Počelo je objavom ostavke Miroslava Škore na njegovom Facebook profilu čiji javni plasman, ispostavilo se, nije osobno odobrio. Promptno je potom na službenom profilu Domovinskog pokreta okačena zahvala bivšem predsjedniku, koja je stilski bazdila na unisonu HDZ-ovu glorifikaciju Sanaderovog odlaska. O, voljeni vođo, hvala ti što nas napuštaš, glasila je otprilike dirljiva otpravnica Škori. Javila se potom Škorina sestra, Vesna Vučemilović, spočitnuvši za početak bratu da joj je upropastio godišnji. Puno gore prošao je politički tajnik Mario Radić od kojeg je zatražila ostavku, a još dramatičnije Škorina "savjetnica za medije" Mateja Jozeljić, medijski šegrt Velimira Bujanca, kreatorica višegodišnjih odurnih priloga u "Bujici", kojoj je Škorina sestra priprijetila zakretanjem vratom. Radić je po medijima počeo puštati informacije da je razlog Škorine samovoljne ostavke bio umor, zdravstveno stanje i višegodišnja medijska "haranga" protiv njega i njegove obitelji.
Na koncu je rukovodstvo promijenilo brave u središnjici stranke, kao što se zna desiti prilikom obiteljske svađe u jeku neugodne raspodjele imovine. I to se sve odigralo u samo dva do tri dana
Potonje objašnjenje se ispostavilo kao dojmljiva ironija: Vesna Vučemilović napala je u isto vrijeme rukovodstvo stranke i otvoreno priznala da je zapravo Domovinski pokret vodio "prljavu kampanju" na zagrebačkim izborima, čije je autorstvo po svemu sudeći atribuirala Radiću i njegovima. Škoro je u međuvremenu poručio da mu je zdravlje sasvim u redu i da odlazi zbog javnih nasrtaja na njegovu obitelj. Odlučio je, doduše, ostati na poziciji potpredsjednika Sabora. Na koncu je rukovodstvo promijenilo brave u središnjici stranke, kao što se zna desiti prilikom obiteljske svađe u jeku neugodne raspodjele imovine. I to se sve odigralo u samo dva do tri dana. Zasad nije jasno čemu više nalikuje opisani scenarij: na raspolućivanje pravaša u vrijeme Ante Đapića i Dobroslava Parage ili na vremenski nešto bliži fajt unutar Živog zida.
Uživo se, gotovo iz minute u minutu, potvrđuje stara maksima institucionalnog desničarenja u Hrvata: što su solidniji rezultati na izborima, to je, čini se, eksplozivniji rasap. U prosječnim strankama smjena na vrhu najčešće je dio normalne političke procedure. U krajnje desnim pokretima, gdje vođa baštini mesijanske atribute, to je takoreći trenutak nadiruće kataklizme. Krhotine projekta koji se zove Domovinski pokret sasvim će sigurno još intenzivnije zasipati javni prostor u narednim tjednima. A s njima će frcati i niz verzija odgovora na pitanje zašto je dojučerašnji vođa doista odlučio odustati. Poznajući historijat kozmičke razine prevrtljivosti "suverenista" i "državotvornih Hrvata", odgovori će biti poprilično sočni i lišeni suptilnosti.
Zasad je moguće jedino spekulirati. Iako su u javnost pušteni razlozi poput spomenutog "umora", neizdrživog pritiska medija i sličnih banalnosti, nešto specifičniji motivi objavljeni su u zadnjem Nacionalu. Prema toj verziji, Škoro je natjeran na ostavku. Ni u jednom trenutku nije planirao samoinicijativno odstupiti, iako ono pismo koje je potpisao sugerira takav scenarij. Ako je vjerovati neimenovanim izvorima iz stranke, Škoro je "iz sasvim osobnih razloga uzurpirao poslovno funkcioniranje stranke" i "privatizirao proces odlučivanja o trošenju financijskih sredstava". "On ima respektabilnu poslovnu karijeru, ali vjerojatno nije baš često imao po nekoliko milijuna kuna dostupnih na računu. Pa je odlučio upravljati strankom na jedan blago govoreći autističan način koji je prijetio pobunom članstva. Sve se to moralo presjeći kako stranka ne bi otplovila u zonu nedopuštenog funkcioniranja", poručio je Nacionalu izvor iz Domovinskog pokreta. U prijevodu, Škoru u ovoj verziji priče optužuju za financijsko kokošarenje.
Stanje je takvo da od 12 tisuća navodnih članova nema adekvatnog materijala za novog vođu, jer se u medijima spominju Škorini potencijalni nasljednici koji uopće nisu članovi Domovinskog pokreta
Sestra je, tvrdi Nacional, također znala za te nepodopštine, ali ih je banalizirala. Ako je riječ o istini, to će značiti da svaki Škorin budući istup kontra postojeće strukture riskira plasman osjetljivih i po njega nimalo laskavih informacija u mejnstrim. Škoro neće, k tome, imati previše izbora ni kad mu izbace sestru ili najvjernije suradnike iz pokreta, što je samo pitanje vremena.
Nije, s druge strane, iracionalno sumnjati ni da mu se pakira, odnosno da se plasiraju informacije koje će pacificirati članove stranke i birače povodom njegovog odstranjivanja. Svi scenariji su, ukratko, mogući kada je riječ o pokretu poput Domovinskog. No ta obiteljska drama, patetična koliko i predvidljiva, ionako nije bitna za širu javnost. Odnosno, ona je bitna isključivo zato što predstavlja korak ka rasturanju družine koja se naziva Domovinskim pokretom.
Bilo kakvo napuknuće ili, nadajmo se, početak raspada huškačke stranke veseli svakog razumnog čovjeka. Otkad je osnovan s imenom Miroslava Škore, Domovinski pokret u impresivno kratkom roku je zagadio javni prostor, političku kulturu i društvenu klimu neprispodobivom količinom mržnje i toksičnih laži prema manjinama, nevladinom sektoru i političkim oponentima. Na tome je čelnicima Domovinskog pokreta počinjao i završavao politički program. Nominalno, osnovani su kao protest protiv HDZ-a. Sve su uložili da HDZ-ovce prikažu kao kvarnu, lijevo-liberalnu skupinu korumpiranih prevaranata koji su izdali Tuđmana i Domovinski rat i da im pokupe glasove na desnici. Na tome slinavom političkom putu nisu ostvarili očekivani cilj, dovoljan uspjeh u izbornim ciklusima da postanu neminovnost za formiranje vlasti na nacionalnoj razini.
Sada, kad je vođa odlučio samoinicijativno odstupiti, ili su ga na to prisilili, raslojavanje Domovinskog pokreta će biti teško zaustaviti. Nema kompaktno vodstvo, utabanu koordinaciju i solidnu infrastrukturu za anuliranje ovakvih turbulencija. Nije, ukratko, HDZ poslije Sanadera, ozbiljan pokret, a kamoli stranka.
Mario Radić – drugi čovjek stranke (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Trenutno je Domovinski pokret daleko od onog što su na početku planirali pravi pozadinci u ovoj priči. Škoro je od prvoga dana bio njihov projekt. Takve teze su, poznato je, uobičajene teorije krajnje desnice kada neistinito opisuju liberalne oponente. Samo je u ovom slučaju gotovo sigurna prispodoba o marioneti koju je konglomerat zasad nepoznatog broja individua iz različitih motiva odlučio isturiti. U Škoru je uložen nekakav kapital, s ciljem da se taj financijski saldo kroz politički utjecaj obrne i ustostruči. Bez toga su, međutim, zasad ostali. Političke poluge za ostvarenje privatnih interesa izmakle su u cijelosti. Preračunali su se: iako tradicionalni glasači stranaka u tipu Domovinskog pokreta lobotomizirajuće krotko puze pred bilo čime, neovisno o biografskim kontradiktornostima svakog sljedećeg vođe, prijemčivost Domovinskog pokreta za širu publiku je izostala.
Od osnutka Domovinskog pokreta objavljeni su deseci tekstova o planu određenih poduzetnika koji se žele domoći vlasti pod svaku cijenu. Tako bi, po uzoru na mađarske, srpske ili slovenske parnjake, mogli stvoriti javno-privatnu poveznicu za kontinuirani priljev profita. Spominjale su se veze političkog tajnika Radića s prijateljima i poslovnim partnerima, poput Pavla Vujnovca, vlasnika Prvog plinarskog društva koji ekskluzivno uvozi plin za ruski Gazprom i ima ozbiljne poslovne operacije po Hrvatskoj. U kontekstu Domovinskog pokreta bilo je riječi o Rusima i Mađarima, ali konkretna poveznica zasad nije uspostavljena. Na istu je ekipu navezana skupina bivših obavještajaca, sada poslovnih ljudi, koji su pak u državnoj službi djelovali ispod Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.
Je li nakon Škorine ostavke u tome kontekstu moguće rebrendiranje, pretvaranje pokreta u stranku s relativno pristojnim porukama i širenjem biračkog tijela prema desnom centru? Što poslije Škore nudi Domovinski pokret? Slijedi čudnovata konstatacija: Domovinski pokret može samo gore od Škore. Pomisao da će se rukovoditi primjerom ustaše Đapića koji je, u želji da se pretvori u poželjnog partnera Sanaderovog HDZ-a, s jarmulkom na glavi hodočastio u židovski memorijalni centar Yad Vashem – ovdje je nemoguća. Domovinski pokret je, naime, na vrhu napučen kadrovima s puno više kapaciteta i staža u širenju ekstremizma od dojučerašnjeg lidera. Oni ne znaju drugačije, i njihovi glasači drugačije ne žele.
Vesna Vučemilović sukobila se s vodstvo stranke (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Lokalne podružnice, kao dno ove političke priče, otkrivaju prave razmjere moralnog i intelektualnog ništavila. Pisali smo u nekoliko navrata o tome. Na listama za nedavne lokalne izbore nakupljeni su šoveni raznih oblika, samoprozvani ustaše, mizogini boomeri, obljetničari rođendana NDH, ekstremni pravaši čiji su intelektualni dometi tugaljiva pisma Hrvatskom tjedniku, vjerski fanatici, izbrijani nogometni ultrasi sa svastikama, najgore što veteranska zajednica nudi, sve ono što je zadnjih nekoliko desetljeća živjelo na rubu i izvan parlamentarne politike. Pjevač i zabavljač Škoro im je dao određeni zamah, neki su upali u lokalna vijeća, ali to nema niti je ikada imalo potencijala za potentno razmnožavanje u političkom mejnstrimu.
Stanje je takvo da od 12 tisuća navodnih članova nema adekvatnog materijala za novog vođu, jer se u medijima spominju Škorini potencijalni nasljednici koji uopće nisu članovi Domovinskog pokreta. Predvodi ih gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, čovjek koji se nije libio prozivati maloljetnike zbog manjka domoljublja, persona s nezdravim viškom ambicija i zastrašujućim deficitom političkog kapaciteta. Jutarnji list spominje da su stupili u kontakt s eurozastupnikom Mislavom Kolakušićem, prvakom demagogije koji posjeduje i mesijanski kompleks, što je kvalitetna predispozicija za birače Domovinskog pokreta, ali ne i za dalje od toga. Iskrsnulo je i ime Tomislava Karamarka, za kojeg nije potreban nikakav dodatni opis.
Domovinski pokret s ovakvim diskursom i porukama dostigao je svoj maksimum. Žele li se otamo umiliti desnom centru i približiti bilo kakvoj suradnji s HDZ-om, to će vjerojatno otuđiti dobar dio biračkog tijela. HDZ-u, pak, ne treba konkurencija: prije će stremiti da ih rascjepkaju, asimiliraju, rasture. I u to neće uložiti preveliki trud. Domovinski pokret sam će odraditi glavninu posla. U svakoj sljedećoj izbornoj fazi, rezultati će kopniti, dio će biti kooptiran u druge stranke, a ostatak će se rasprostraniti u druge političke opcije poput rakovih stanica.
Što se tiče Miroslava Škore, on je zaslužio sve što ga je snašlo. Od početka je prihvatio ulogu spasitelja hrvatske desnice. No nije sve išlo sukladno planovima. Nametnut je kao križar protiv komunističkih avetinja kojeg su čekali tri desetljeća, ali se ispostavilo da je bio bard Titovog kulta i socijalistički kulturnjak. Predstavljao se kao borbeni patriot s Domovinskim ratom kao priručnom toljagom protiv neistomišljenika, iako je početkom devedesetih zbrisao u Ameriku zato što "nije bio vičan oružju". Figurirao je kao politički fajter protiv uhljeba u javnom sektoru, iako je od javne televizije uzeo kredit i otpremninu na koje nije imao pravo. Nastupa je kao beskompromisni kritičar HDZ-a koji je formativnu dob poduzetničkog i glazbenog života izgradio pod okriljem najgore kriminalno-zločinačke faze te državotvorne stranke. Radilo se o čovjeku u čijoj orbiti obitavaju organizmi koji su "novim Srbobranom" nazivali kritičke medije, s posebnim naglaskom na Novosti, premda je u Amerikanskom Srbobranu njegova supruga objavljivala tekstove.
Ultimativni mužjak za preporod hrvatske desnice, čiju čast po medijima na koncu spašava seka, bio je oportunist koji najvećim dijelom po svemu sudeći nije vjerovao u ono što drobi, pa se pretvorio u tipskog uber desničara na ovim područjima. Svaki pokušaj dosljednosti za takve je okončavao dubokim biografskim licemjerjem ili optužbama za pelješenje stranačkih resursa. Po univerzalnom zakonu hrvatske radikalne desnice, Škoro, dakle, nije imao šansu.
