Iako su američki predsjednički izbori održani 5. studenog unaprijed unisono proglašavani jednima od najneizvjesnijih ikada, uključujući i na stranicama Novosti, pa se predviđalo da bi se utvrđivanje pobjednika moglo čekati danima, u stvarnosti se i prije sljedećeg jutra doznalo kako se on zove Donald Trump. Osuđenik za falsifikaciju poslovnih dokumenata, optuženik za urotu s ciljem rušenja rezultata prethodnih predsjedničkih izbora, političar koji je pozivao na kršenje američkog ustava, najavljivao progon političkih protivnika, masovne deportacije milijuna migranata i slanje vojske u Meksiko, čovjek poznat po rasističkim i seksističkim ispadima, pobijedio je Kamalu Harris u utrci za 47. predsjednika SAD-a. Od sedam takozvanih swing states o kojima je ovisio rezultat izbora – odnosno, pobjeda u nekoliko njih bila bi dovoljna – Trump je već u izbornoj noći pobijedio u Sjevernoj Karolini, Georgiji, Pennsylvaniji i Wisconsinu.
U trenutku dovršetka ovog teksta nisu objavljeni konačni rezultati u preostalim saveznim državama, no sva je prilika da je većinu glasova dobio i u ostale tri – Michiganu, Nevadi i Arizoni. Osim što je i bez njih osigurao 277 elektorskih glasova – sedam više od 270, koliko ih je potrebno za pobjedu – Trump je pobijedio i po broju glasova građana na nacionalnoj razini. Ukupno, dobio ih je oko pet milijuna više od Harris, odnosno 71 milijun naspram 66, koliko je dobila kandidatkinja demokrata. Za razliku od svoje prve pobjede iz 2016., kada je većinsku podršku građana osvojila Hillary Clinton, sada Trump može opravdano tvrditi da iza njega stoji većina Amerikanca, barem onih koji su izašli na izbore. Njegovu pobjedu upotpunjuje činjenica da su na paralelno održanim izborima republikanci preuzeli kontrolu nad Senatom i zadržali većinu u Zastupničkom domu Kongresa.
Donald Trump pokazao se vrlo respektabilnim političkim stvorenjem. Nakon gubitka izbora 2020., kada je doslovce prisiljen da odstupi s vlasti, tašti i obijesni milijarder nije prihvatio poraz. Dosljedno je ponavljao kako je pokraden, a tijekom naredne četiri godine uvelike je izmijenio Republikansku stranku i podvrgnuo je svojoj volji. Njegovu upornost ni najmanje nije pokolebao – štoviše, upravo suprotno – fakt da je u četiri odvojena procesa optužen za ukupno 88 kaznenih djela. Njegovu odlučnost i uvjerenje njegovih sljedbenika još je više ojačalo to što je 13. srpnja nedaleko od Butlera u Pennsylvaniji preživio pokušaj atentata. Fotografija na kojoj Trump – dok ga agenti tajne službe pokušavaju skloniti s pozornice, a s uha mu se cijedi krv – prkosno zamahuje pesnicom i poziva na borbu ušla je u povijest.
Određen broj glasova sasvim je sigurno odnijela činjenica da Washington posljednjih godinu dana nije pretjerano maknuo prstom kako bi zaustavio Izrael u masovnom ubijanju Palestinaca. Ni Harris nije dala naslutiti da će voditi dramatično drugačiju politiku
Trump zapravo nije pobijedio jednog, nego dvoje demokratskih protukandidata. Nakon što se krajem lipnja u televizijskoj debati potvrdilo ono što su mnogi sumnjali – da 81-godišnji Joe Biden više nije dorastao obavljanju predsjedničke funkcije – demokrati su na konvenciji u kolovozu doslovce u zadnji tren promijenili kandidata. U bitku su gurnuli dva desetljeća mlađu Kamalu Harris, koja je gotovo do samog kraja uživala prednost u anketama. No nakon prljave kampanje u kojoj nije prezao od uvreda, na kraju je trijumfirao 78-godišnji Trump. Postao je prvi bivši predsjednik još od Grovera Clevelanda s kraja 19. stoljeća koji se nakon izbornog poraza uspio vratiti na vlast.
Za Trumpovu pobjedu uvelike su međutim zaslužni sam Biden i ostatak vodstva Demokratske stranke, a prije svega okorjele politike demokrata. Osim što se još uvijek aktualni predsjednik odupirao povlačenju iz nove utrke sve dok nije bilo prekasno, usporedno je većina demokratskog establišmenta prikrivala njegovo zdravstveno stanje. Na stranačkoj konvenciji u kolovozu Harris nije imala protukandidata, s obzirom na to da se većina unaprijed usuglasila oko njenog izbora. Određen broj glasova sasvim je sigurno odnijela činjenica da Washington posljednjih godinu dana nije pretjerano maknuo prstom kako bi Izrael zaustavio u masovnom ubijanju Palestinaca: etiketa genocide Joe koju su prosvjednici nadjenuli Bidenu svakog je dana sve utemeljenija.
Ni Harris nije dala naslutiti da će voditi dramatično drugačiju politiku. Ucjenjivala je neistomišljenike, bahato poručujući prosvjednicima kako moraju ili glasati za nju ili će na vlast dovesti Trumpa. Ispostavilo se da dio demokrata nije spreman pristati na tu ucjenu, poput prve članice Zastupničkog doma palestinskog porijekla Rashide Tlaib iz Michigana, koja je odbila podržati Harris. No koliko god vanjska politika demokrata bila odiozna, većini američkih građana vjerojatno je pri glasanju mnogo presudnija ekonomska situacija. U skladu sa svojim upadljivim pomicanjem udesno na svim poljima i dodvoravanjem republikancima, vidljivim i u žicanju potpore od figura kao što je Dick Cheney, žestoki pobornik ilegalne invazije na Irak, Harris je politiku promijenila i u tom pogledu.
Na demokratskoj konvenciji u kolovozu jedan od govornika bio je i Shawn Fain: predsjednik sindikata United Auto Workers govorio je o tome kako korporativna pohlepa radničku krv, znoj i suze pretvara u dionice s Wall Streeta i direktorske premije. Kampanja Kamale Harris najavila je niz politika usmjerenih na ublažavanje stambene krize, suzbijanje dizanja cijena i podizanje minimalne plaće. Istraživanje njujorškog Centra za politike radničke klase, časopisa Jacobin i anketarske tvrtke YouGov pokazalo je da takve poruke na naročito dobar odaziv nailaze kod sindikalno organiziranih radnika, takozvanih plavih ovratnika, odnosno radnika koji obavljaju manualne poslove, te glasača bez diplome.
Upravo su to skupine među kojima je Harris zaostajala za Trumpom. "Unatoč ovim jasnim nalazima, Harris se posljednjeg mjeseca kampanje udaljila od antielitističkih ekonomskih poruka te povukla ili smanjila naglasak na neke od svojih popularnijih politika, odgovarajući na pritisak poslovne zajednice", ističe Milan Loewer iz spomenutog Centra u tekstu naslovljenom "Ako Harris danas izgubi, to je zato što nije krenula na ekonomsku elitu". Navedeno istraživanje pokazalo je da su snažno populistički i progresivno orijentirane poruke izazvale bolji odaziv ispitanika nego sve ostale, uključujući one o važnosti dostupnosti pobačaja ili opasnostima ilegalnih migracija – i one o ugroženosti demokracije.
Pa ipak, "demokrati su se još jednom odlučili na vrlo riskantnu odluku da će im ugađanje umjerenim, fakultetski obrazovanim biračima donijeti više potpore nego što će izgubiti u radničkoj klasi". Odnosno, stavili su većinu karata na proglašavanje Trumpa fašistom koji će u Sjedinjenim Državama uništiti demokraciju. Na stranu rasprave o opravdanosti takve etikete, ono što ta ucjena glasača uvelike prešućuje jest to da sama Demokratska stranka, kako je u časopisu London Review of Books opisao Christian Lorentzen, funkcionira kao "stranka rada i kapitala, stranka dužnika i bankara, stranka koja izruguje Ivy League (udruženje najprestižnijih sveučilišta, op. a.), ali je uglavnom vode diplomci Ivy Leaguea, stranka koja se zalaže za imigrante i za sigurnost granica, stranka insajdera i marginaliziranih, stranka antimonopolista i Silicijske doline", kao i "stranka koja se suprotstavlja fašizmu, ali potiče genocid".
Svakako, na vlast je došao ne samo mizogini ljubitelj autoritarizma i neograničene moći, nego i zakleti pobornik neobuzdanog big businessa i neprijatelj radničkog organiziranja. Posljedice će lako moguće biti pogubne i za američku demokraciju i radnike. Dovoljno je prisjetiti se da su među Trumpovim saveznicima Elon Musk i Jeff Bezos. Na međunarodnom planu, njegovu pobjedu proslavljaju autoritarni autokrati od Jaira Bolsonara do Aleksandra Vučića, klaunovi od Borisa Johnsona do Mislava Kolakušića, kao i Benjamin Netanjahu, koji bi imao što raditi na klupi optuženika za ratne zločine (nasuprot uobičajenoj propagandi, Moskva je nešto suzdržanija). Daleko od toga da je pod Bidenovom administracijom međunarodni poredak bio na dobrom putu, no Trumpovim povratkom na vlast vjerojatno je napravljen korak ka još opasnijem i nesigurnijem svijetu, s ekstremnom desnicom osnaženom i u SAD-u i globalno. Umjesto da se zgraža nad rezultatima izbora, liberalni establišment bi uradio dobro ako bi razmislio o vlastitim zaslugama za takav razvoj.
