Kod autobusnog terminala na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, nasuprot derutnih zgrada Diskontnog trga, parkirane su marice. Policajci iz njih izlaze pa provjeravaju papire tamnoputih mladića koji ulaze i izlaze iz Diskontnog trga. Papire koje pokazuju policajcima nakon pregleda brzo presavijaju i spremaju u džepove. Radi se o tzv. rješenjima o povratku, dokumentu koji je hrvatska policija počela masovno izdavati u proljeće ove godine. Tim se dokumentom privremeno regulira boravak u Hrvatskoj, a prema njemu osoba je dužna samostalno napustiti Hrvatsku i Europski gospodarski prostor u roku od sedam dana. One koji takav papir još uvijek nemaju policajci na kolodvoru privode, a ostale puštaju da se u odlasku iz Hrvatske snađu kako znaju i umiju.

Nema gdje nisam spavao na putu. Ispod stabala u šumi, u napuštenim tvornicama, po kolodvorima. Najmanje u krevetu. Bole me kosti stalno, a mlad sam. Ostario sam puno – priča nam dvadesetogodišnji Atik koji je iz Afganistana krenuo prije godinu i pol

Otkad je izdavanje takvih rješenja učestalo, u Zagrebu je sve više izbjeglica i migranata, naročito na potezu oko Glavnog kolodvora. Mnogi od njih skvotiraju po obližnjim napuštenim zgradama, poredanima u krugu od parsto metara od zgrade Gradske uprave. Ovih je dana velika grupa ljudi svoj privremeni dom pronašla u prljavim i hladnim prostorijama Diskontnog trga. Iz tih su prostorija prije četiri godine aktivistkinje na plato ispred kolodvora projicirale svjedočanstva o protjerivanjima i zlostavljanjima migranata, a sada u njima noće ljudi koji o takvim praksama mogu direktno svjedočiti. Jedan od njih, dvadesetogodišnji Atik, kaže nam da je iz Afganistana. S njime potiho pričamo na stepenicama na ulazu u zgradu, dok unutra nekolicina mladića spava zaogrnuta dekama.

- Umorni su jer noću slabo spavaju - objašnjava Atik odmah, da se ne čudimo uspavanima usred popodneva.

Kaže nam da je na put prema Europi krenuo prije godinu i pol, a želja mu je stići do Njemačke.

- Nema gdje nisam spavao na putu. Ispod stabala u šumi, u napuštenim tvornicama, po kolodvorima. Najmanje u krevetu - govori Atik.

Dodaje da bi volio reći da mu se tijelo naviklo, ali nije.

- Bole me kosti stalno, a mlad sam. Stopala su mi svako malo otečena. Ostario sam puno. Ne želim se majci pokazati putem kamere kad je zovem preko WhatsAppa - kaže nam.

Dok priča, u rukama vrti praznu šalicu od kave s aparata. Preokrene je naopačke pa prstom lupka po vanjskoj strani dna.

Velika grupa ljudi pronašla je privremeni dom u hladnim prostorijama Diskontnog trga (Foto: Goran Jakuš/HaloPix/PIXSELL)

Iza nas se iz Diskontnog čuje komešanje. Dio mladića se razbudio, a jedan stariji čovjek izlazi iz stražnje prostorije pa im se pridružuje. U rukama nosi natučeno i polugnjilo, ali parcijalno iskoristivo voće koje je probrao iz obližnje kante za biootpad. Polaže ga pažljivo na karton koji je donio iz kante za papir. Još jednom sve pregledava, čisti nožićem, zalije s malo vode, vrati na karton i posluži mladićima. Ostavljamo i Atika da s njima prezalogaji.

Upućujemo se prema platou iznad McDonalds'a, gdje se također skupila grupa izbjeglica. Nekolicina ih se upravo vratila iz mjenjačnice. Broje novac i kalkuliraju koliko će im otići na vožnju vlakom dalje, što zapadnije od Zagreba. Na samom kolodvoru glavna su atrakcija utičnice koje stoje kraj izlaza prema vanjskim čekaonicama, na kojima uvijek netko od izbjeglica puni mobitel. Ondje zatičemo dva maloljetnika, također iz Afganistana. Kažu nam da imaju 16 i 17 godina, iako na prvu izgledaju još mlađe. Pokraj njih na klupama sjede njihovi vršnjaci, čekaju vlakove za svoja sela i gradove, na povratku kućama iz jutarnje školske smjene.

Gužva je i na javnom WC-u, onome na zapadnoj strani vanjske čekaonice. To je uz javni WC koji se nalazi u Importanne prolazu jedini sanitarni čvor na koji se na ovom potezu grada mogu osloniti izbjeglice i migranti. Odmah pokraj WC-a, uz čekaonicu se nalazi i prostorija bivšeg kolodvorskog restorana. Unutra je postavljeno petnaestak ležajeva, a u prostoriji do nje nalaze se i tuševi. U te sobe zavirujemo samo izvana, jer su u našem obilasku kolodvora pod ključem. Međutim, doznajemo kako su od veljače Stožer civilne zaštite i Hrvatski Crveni križ koristili te prostorije za pomoć izbjeglicama iz Ukrajine. Za druge nisu otvorene. Od lipnja je zatvoren i ulaz u hodnik velike unutarnje čekaonice, u kojoj se nalazi više klupa na kojima bi se ljudi mogli odmoriti, skloniti i ugrijati za lošeg vremena.

Grad je svjestan da ljudima treba pružiti adekvatniji smještaj. U narednom periodu, a prije dolaska hladnijeg vremena, Stožer civilne zaštite će intenzivno raditi na traženju rješenja privremenog smještaja – govori Gordan Bosanac

Problem je to za sve neukrajinske izbjeglice, ali i za zagrebačke beskućnike, kojih također ima u napuštenim vagonima i zgradama oko Glavnog kolodvora. Ponekad ih ondje zna biti oko stotinu, o čemu je u više navrata za portale Radnička prava i Faktograf pisala Matea Grgurinović.

- Intenzitet kojim MUP izdaje sedmodnevna rješenja o povratku stvara povećanu vidljivost osoba u javnom prostoru grada koje nemaju pristup elementarnim životnim uvjetima. Tako je trenutno u Zagrebu i Rijeci, donekle u Ogulinu i Pazinu. To je situacija u kojoj se u svakom trenutku može dogoditi nekakva eskalacija, što možda nije slučajno. Djeluje kao udar države na lokalne samouprave, s ciljem destabilizacije i prebacivanja odgovornosti. Ljudi u pokretu trenutno se koriste kao topovsko meso vezano za Schengen, a s druge strane za unutarnju destabilizaciju - komentira za Novosti selma banich, članica inicijativa Zagreb grad-utočište (ZGU) i Transbalkanska solidarnost (TS).

Inicijativa ZGU uputila je krajem listopada apel zagrebačkoj gradskoj vlasti u kojem traže preuzimanje odgovornosti za socijalnu zaštitu i sigurnost svih ljudi na području grada.

- Zeleno-lijeve administracije su u svemu ovome pasivne i ne reagiraju na potrebe ljudi u pokretu, ali ni lokalnih zajednica. Zagreb je cijelo ljeto bio pun ljudi u vrlo prekarnom i nesigurnom položaju, ljudi su skvotirali objekte po centru. Ne kuhaju se topli obroci, nisu osigurani sanitarni čvorovi, nema organiziranog prihvata. Grad i država imaju resurse, dio njih je odmah mobiliziran za izbjeglice iz Ukrajine, dok se s drugima kaska i kasni. Zagreb, Rijeka i Pazin trebaju iskoristiti postojeće europske mreže i iskustva drugih gradova-utočišta. Razvijati svoje javne resurse i infrastrukturu za politike dobrodošlice, od stanovanja do sigurnosti - govori banich.

Zatvorena unutarnja čekaonica na Glavnom kolodvoru (Foto: Ivana Perić)

Riječka vlast nedavno je dogovorila postavljanje higijenskih kontejnera, pokretnih sanitarnih čvorova i javne kuhinje na željezničkom kolodvoru, kako bi se odgovorilo na potrebe izbjeglica i migranata. Ta je odluka brzo naišla na otpor Hrvatskih željeznica, koje su se usprotivile postavljanju kontejnera ili šatora u blizini kolodvora. Na obuhvatniju realizaciju humanitarne podrške u Rijeci još se čeka, a u međuvremenu problemi se množe.

- Rasizma ima puno. Čuli smo da neki prijevoznici prakticiraju segregaciju u autobusima. Čuli smo dojave da policija otima novac. Znali smo da policija otima novac na granici, ali ovdje se radi o gradskom kolodvoru. Ljudi su ondje manje pogođeni u smislu protjerivanja, ali s druge strane stvara se neka napetost i razotkriva institucionalni rasizam - priča banich.

Na radnom sastanku u Rijeci nedavno je bio i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. On se zasad o migrantima u Zagrebu oglasio samo odgovarajući na novinarske upite o "zabrinutosti građana" zbog tamnoputih mladića koji se okupljaju na Tomislavcu. "Postoji akcijski plan što se tiče integracije migranata. Međutim, dobar dio migranata samo prolazi kroz Hrvatsku i nemaju želju ostati. Bilo je nešto malo pritužbi građana, međutim ništa onoliko koliko se stvara dojam da je to problem. Mislim da se puno više stvara dojam i da je to, rekao bih, politički motivirano, nego što je doista stvaran problem. Pitajte i policiju koja će vam to potvrditi", kazao je tada.

Novinari su policiju pitali, a MUP se u odgovoru, između ostalog, pozvao i na nedavno istraživanje po kojem su turisti Zagreb ocijenili kao grad u kojem su se osjećali najsigurnije u odnosu na niz drugih europskih metropola. Lijepo da se turisti osjećaju sigurno, a za one kojima to nije (dovoljna) utjeha možemo nastaviti dalje s ovim tekstom.

Riječka vlast nedavno je dogovorila postavljanje higijenskih kontejnera, pokretnih sanitarnih čvorova i javne kuhinje na željezničkom kolodvoru kako bi se odgovorilo na potrebe izbjeglica i migranata

Što se tiče akcijskog plana koji Tomašević spominje, on je usvojen početkom ove godine i prvi je takav operativni dokument na razini lokalne samouprave u Hrvatskoj. Nastao je u sklopu projekta Connection europske mreže gradova Eurocities, a radnu skupinu za izradu plana odabrala je prethodna gradska vlast. O tom, ali i drugim planovima zagrebačke vlasti po pitanju izbjeglica i migranata pričamo s Gordanom Bosancem iz platforme Možemo. Bosanac nam govori kako je akcijski plan za integraciju tražitelja međunarodne zaštite i osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u fazi provedbe, a sklopljeni su sporazumi o suradnji s osam organizacija civilnog društva. Što to točno u praksi znači?

- Provedbene mjere se odnose na prevođenje i pratnju prilikom ostvarivanja prava i korištenja usluga koje osigurava Grad Zagreb, tečaj hrvatskog jezika koji provode udruge, senzibilizaciju javnosti kroz razne aktivnosti na razini Grada, ali i na razini gradskih četvrti i mjesnih odbora, radionice za osnaživanje žena, financiranje praktičnog rada i edukaciju zaposlenih u ustanovama u vlasništvu Grada iz područja obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite vezanih uz integraciju - objašnjava naš sugovornik.

Podignuta je web-stranica integracija.zagreb.hr, na pet jezika, koja sadrži informacije i novosti vezane uz integraciju tražitelja međunarodne zaštite, kao i osoba kojima je odobrena zaštita, a osnovana je i koordinacija za integraciju onih sa statusom međunarodne zaštite. Među aktivnostima Bosanac navodi i to što je krajem lipnja Grad Zagreb prvi put organizirao obilježavanje Svjetskog dana izbjeglica u suradnji s Centrom mladih Ribnjak "kroz cjelodnevni program u kojem su sudjelovale udruge, bile organizirane radionice, koncert i bojanje zastave Svjetskog dana izbjeglica".

selma banich (Foto: Autoportret)

- Želimo grad koji vodi politiku dobrodošlice tako da će u svoje integracijske planove uključiti pitanje sigurnosti, ali ne države i teritorija, već sigurnosti ljudi u pokretu. Najveći je nedostatak postojećeg akcijskog plana to što ni u jednom svom elementu ne uključuje sigurnost svih ljudi, a posebno onih koji administrativno (još) nisu tražitelji azila ili azilanti. Zbog nedostatka organiziranih životnih uvjeta, osobe iz ove administrativne kategorije postaju beskućnici u opasnosti od trajnog siromaštva i socijalne isključenosti. Izložene su povećanom riziku od pothranjenosti, razvoja niza zdravstvenih problema, ekonomskog iskorištavanja i svih oblika nasilja - komentira banich.

Onima koji iz dana u dan žive u limbu takvih rizika nikakve koristi nema od obilježavanja Svjetskog dana izbjeglica, kao ni od Dana otvorenog grada, koji je na Tomislavcu održan 29. listopada i na kojem je prvi performans, pod nazivom "Zajedništvo", bio lanac od stotinu ljudi koji su se držali za ruke.

- Grad je u kontaktu s pojedinim udrugama koje su na terenu. Za sada sama sigurnost migranata nije bila ozbiljnije ugrožena, ali Grad je svjestan da ljudima treba pružiti adekvatniji smještaj. Žurno se i prioritetno reagiralo kada su obitelji s djecom bile neadekvatno smještene i u suradnji s MUP-om osiguran im je smještaj u Porinu. U narednom periodu, a prije dolaska hladnijeg vremena, Stožer civilne zaštite će intenzivno raditi na traženju rješenja privremenog smještaja - kaže nam Bosanac.

Dodaje kako se primarno misli o humanijim uvjetima kratkoročnog smještaja, prehrane i osiguranja žurne medicinske pomoći, a posebni prioritet bit će djeca.

- Na kraju, moramo imati na umu da, prema našim podacima, većina migranata ne želi zatražiti izbjeglički status u Hrvatskoj, što njima, kao i gradu, uvelike ograničava mogućnost pružanja šireg spektra prava. Grad svoje aktivnosti može provodi jedino u okviru Zakona o strancima koji regulira humanitarno postupanje prema državljanima treće zemlje koji su u nezakonitom tranzitu ili boravku - zaključuje naš sugovornik.

Gordan Bosanac (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)

Pa ipak, Grad Zagreb je lani pozvan da usvoji rezoluciju Zagreb grad-utočište, kojom bi se povezao s praksom drugih takvih gradova u Europi. U istraživanju o europskim gradovima utočištima koje je lani objavio Cambridge University Press, grupa autora i autorica navodi da je više od četvrtine od 95 najvećih europskih gradova usvojilo neki oblik propisa koji se odnose na olakšavanje svakodnevice iregularnih migranata. U pet gradova osmišljene su politike kojima je takvim migrantima dodijeljen poseban i sigurniji status, a u 24 grada provedene su odluke koje su im olakšale pristup gradskim uslugama. U tim se gradovima razmišljalo o rješenjima za migrante u tranzitu, za one koji nisu tražili status boravka, ali i za one čiji su zahtjevi za međunarodnu zaštitu odbijeni, ali su svejedno ondje ostali živjeti.

I iz inicijative ZGU podsjećaju na različite primjere djelovanja lokalnih samouprava koji mogu biti inspiracija i model za izgradnju politika dobrodošlice u Zagrebu – jedan od njih je onaj u Portugalu, gdje su osnovani lokalni centri podrške za integraciju migranata CLAIM Network. Na kraju, valja podsjetiti i na to kako nasilnom protjerivanju migranata s izdavanjem sedmodnevnih rješenja o samostalnom povratku nije došao kraj.

- Protjerivanja su još uvijek izuzetno brutalna i svakodnevna. Možda su pušbekovi rjeđi iz samog Zagreba, gdje su ranije ljudi protjerivani u Bosnu iz policijskih postaja, bolnica, gradskih trgova i parkova, ali nasilna protjerivanja i dalje se događaju na Baniji i u okolici Slunja - govori banich.

I kada se papiri od sedam dana istroše (koliko god ih puta netko dobio u ruke), većinu ljudi još uvijek čeka put kroz čvrste granice i na njima čelične pendreke.

Dok u magli Glavnog kolodvora iza nas u sumraku ostaju tri mladića u pokidanim jaketama koji među sobom dijele jednu deku, podsjećamo i na uvodne rečenice iz rezolucije o Zagrebu gradu-utočištu: "Odbijamo živjeti u gradu nasilja i zemlji nasilja. Odbijamo živjeti u bespomoćnosti da učinimo promjenu."