"Ova je ploča bolji manifest razjarene 'desnice' nego svi Mostovi i Domovinski pokreti zajedno (...) Militantni poput afroameričkih repera, brutalni, prosti i direktni, politički nekorektni, ali poetski artikulirani, složili su jedan od albuma godine već na njezinu početku", piše Hrvoje Horvat u Večernjem listu. (Njihova) pozicija je izjednačavanje "fašista i komunista", obračun s "duginim bojama" i "ćirilicom", "orjunašima" i "jugonostalgičarima", "ženama bez djece" i "leftardima u kulturi", "dubokom državom koja smrdi na boljševike" i "brnjicama na poltronima", nabraja Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu, objašnjavajući da s takvim stavovima ima mnogo problema. Pa ipak, "'Jedan i jedan' je moćan album, koji sam s guštom više puta preslušao". Ukratko, iako su pišući o novom albumu povratničkog kultnog rap-dvojca Tram 11 – odnosno Nenada Šimuna Targeta i Srđana Ćuka aka Generala Wooa – bar dijelom svjesni o čemu je riječ, glazbeni kritičari velikih dnevnih listova odbijaju stvari nazvati pravim imenom, odnosno reći da se radi o dosljednom soundtracku hrvatskog neofašizma.
Među stihovima pjesama "PŠK" (odnosno "Puši kurac"), "Tko nam je ukrao sjaj" i "Upad u klub" (s gostima) su i: "Tobožnji pacifisti u biti su antikristi", "Na čelu ti petokraka, u oku dugine boje/ u kol'ko si udruga što milijardu kuna broje/ Puši kurac malo Titu malo Castru/ k'o Danka partizanka provaljuješ na terasu" (aluzija na izvještavanje novinarke Danke Derifaj o spornoj Thompsonovoj imovini), "Svi ste tu zbog novca/ kao mit iz Jasenovca, balaševići nema vam države ni na igrici/ pušite kurac za ćirilicu na Ilici", "Kad treba glasovati, busom dođu teroristi", "Kukavice šute, četnici su u gradu/ ista govna samo su obrijali bradu", "Hejteri šahovnice (...) pucajte si u sljepoočnice", "Abortirane ideje bore se za abortuse", "K'o Plenki i Njonjo, svi ste topla braća", "Dezerteri vode državu", "U zrcalu mi maskirne boje super stoje", "Ja sam braniteljski portal/ Ti si kurva s Faktografa (...) Jebo ti fejs mater/ ovdje blokiramo šakama."
Radi se o koktelu homofobije i mizoginije, šovinističke jugo- i srbofobije, antikomunizma, negatorstva ustaških zločina, mržnje prema medijima i liberalnom civilnom društvu, korona-skepticizma, prozivanja "izdajnika", prizivanja militarizma i nasilja, uz standardni brutalni seksizam na ostatku albuma.
Složili se ili ne s tezom da preostale pjesme sadrže "kroniku sadašnjosti" i "smisao za dokumentarističke detalje" (Horvat o pjesmi "Uhićen"– "Ne mogu se sjetit' u kojoj je susjed stranci/ ali znam da je na vlasti i direktor u banci"), ili da "ukoliko želite znati gdje živite, daleko je primjerenije slušati nove pjesme Trama 11 negoli čitati kolumne većine političkih komentatora" (Dragaš), iznimno je problematično i neodgovorno da utjecajni muzički recenzenti relativiziraju stihovani govor mržnje. Opasan, jer se radi o pop-žanru privlačnom mladima i jer se u promociju albuma uplela medijska mašinerija: "Fanovi su u ekstazi", vrišti tportal, "Razotkrit ćemo političku scenu, njene poltrone, lažne mesije i vođe", najavljuje net.hr, "Nismo protiv eura, ali šteta da lijepa kovanica ide u stranu", obrazlažu reperi u RTL-ovom Direktu. Dragaš, koji se "povremeno i ne slaže s Tramom 11", ipak "razumije frustracije Wooa i Targeta" i "cijeni i njihove glazbeno-pjesničke radove". Tram 11 od Thompsona i Škore, kaže, dijeli "ne samo glazbena, nego i politička, karakterna i moralna razlika". Nejasno je o kakvoj političkoj razlici Dragaš govori: bila ruralnog ili urbanog kroja, nosili je bogataški manipulatori ili zakinuti, kako im se tepa, "dečki" s asfalta, crna je košulja uvijek iste boje.
