Imate li što za podijeliti? Kekse ili čokoladu – pita nas dječak, koji jedva doseže do retrovizora, na ulazu u zagrebački Vrtni put, kako je kolokvijalni naziv romskog naselja zavučenog uz rub Obrtničke zone i ulice Savica I, nedaleko od mjesta gdje se Sava otkriva u svojoj ustajalosti i žućkasto-zelenoj boji zbog koje očekujete da će ondje zaplivati krokodili. I Vrtni put je poput susjednih III Struga prostor očitog siromaštva i manje ili veće socijalne isključenosti, ponešto ipak umjereniji u svom bezdanu i bezizlaznosti, koji su se nad potonjim toponimom nadvili poput tmastih oblaka, a što smo na stranicama Novosti nedavno zabilježili. Dotični eksterijer kojim su zagospodarile ograde i dvorišta različitih privatnih tvrtki uz taj dio Save, kao i velebna nadzemna cijev toplane koja se proteže unutar naselja, a koju ljudsko oko u toj goloj izloženosti percipira kao apokaliptičnu scenografiju, već nam govori u prilog spomenute teze.

Svaki stanovnik Vrtnog puta ima određeno mjesto u toj maloj zajednici. Za početak, ulaz u geto pod budnim je okom stanara; ovdje je sedamnaest obitelji s osamdesetak djece. Ali njihovi sumnjičavi pogledi prema strancu poput nas (...mislite da vas ne bi zaustavili da ste tek tako projurili kroz naselje...) brzo hlape, poput etera, nakon što ugledaju našeg vodiča, kulturnog antropologa i aktivista, volontera Bojana Mucka, koji ovdje godinama nesebično pomaže ljudima, pa im usput odmahuje, svakog priupita za zdravlje, zabilježi kakvu njihovu želju ili potrebu, i kao takvi smo u paketu itekako dobrodošli.

Kad se djeca vrate iz škole, i Bebo ima što za čitati. Premda nije pohađao školu, naučio je čitati, kako kaže, zahvaljujući društvenim mrežama, doduše sporo i s pokojom iskrivljenom riječju. Internet kao majka znanja: što bi na to rekli prosvjetari?

U Vrtnom putu živi se bez struje, koja do baraka, nekoliko kamp-kućica i dva stambena kontejnera zapravo dolazi uz teško objašnjivu improvizaciju, bez vode, odnosno s jednim izvorom – hidroforom, na koji je spojeno crijevo pa se ljudi kupaju u koritima, kao u prošlim stoljećima, te bez kanalizacije, s tek nekoliko kemijskih toaleta za cijelo naselje. Barake su pak izgrađene po principu "uradi sam", što isključuje zahvate stručnjaka ili građevinara: iako starije kućice imaju ponešto cigle ili su zidane, druge su građene uglavnom pomoću čvrstih i višeslojnih OSB ploča i drugog drva, s limenim ili drugim nepropusnim krovnim materijalima. Drvo je dobro u slučaju potresa, čini se, jer oni minuli u Zagrebu, a zatim i u Petrinji, ipak nisu nanijeli opipljiviju štetu barakama u Vrtnom putu.

Naselje funkcionira kao manja ili veća manufaktura, užurbani prostor ulične ekonomije. Ulaze i izlaze kombiji sa sekundarnim otpadom; sve je posloženo po nekom redu: s jedne strane odloženi su hladnjaci i perilice rublja, s druge šporeti i pojedinačno željezo. Stanovnici su prisiljeni međusobno surađivati jer, kako je to Bojan dobro primijetio, osim postojeće etničke bliskosti, među njima vladaju i rodbinski odnosi. Teško bi bilo drugačije preživjeti. Muškarci vani glasno dogovaraju poslove, ali nije sve ni u tome: djeca su, između ostalog, a njih je ipak najviše, dominantna i raznobojna pojava u svojoj igri, ona su razbarušena znatiželja na flekavom asfaltu. Zaštitnički, brzim pokretima očiju promatraju ih majke, kojima su njihova djeca, posebno dojenčad, velika briga pa i nemaju vremena za nešto drugo.

Stoga je Vrtni put životni underground, udaljen desetak minuta vožnje od Novog Zagreba i tek nešto više od Cvjetnog trga, pa je za subotnje špicere to neuhvatljivo i nepojmljivo sazviježđe na zagrebačkoj petlji. I dok ono noću ne svijetli, grad se ima petlje šminkati samo u svome centru! Valja naglasiti da ih grad posjećuje samo kad na tom gradskom obodu treba isključiti struju.

Skrajnutost tjera ljude na domišljatost koja pomiče granice kreativnosti. Recimo, pronašli su način kako da operu rublje u perilici premda su, kako rekosmo, lišeni komunalnih priključaka. Uz već spomenutu improvizaciju kojom je do perilice odnekud dovučena struja, žene u pravilnim razmacima ulijevaju vodu iz kanistara u ladicu, na mjesto predviđeno za prašak, i tako perilica možda pomalo kašljuca, ali posao obavi do kraja.

Učionica na otvorenom – Bojan Mucko pomaže djeci oko školskih zadaća (Foto: Dragan Grozdanić)

Vrtni put ukazao se u svojoj turobnoj veličini sredinom 1980-ih, zarastao šumom, a nakon kiša ili diluvija koji su stvarali blato do koljena, od kojeg su djeca pravila kuglice za igru i tim istim blatom ispirala lica i stopala, mnogo toga se scenski doima(lo) kao iz Krasznahorkaijeva "Sotonskog tanga".

Tako je jedne tihe noći (a sve su noći tihe kad ih ne remeti štektanje hladnjaka i svjetlost izvana) štakor posve neopaženo ušetao u baraku jedne obitelji, ogledao se u mraku i frknuo sebi u brk, potom prešao preko ženinog lica, koja je instinktivno zamahnula rukom, pa se junak udaljio krupnim skokovima u mraku vjerojatno uzdrman pokretom ruke. Žena je upalila svijeću i vidjela da joj kći krvari iz uha. Uznemirila se dodatno kad je primijetila da i njoj iz šake teče krv. Štakor ih je ugrizao i pobjegao. Te su životinje postale nametljive posebno kad se otpad i različito smeće počelo gomilati u naselju. Ni Čistoća već neko vrijeme, kažu, ne odvozi smeće, a oni unajmljuju pojedince i skupo ih plaćaju kako bi im pomoću bagera počistili i reducirali otpad.

I sada su glodavci tema u naselju.

- Ajd' da su mišovi, al' su štakori - skreće nam pažnju jedan stanovnik.

- Kad su počeli kopati ovdje, mišovi su pobjegli, a štakori ostali - kaže drugi, misleći na tvrtke koje su se ovdje naselile i svojom izgradnjom navodno uzbunile te životinje.

- To su pacovi od barem tri-četiri kile. Žive vage - nadovezao se ironično Bebo.

Da nam barem naprave kanalizaciju i vodu. Vrate struju koju grad nije plaćao. Četrdeset tisuća kuna iznosi njihov dug. Neka nam vrate struju, naravno da bismo plaćali potrošnju poput svih drugih ljudi – govori jedna stanovnica

I njegovu je suprugu nedavno ugrizao štakor. Zatim je alarmiran Grad Zagreb, nakon čega je cijela obitelj posredstvom gradskog Odbora za nacionalne manjine, u suradnji s dogradonačelnikom Zagreba, privremeno smještena u hostel Arena. Izvršena je deratizacija koju obavljaju privatne firme, zapravo gradski koncesionari koji se financiraju javnim novcem. Premda je smještaj bio zadovoljavajući i obitelj nije imala ništa protiv njega, treći kat hostela pričinjavao je ozbiljan svakodnevni napor Bebovoj trudnoj supruzi. Kao i činjenica da je škola bila udaljena 12 kilometara. A ni posao sa željezom nije mogao trpjeti. Bebo se s obitelji vratio u Vrtni put.

A kad se djeca vrate iz škole, i Bebo ima što za čitati. Premda nije pohađao školu, naučio je čitati, kako kaže, zahvaljujući društvenim mrežama, doduše sporo i s pokojom iskrivljenom riječju. Internet kao majka znanja: što bi na to rekli prosvjetari? Pročitao nam je tako Bebo suprugin nalaz nakon što je zbog ugriza posjetila liječnika. No s pisanjem je drugačije, ne ide nikako. Bojan pomaže djeci sa školskom zadaćom. Vrtni put postaje tada velika učionica na otvorenom.

Stevo je 35-godišnjak koji sakuplja i trguje starim željezom i drugim sekundarnim sirovinama, sve u zalog bolje budućnosti. Dijagnosticiran mu je visok tlak i povišen šećer, a na kraju svojih dvadesetih preživio je i lakši moždani udar. Navedeni podatak, premda intiman, više je nego ilustrativan: zbog teških uvjeta života ovdje čak i mladi lako obole, što bismo mogli reći da je romska specifičnost. Stevo je, možemo i to reći, glava naselja. Ne u formalnom nego u organizacijskom smislu, a i, recimo i to, prema školskoj spremi: jedini koji je završio srednju školu, pa je iskreno zabrinut hoće li barem do kraja osnovne dogurati zasad njegovo dvoje od četvero djece. U školi, kaže, zbog uvjeta u kojima žive imaju puno razumijevanja ne samo za njegovu djecu.

Stevo je u međuvremenu kupio dva kampera: za starijeg sina i kćer. Tvrtka, čiji je bio osnivač i kojoj je ispočetka išlo jako dobro, propala je u trenutku kad je obolio i više nije mogao plaćati doprinose. Sada se polako ipak vraća poslu, čišćenju stanova, selidbama i prije svega skupljanju sekundarnih sirovina. "Skupljamo staro željezo...", odjekuje s megafona njegova kombija. Stevo smatra da Vijeće romske nacionalne manjine treba biti više odgovorno za njih kao svoje sunarodnjake, posebno zato što ih zastupa ispred Grada Zagreba; da poboljšaju njihov položaj, riješe kante s otpadom, legalno dovedu rasvjetu...

Čovjek s Vrtnog puta 45-godišnji je Ato. Ovdje se doselio 1994. godine i jako dugo zamišlja odlazak drugamo; u mislima se seli i drugdje započinje drugačiji život; on, supruga i sedmero djece raštrkane po naselju, teško je zapamtiti njihova imena nama koji promatramo više nego što pitamo, a što bismo i pitali kad ionako već sve vidimo, a kad ponešto i zapitamo, onako više za sebe, stižu nam znakoviti odgovori, naizgled zagonetni.

Stevo trguje starim željezom i drugim sekundarnim sirovinama (Foto: Dragan Grozdanić)

- Jebo ovo - sarkastično će Ato. - Najljepše bi bilo živjeti kod Palače pravde.

U te dvije rečenice sadržan je sav dramolet života u Vrtnom putu. Zahvaćajući egzistencijalnu supstancu kao žlicom po (...) tanjuru, Ato postavlja i protupitanje: Što bi ti da si ovdje od 1994?

Doista, nekad je bilo bolje, reći će. Zatim Ato s nemirnim izrazom lica govori da je njegova supruga otprije podnijela zahtjev da im se dodijeli gradski stan, da visoko kotira na listi čekanja, ali ne vjeruje u takve transakcije. Ne, ne žele Romi ovako živjeti. Ato to ne bi poželio nikome. I pita se: Koji Romi žele ovako živjeti? Ato razmišlja o sobici i kupatilu, ne traži više od toga, pa obori pogled u daljinu.

Tko zna o čemu razmišljaju vlasnici parcela u Vrtnom putu: jedan dio je gradsko vlasništvo, drugi dio je u privatnim rukama.

Oko 17 sati pale se kombiji i muškarci će uskoro napustiti naselje u potrazi za sirovinama. Netko već negdje ima dogovoren prihvat. Njihov dijalog, koji samo život može napisati i koji smo usput zabilježili, najbolje govori o aktualnom stanju gradske ekonomije.

- Napravio sam 70 kilometara, ulio 100 kuna goriva i donio samo jedan stari frižider - kaže Bebo.

- Ja sam ulio 300 kuna goriva, a zaradio sam tek 100 kuna - domeće Stevo.

- I ja sam jučer stavio dvesta kuna goriva, a ništa nisam donio, nijedan komadić - govori treći.

I tako, nakon toga u naselju ostaju žene s brojnom djecom. Sve one primaju zakonske naknade za porodiljni koje im Grad Zagreb isplaćuje, ali sve je to malo u usporedbi s inflacijom i svakodnevicom koja stišće želuce, sve praznije kao da ih je isprala u zadnje vrijeme učestala kiša.

- Da mi je samo jedna sobica, čista, s vodom i strujom, ili da nam barem naprave kanalizaciju i vodu. Vrate struju koju grad nije plaćao - govori jedna od žena.

- Kako grad? - prekinemo je.

- Pa nisu nikad nama dali račune. Četrdeset tisuća kuna iznosi njihov dug. Neka nam vrate struju, naravno da bismo plaćali potrošnju poput svih drugih ljudi - odgovara.

Vrtni put je akcija, čak i kad se čini da je naselje utihnulo: netko gura kontejner, pomiče ga, oglašava se i tako.

Nakon što je u travnju u Gradu Zagrebu održana tematska sjednica o položaju romske manjine u Strugama i Vrtnom putu, zasad je zaključak da postoji interes da se ljude u prvom slučaju deložira i, očekivali bismo, stanovnike smjesti u pristojnije uvjete. Napuštajući naselje, naš vodič Bojan smatra da je najavljena deložacija prilika da se potom nešto učini za dobrobit ljudi u Vrtnom putu. On svoju agendu vidi u tome da spaja odgovorne glave u gradskim strukturama s Romima u Vrtnom putu, poput racionalnog Steve koji je već sudjelovao na sličnim sjednicama jer, kako Bojan sumira, svaka pretpostavka o tome kako će se riješiti ovaj problem može u startu ispasti krivom. Potrebni su ozbiljan rad i diskusija s ljudima. A sljedeći korak je da iz Grada Zagreba dođu ovdje kako bi uvidjeli i čuli potrebe ljudi. Postoje obitelji koje su vrlo bolesne i trebalo bi im više od stambene potpore. Vrtni put nije stoga mjesto gdje se sakupljaju iluzije, već šire čudesni ljudski tragovi.