Nedavnim obilježavanjem tzv. krvavog augusta 1942. u Požeško-slavonskoj županiji, u organizaciji srpskih manjinskih organizacija te antifašističkih udruženja, ponovno je ukazano na nužnost te suradnje; u njoj važno mjesto zauzima Udruga antifašističkih boraca Pakrac – Lipik. To je velikim dijelom zasluga aktualne predsjednice UABA-e Mirjane Bilopavlović, koja uz značajnu podršku mnogih drugih članstvo uspijeva održati na okupu i mobilizirati kadgod zatreba. Nastavljajući se na predratnu tradiciju, UABA djeluje unazad dvadesetak godina.

Dok u obrazovnom kurikulumu nemamo praktičnu obavezu djecu učiti o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, dok to ovisi tek o dobroj volji profesora, neće od toga biti neke velike vajde

- Imali smo potrebu okupiti ljude kojima je antifašizam važan kao civilizacijska tekovina kako bismo obnovili pokidane socijalne veze i brojna porušena spomen-obilježja NOB-a. Naše je članstvo uglavnom starije životne dobi, pa tako uz dvojicu živih sudionika Drugoga svjetskog rata imamo djecu roditelja koji su tada bili antifašisti i koji su svoja uvjerenja prenijeli na sljedeće pokoljenje. Nažalost, među nama još nema njihove unučadi; iz svoje osobne pozicije mogu reći da je danas oportuno zagovarati antifašizam, ali ne i aktivno raditi na tim uvjerenjima. A sve dok u obrazovnom kurikulumu nemamo praktičnu obavezu djecu učiti o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, dakle dok to ovisi tek o dobroj volji profesora, neće od toga biti neke velike vajde - kaže Bilopavlović, inače majka dvoje odrasle djece koja podržavaju sve što radi, ali joj se ne žele aktivno pridružiti. Tome je možda pridonijelo i to što je jedno moralo otići u Njemačku za poslom i egzistencijom.

– Mladi se ne ustručavaju antifašističkog angažmana zbog gubitka ili nedostatka posla nego jednostavno ne žele biti drugačiji, pa idu linijom manjeg otpora. Devedesetih je, doduše, bilo problematično deklarirati se kao antifašist, ali smo ipak zaključili da je to stvar izbora. Pored toga, mnogi se ne žele izjašnjavati možda i stoga što u mnogim glavama ustaše i četnici još ratuju s partizanima. Nismo, naime, raščistili povijest koja nam je izuzetno važna; svi pričaju da bez povijesti nema budućnosti, ali ako ćemo se stalno vraćati na loša vremena i iz njih izvlačiti ono najgore, nećemo daleko stići. Još uvijek nemamo društvenoga konsenzusa o onome što nam je važno, a antifašizam svakako spada u to. Svijet je odavno priznao da je antifašizam civilizacijska vrijednost, pa zašto bismo onda mi morali izmišljati toplu vodu, pogotovo stoga što smo brzo po uspostavi NDH rekli ‘ne’ fašizmu i formirali Sisački partizanski odred. Neki s desnice postavljaju pitanja o tome do kada će se partizanima isplaćivati mirovine, a ja ih pitam koliko takvih još ima, zasigurno ne više od dvije tisuće?

Pored toga, ako netko tko je svojedobno bio u domobranima danas ima pravo na penziju, zašto to pravo ne bi imali oni koji su tada bili aktivni sudionici NOB-a – pojašnjava nam naša sugovornica.

Razaranja spomeničke baštine NOB-a bila su velika svagdje gdje se devedesetih ratovalo, ali i ondje gdje nije. Antifašistička udruženja nešto su uspjela obnoviti vlastitim radom i resursima, a nešto – kao, primjerice, spomenik u Branešcima – uz pomoć sredstava Ministarstva branitelja. No to je iz današnje perspektive bilo poodavno.

- Pokušavamo važne datume obilježavati na mjestima velikih masovnih stradanja, onima koja su važna svima nama koji živimo antifašizam. Tako smo prije nekoliko tjedana u nekadašnjoj partizanskoj bolnici Begovača imali radnu akciju za koje je promijenjeno krovište tamošnje zemunice. Bučje Glavicu i Kusonje, gdje je svojedobno održana konferencija KPJ, namjeravamo posjećivati najmanje jedanput godišnje, a nekoliko puta u godini organizirat ćemo radne akcije u suradnji s VSNM i ljudima koji ondje žive. Razlog tomu što se mještani još ne uključuju u te akcije u većem broju krije se u tome što je uglavnom riječ o sedamdesetogodišnjacima i starijima – kaže Bilopavlović, pa upozorava na činjenicu da broj onih koji se pridružuju akcijama raste unatoč činjenici da se broj članova Udruge smanjuje.

- Možda ne žele plaćati članarinu, ali uvijek kad imamo radnu akciju, okupe se rano ujutro među prvima. I to je bitno, da ljudi koji nisu članovi Udruge rade s nama. A bitno je i to da za svaku akciju dobivam prostor ne samo u lokalnim medijima nego i i Novostima. Dobri smo s lokalnim, pakračkim i lipičkim vlastima, vjerojatno i stoga što ne provociramo i ne izazivamo. Osim toga, redoviti smo sudionici komemoracije hrvatskim žrtvama u logoru Bučje, a to je prije desetak godina bilo nezamislivo. Zapravo, s nekim braniteljskim organizacijama imamo probleme kad nas ispituju što radimo, ali s velikim brojem branitelja imamo dobre odnose; neki od njih čak se deklariraju kao antifašisti i članovi su naše Udruge. Isto tako, dobro je što smo u mnogim akcijama, poput obilježavanja tzv. krvavog augusta, zajedno sa SDSS-om, vijećima srpske nacionalne manjine, pa čak i SPC-om. Istina, neki dijelovi takvih komemoracija, kao u Kusonjama primjerice, budu odvojeni: kod spomenika nema svećenika, ali oni kasnije zajedno sa svojim vladikom ili biskupom služe parastos ili misu, kao što je to u učinio vladika Jovan kod kusonjskog bunara u koji su bacane žrtve, ali i u Sloboštini i drugim mjestima. Ne vidim problem da na mjestima stradanja budu zajedno antifašisti i vjernici; te dvije priče mogu dobro ići jedna sa drugom – ističe predsjednica pakračko-lipičkih antifašista, koja smatra pozitivnim da pravoslavni vladika Jovan i požeški biskup Škvorčević gaje dobre međusobne odnose te da su prijatelji.

- To su dvije sestrinske crkve istog korijena, koje su jedna drugoj dale ruku pomirenja; hvala bogu da ovdje nemamo nekoga poput sisačkog biskupa Vlade Košića! No malokome su ovdje, posebno u većinskom narodu, poznati vladikino i biskupovo prijateljstvo i međusobna podrška. Vrijednost toga bi ipak trebala biti šire prepoznata - kaže Bilopavlović.

Uvijek su zanimljivi razlozi radi kojih se neka osoba aktivno uključuje u rad neke antifašističke organizacije, pa našu sugovornicu pitamo za njene.

- Pokojni mama i tata bili su partizani, a odrastala sam u uvjerenju da na svijetu žive dobri ljudi i da nakon NOB-a na ovim prostorima neće biti stradanja, Nažalost, imala sam priliku svjedočiti Domovinskom ratu, kad su se takva zvjerstva ponovila. Pored svega, javna klima bila je drugačija sedamdesetih prošlog stoljeća, u doba mog odrastanja; neki sada tvrde da se tada nije moglo ovo ili ono, a ja tvrdim da se moglo sve. Zato mi je antifašizam prirodan izbor, pogotovu otkako mi je majku odlikovao predsjednik države Ivo Josipović. Bila sam doista sretna što je netko na tako visokoj funkciji prepoznao zasluge moje mame. Živjela sam u Požegi, koja je po mnogočemu bila specifična, pa i kao grad koji živi od vojnika, a ne voli ih: JNA svojedobno nije bila obljubljena, kao što se ni HV ne voli previše. Kad sam odselila iz Požege, uključila sam se kosinjskog u rad ove Udruge, koju sam kao predsjednica preuzela kad je tadašnji predsjednik Đorđe Gunjević rekao da je više ne može voditi. Neki su tada predlagali da postanemo podružnica požeškog udruženja antifašista, ali meni je na to ‘puknuo film’ pa sam dala sve od sebe da okupimo dovoljno nas pametnih i voljnih da nastavimo s aktivnostima. Jer nema ništa gore od toga da u jednom ustaničkom kraju nema udruženih antifašista. Tako sam u prvom mandatu uvela praksu da sastancima, kojih imamo barem 14 godišnje a pod koje ne ubrajam radne akcije, prisustvuju svi koji to žele, ne samo predsjedništvo i formalni članovi. U rad sam, naravno, uključila i žene, a svime time smo ljudima dali do znanja da su nam važni i da cijenimo ono što nam predlože. Izabrana sam opet za predsjednicu, iako sam imala želju da u ovom mandatu Udrugu vode mlađi, poput Nikole Ivanovića ili mog zamjenika Darka Derenja – kaže nam žena koja je u mirovini, ali koja pored antifašističkog udruženja vodi i Centar za podršku i razvoj civilnog društva Delfin.

- Svake godine Delfin organizira volonterski kamp u trajanju od pet do sedam dana, ali ćemo ove godine zbog epidemije koronavirusa imati samo konferenciju na neku od aktualnih tema važnih za bolje i individualno i kolektivno razumijevanje – zaključila je Bilopavlović.