Hansa Magnusa Enzensbergera u ovakvim se prilikama obično naziva pjesnikom, esejistom, publicistom, romanopiscem i vodećim intelektualcem Njemačke; središnjim intelektualnim autoritetom poslijeratnog njemačkog društva; ili, kako to stoji na koricama "Meteža", "već više od pola stoljeća središnjim likom njemačkog kulturnog života". No nije to ono na što bismo prvo pomislili, što ostavlja najjači dojam, dok čitamo njegova sjećanja iz šezdesetih i na šezdesete. Više negoli što u "Metežu" dekadu duboko promišlja, Enzensberger šezdesete brzo živi, posvećujući knjigu i desetljeće svima onima koji su u toj brzini "nestali".
Njemački pjesnik kupao se u Crnom moru s generalnim sekretarom Hruščovom, u prevelikim kupaćim gaćicama posuđenim od generalnog sekretara. U Moskvi je imao ljubavnicu, u Norveškoj suprugu i kći, a u njegovu kuću u Berlinu uselila se Komuna 1. Dobio je stipendiju za novoenglesko sveučilište, s vilom i sekretaricom, ali je završio sadeći kavu i berući šećernu trsku na Castrovoj Kubi. Proputovao je cijeli svijet, od Novosibirska do Phnom Penha, od Buhare do San Diega, da bi se našao u Pragu tik pred ulazak ruskih tenkova, da bi mu u Berlinu bježeći od policije u stan upali Andreas Baader i zloglasna Ulrike Meinhof, za koju Enzensberger kaže da je "izgledala bespomoćno" kada bi skinula naočale.
"Metež" je sastavljen od dnevničkih zapisa nastalih tokom putovanja SSSR-om 1963. i 1966. godine. Tu je opsežnije poglavlje razgovora današnjeg, starog Enzensbergera s ondašnjim, mladim Enzensbergerom o mjesecima provedenima na Kubi i drugim putovanjima i pustolovinama. Tu su i post festum bilješke iz 1970. i d. Uz svako poglavlje nalazi se i postscripta s nekoliko dodatnih informacija i po jednom pjesmom napisanom u ono vrijeme. Naposljetku, tu je i ono što Enzensberger naziva "ruskim romanom". Sjećanja koja počinju s Hruščovom, završavaju s Mašom. Čitavom knjigom Enzensberger opisuje svoju ljubavnu vezu i bračni život s Marijom Aleksandrovnom Makarov, mladom Ruskinjom, izvanbračnom kćeri Margarite Aliger i Aleksandra Fadejeva, koju je upoznao na svom drugom putovanju u SSSR.
Dakle, Maša. Hruščov, Mao, Castro, ali i Maša. Heberto Padilla, Neruda, Sartre, ali i Maša. Rat u Vijetnamu, demonstracije na ulicama Berlina, ali i Maša... Enzensbergera smo čitali kako piše o Bruxellesu i Evropskoj uniji, o Hammersteinu i generalima koji nisu zaustavili Hitlera. O privatnom životu pritom nije bilo ni riječi. U "Metežu" Enzensberger piše o šezdesetima i pritom kao da je sve u njima privatno i osobno. Otkriva nam ljevičara koji je kao i većina Nijemaca njegove dobi obožavao Ameriku i Amerikance, otkriva nam šezdesetosmaša koji bi radije umro nego završio u proletarijatu, na tekućoj traci: i otkriva nam svoju pričom s Mašom, s kojom kao da nigdje u svijetu, ni u Moskvi ni u Berlinu, ni u Londonu ni u Havani, nije mogao naći svoje mjesto.
"Metež" započinje vrtoglavo i svoju brzinu ne gubi do kraja desetljeća. Putovanje slijedi putovanje, anegdota anegdotu. Šezdesete su ostavile trag na koži Enzensbergera, na njegovim jetrima, i sada na papiru. No pravo ubrzanje desetljeću daje kratka veza i još kraći brak s Mašom. Svoja sjećanja Enzensberger posvećuje "onima koji su pretrpjeli poraz". Šezdesete su bile putovanje života; putovanje Titanicom. Među stotinama "nestalih", onih koji su ostali u dubinama desetljeća, središnje mjesto pripada Maši.
