem se devedesetih godina posrećilo u biznisu i koji je stjecajem okolnosti ušao u širi krug ljudi što uživaju Putinovu naklonost, odnosno protekciju vlasti. Zgrnuo je enormno bogatstvo na lukrativnim poslovima s državom i vojskom, no to mu nije bilo dovoljno. Na poticaj iz najutjecajnijih državnih struktura i po uzoru na zapadne sigurnosne kompanije, uključio se – ne zna se precizno kad – u projekt Wagner čiji je stvarni arhitekt bio Dmitrij Utkin, nekadašnji pripadnik ruske vojne obavještajne službe i sudionik čečenskih ratova. Slične su biografije i većine ostalih viših zapovjednika te formacije.
Poslovni plan bio je jednostavan: vojno i "konzultantski" djelovati, i na tome masno zarađivati, izvan Rusije u skladu s ekonomskim i geopolitičkim interesima države te procjenama i uputama Putinovih obavještajnih službi, a pritom biti formalno nepovezan sa službenim tijelima vlasti. Koncept je, na obostranu korist, odlično funkcionirao u nekim afričkim državama i u Siriji, pa i u području globalnog informatičkog kriminala. Onda je u veljači 2022. došla invazija na Ukrajinu. Prigožin, već ogrezao u kriminalu i krvi te već dobrano odlijepljen od stvarnosti i razuma, u tome je ugledao priliku da svoju moć podigne na najvišu razinu. Bio je na dobrom putu da uspije u tome, ali precijenio je ratne zasluge Wagnera i istovremeno podcijenio snagu državnih mehanizama.
Grupa Wagner ubijena je kad je srušen Prigožinov avion u oblasti Tver. No to ne znači da je eliminiran model "nezavisnih" privatnih vojski u Rusiji i drugim državama koje imaju ambiciju da nasilno ostvaruju svoje interese izvan svojih granica, a da pritom ne angažiraju regularne trupe
Wagner je u prvim mjesecima rata u Ukrajini narastao na više od 20 hiljada pripadnika. Uz odobrenje vlasti, novačio je robijaše i slao ih u borbu u zamjenu za oprost zatvorske kazne. U toku višemjesečne bitke za Bahmut, Prigožin je postao jedno od najprepoznatljivijih lica rata, zahvaljujući i vlastitoj medijskoj mašineriji. Obraćao se javnosti video-porukama praktički svakodnevno, a što je bio bliže zauzimanju Bahmuta i što je više pripadnika Wagnera ginulo u jurišima na taj grad, to su bili žešći njegovi javni napadi na ministra obrane Sergeja Šojgua i načelnika Glavnog stožera generala Valerija Gerasimova. Takvo što nije viđeno u dosadašnjim ratovima.
Kulminiralo je poslije osvajanja Bahmuta i povratka Wagnera u Rusiju. Prigožin je povjerovao da njegove ideje i želje zaslužuju veće Putinovo uvažavanje. Pokrenuo je pohod svojih trupa iz Rostova na Donu prema Moskvi: bio je to konačni dokaz da je sasvim izgubio doticaj s realnošću i da mu je ono s čime se suočio u Ukrajini u potpunosti pomračilo um. Zaustavio se na dvjestotinjak kilometara od glavnog grada. Postignut je dogovor prema kojem se Prigožin i njemu odani vojnici Wagnera prebacuju u prijateljsku Bjelorusiju i odustaju od svih oblika provociranja i uznemiravanja Kremlja, a režim će im zauzvrat oprostiti pokretanje oružane bune, čin koji ne prolazi bez ozbiljne kazne ni u najdemokratskijim državama.
Produžena prljava ruka
Nikad nećemo doznati je li Putin već tada, krajem lipnja, osudio Prigožina na smrt i samo čekao pravi trenutak za realizaciju presude ili je odluka o ubojstvu stigla naknadno, kad se ispostavilo da se šef Wagnera ponaša kao da ništa nije bilo, kao da ništa nije zgriješio. Wagner je za svoj račun nastavio s poslovima u Africi kao da se ne radi o poslovima kojih ne bi bilo mimo masivne logističke i obavještajne podrške moskovskog režima. Prigožin, koji se i dalje kretao po Rusiji, zaboravio je da je samo produžena prljava ruka Kremlja ondje gdje država ne bi smjela operirati i da mu za to ne pripada ništa mimo dijela plijena, zaboravio je da ga milijarde dolara privatnog bogatstva i formacija od nekoliko tisuća plaćenika ne čine samostalnim faktorom u poslovima koje mu je otvorila ruska država.
Nije shvatio da čovjek kojem je Putin progledao kroz prste zbog oružanog ustanka nikad više ne bi trebao objavljivati video-poruke s automatskom puškom preko grudi, ako želi sačuvati kakvu-takvu šansu da umre prirodnom smrću. A on je učinio upravo to: dva-tri dana prije smrti, kao da se ništa nije promijenilo, objavio je svoju prisutnost negdje u Africi u punoj ratnoj spremi.
Grupa Wagner ubijena je kad je srušen Prigožinov avion u oblasti Tver. To, međutim, ne znači da je eliminiran model "nezavisnih" privatnih vojski u Rusiji i drugim državama koje imaju ambiciju da nasilno ostvaruju svoje interese izvan svojih granica, a da pritom ne angažiraju regularne trupe, odnosno da ne poduzimaju vojne agresije. Slučaj Prigožin poslužit će da se model usavrši, to jest da se vodi više računa o tome kome se povjerava vođenje naoružanih plaćeničkih tvrtki.
