Kad je Krešimir Bagarić, donedavni vjeroučitelj u Osnovnoj školi Matija Gubec ustvrdio da zbog nacionalne veleizdaje naspram hercegbosanskih generala treba likvidirati Stjepana Mesića i Vesnu Pusić, žaleći se što Hrvati nisu bili temeljiti poput Ratka Mladića u slučaju Bošnjaka, posve izvjesno je da su učenici na klupama imali knjigu ‘S Kristom u život’. U katekizmu koji osmim razredima osnovnih škola godinama služi kao literarni hodogram kroz nauk Katoličke crkve, ateizam je opisan kao ‘ideologija’ koja je odgovorna za nacističke zločine i Auschwitz. Ateisti se nazivaju i ‘egoistima apsolutno neprihvatljivog’ ponašanja, pored čega se djeci daju jasne upute za lociranje i suzbijanje bezbožničke pošasti kod svojih vršnjaka. Ovakav crkveni nauk garniran je kurikularnim smjernicama, nastalima prije desetak godina, koje se uz amenovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja nalaze na stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje. U smjernicama za osme i niže razrede, nadležni prosvjetari daju naputke vjeroučiteljima da prilikom nastave vjeronauka maloljetnike podučavaju ‘povijesnim oblicima ateizma – nacizmu, fašizmu i komunizmu’ te da ih prije dijaloga s ateistima pripremaju s argumentima, nasuprot ‘zabludama’ koje oni baštine. U poglavlju posvećenom domoljublju, traži se marno usađivanje patriotizma i opisivanje ‘stradanja hrvatskog naroda za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu’, uz sugestiju da se kod djece usađuje nešto što nazivaju ‘umnom mapom’. Sazda li se u mozgu osnovnoškolca ta ‘umna mapa’ od citiranih vjeronaučnih isječaka, pa im još pridodamo i homofobne te druge slične invektive što se godinama nalaze u ovom i drugim udžbenicima, dobivamo zaokruženu ličnost koja gaji netrpeljivost prema svjetonazorskim i ideološkim neistomišljenicima – u varijacijama na ono što je izrekao Bagarić na satu vjeronauka, izuzev konačnog poziva na likvidaciju nedovoljno domoljubnih političara.
U katekizmu koji osmim razredima služi kao literarni hodogram kroz nauk Katoličke crkve, ateizam je opisan kao ‘ideologija’ koja je odgovorna za nacističke zločine i Auschwitz
Taj retorički pucanj u glavu bivšem hrvatskom predsjedniku, kojeg vjeroučitelj okrivljuje za pravomoćne presude Slobodanu Praljku i ostalim generalima HVO-a, odstranio je onoga koji ga je opalio. No prosvjetna polazišta za takav retorički pucanj ostala su netaknuta, na satu vjeronauka svake učionice u Hrvatskoj i nemalom broju crkvenih oltara. Iako je promptno otpušten, ali ne i jasno osuđen u crkvenim redovima, Bagarić u ovom slučaju pada kao jedina žrtva neokrznutog sustava koji ga je obučavao takvom domoljublju i čovjekoljublju.
Citirani reci, naime, samo su dio problematičnih, netrpeljivošću natopljenih pasusa u udžbenicima korištenima na satovima vjeronauka na koje godinama neuspješno upozoravaju udruge poput Centra za građansku hrabrost i Protagore. Pravnik Alan Sorić, koji zastupa ove organizacije, kaže da one često dobivaju razne pritužbe građana na sadržaje u nastavi vjeronauka, koje potom prosljeđuju nadležnom ministarstvu. Nerijetko, međutim, izostaje reakcija državnih institucija, što ne čudi, s obzirom da ingerenciju nad ovim predmetom i udžbenicima ima isključivo Hrvatska biskupska konferencija, koja ih podastire nadležnim tijelima Republike Hrvatske radi njihova uvođenja u školske programe i financiranja troškova njihove proizvodnje.
- Nadležna tijela ne mogu ništa učiniti čak i ukoliko smatraju da, primjerice, u udžbenicima ne bi trebalo stajati kako su ateisti često egoisti, i kako odgoj bez boga stvara osobe koje su krive za osnivanje koncentracijskih logora i genocid te da ne bi trebalo učiti djecu kako razgovarati sa ateistima na način da im se ukaže da je njihov svjetonazor pogrešan - ističe ovaj pravnik, dodajući da u slučaju pritužbi na mise u brojnim školama ili probleme marginalizacije djece koja ne pohađaju vjeronauk, ministarstvo promptno reagira, ali uporno izostaje proaktivno djelovanje kojim bi se ovakve prakse spriječile i prije nego što do njih dođe.
U publikaciji koju je 2011. objavio Forum za slobodu odgoja, zabilježeno je niz izjava nereligioznih roditelja o neposrednim neugodnim iskustvima i pritiscima koje su doživjeli zbog odbijanja da djecu šalju na vjeronauk. Majka jednog učenika ispričala je kako su starija djeca čula da joj dijete ne ide na vjeronauk, nakon čega su ga htjela tući, uz pitanje: ‘Jel ti vjeruješ u hrvatskog Boga?’ Citirane persuazivne metode usmjerene prema ateistima, koje se mogu naći u udžbenicima vjeronauka, ovako izgledaju kada se provedu u djelo.
Gdje je Anne Frank bila 1945. godine, kad su komunisti ubijali hrvatsku djecu, zapitao se krajnje inteligentno jedan od sudionika nedavne mise za Antu Pavelića
Nacionalna i vjerska isključivost nisu pritom ekskluzitiviteti ovog konkretnog predmeta. Kao što smo pokazali u prošlogodišnjoj analizi udžbenika hrvatskog jezika, biologije, povijesti i sličnih predmeta, vjerom prožeti patriotizam i historijski revizionizam opće su mjesto domoljubnog podučavanja u hrvatskim školama. Tu nema mjesta agresiji na Bosnu i Hercegovinu – priča se samo o velikosrpskoj agresiji – niti se može pročitati suvislije obrazloženje zbog čega su na Haaškom sudu nedavno osuđeni generali i njihovi zagrebački nalogodavci.
Navest ćemo jedan od eksplicitnijih primjera: sve do ove godine jedan od tri obavezna romana koja su djeca trebala pročitati za lektiru u šestom razredu osnovne bio je ‘Mali ratni dnevnik’ Stjepana Tomaša. U toj knjizi su svi Srbi neprijatelji, osim jednoga koji je poginuo kao hrvatski branitelj, prema kojem Srbima ne treba vjerovati, u kojem se tvrdi da je ćirilica neprijateljsko pismo te da učitelji i roditelji odobravaju ustaški pozdrav Za dom spremni i ustaške pjesme. Iako je, nakon višegodišnjih prigovora Centra za građansku hrabrost i drugih organizacija, ta koljačka proza nedavno odstranjena iz obavezne školske lektire, duh njena sadržaja sve je prisutniji dio društveno-političkog mainstreama u Hrvatskoj.
Kako to izgleda u praksi, pokazale su i reakcije na presudu hercegbosanskoj šestorci, zbog koje je i spomenuti vjeroučitelj na koncu dobio otkaz. Nakon prvotnog šoka, koji je trajao oko sat vremena od Praljkova samoubojstva, na javnoj Hrvatskoj radioteleviziji i komercijalnim TV kanalima zdvajanje nad nepravednom presudom ustupilo je mjesto hajci na tobožnje krivce. U informativnim emisijama, gotovo bez iznimke, potreseni voditelji i novinari su otvorili pitanje odgovornosti Mesića i Vesne Pusić zbog suradnje s Haaškim sudom i izjave o nečasnim radnjama Tuđmanovog režima u BiH, a na njih su spremno odgovarali stručnjaci, počevši od Višnje Starešine, Tuđmanove ministrice Vesne Škare Ožbolt ili Željka Olujića, koji su opisivali te pojedince kao veleizdajnike. Prije nego što će poslati psihologe u školu gdje je vjeroučitelj proklinjao iste političare, ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, koja sjedi u Vladi koja službeno smatra da je presuda nepravedna, primila je predstavnike Hrvatskog generalskog zbora, da bi s njima razgovarala o narednoj kurikularnoj reformi. Ti isti umirovljeni generali, koji su organizirali komemoraciju Slobodanu Praljku, danima su koordinirali verbalnu hajku protiv spomenutih ‘veleizdajnika’. Slične istupe imali su prošle godine i na stručnom usavršavanju učitelja povijesti, gdje su, zahvaljujući dozvoli Ministarstva obrazovanja, zborili protiv unutarnjih i vanjskih izdajnika te veličali Mirka Norca, pravomoćno osuđenog ratnog zločina.
Da su političari koje je Bagarić spomenuo veleizdajnici, a hrvatska intervencija u BiH etički čista avantura, moglo se čuti i u Saboru, gdje je, uzgred rečeno, početkom dvijetisućitih donesena i Deklaracija o Domovinskom ratu, koja navodi da Hrvatska ‘nije vodila agresivni i osvajački rat prema bilo kome’, suprotno nedavno pravomoćno utvrđenoj agresorskoj epizodi u BiH. Konačni poziv na likvidaciju Stjepana Mesića izrekao je Anto Prkačin. Voditelj Bujice Velimir Bujanec, koji tri puta tjedno potiče takav govor i promiče HDZ-ovu političku agendu, nedugo nakon spomenute emisije bio je na domjenku predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Opisanom narativu pridružila se i Crkva, beatificirajući Praljka u mučenika, bez spomena ijedne žrtve koja se nalazi u pravomoćnoj haaškoj presudi.
Akumuliraju li se, dakle, reakcije uglednih društvenih čimbenika, ispostavlja se da je otpušteni vjeroučitelj poprilično vjerno prenosio stavove crkveno-političkog mainstreama, eksplicitno iznoseći vrijednosti kakve upražnjavaju istureni crkveni i politički velikodostojnici. Nakon što je snimka s vjeronauka objavljena u medijima, pojedini roditelji su od ravnateljice tražili kažnjavanje djeteta koje je snimalo vjeroučitelja, dok smo od drugih roditelja u međuvremenu saznali da su djeca čiji je Bagarić bio razrednik prijetila vršnjacima iz razreda u kojem je nastala snimka. Priču je zaključio biskup Vlado Košić, poručivši da su osudu zaslužili ‘puno veći prijestupnici’ od vjeroučitelja, ‘oni koji su počinili veleizdaju prema domovini’, misleći i na Mesića te Vesnu Pusića.
Čak i u ovom ambijentu, dakle, prenesena je poslanica vjeroučitelja o potrebi kažnjavanja onih koji su izdali hrvatske generale. Samo što nešto eksplicitniji vjeroučitelj to nije govorio iz pozicije klerofašista na visokoj poziciji, poput Košića. Za razliku od njega, Košić je nedavno promoviran u šefa lokalne verzije Kongregacije za nauk vjere, pa sada s autoritetom vrhovnog hrvatskog inkvizitora proklinje vanjske i unutarnje izdajice, legitimirajući svako slovo one pučkoškolske snimke. Pucanj je, međutim, prepustio internetskim anonimusima, koji su na desničarskim portalima ispod njegove poslanice upražnjavali masovne pozive na likvidaciju.
Krajnja konzekvenca opisanog koktela Crkve, obrazovanja i nacionalizma, mogla se vidjeti zadnjih dana 2017. godine. Uoči redovne mise za Antu Pavelića, koju više od dva desetljeća tradicionalno održava red Isusovaca, na ulazu u crkvu u centru Zagreba jedan srednjoškolac ushićeno je prišao Draženu Kelemincu, šefu proustaške stranke A-HSP, rekavši da mu je velika čast što ga je upoznao. ‘Nemoj mijenjati stranke, budi dosljedni desničar i uvijek izazivaj pozornost’, poučio je klinca Keleminec, koji je dva mjeseca prije toga završio u medijima nakon što je dva puta spaljivao novine koje držite.
Prije toga srednjoškolcu su učesnici mise za Pavelića objašnjavali kako je dobro što je ravnatelj škole u Šibeniku prošle godine zabranio izložbu posvećenu Anni Frank. ‘I neka je zabranio’, poručio je sugovornik. ‘Gdje je Anne Frank bila 1945. godine, kad su komunisti ubijali hrvatsku djecu’, zapitao se potom krajnje inteligentno, pronašavši usput i lijek za fiskalni deficit kroz oduzimanje proračunskih sredstava ‘Documenti, Židovima i Srbima’.
