Banijsko selo Čavlovica po katastarskim knjigama pripada općini Dvor, a na pola je puta između Gline i općinskog središta, pod prijevojem Vratnik. No posljednja dvojica stanovnika tog nekoć napučenog mjesta – otac i sin Dušan i Srđan Tintor – kažu da se osjećaju kao i njihovo selo sada, na rubu dvaju svjetova i dva vremena: ni na nebu ni na zemlji. Ni prije nedavnog razornog potresa život tih gorštaka nije bio lagan, a katastrofa ga je dodatno otežala. Ipak, Tintori posljednjih dana imaju razloga za optimizam, jer su se nakon duljeg vremena neke stvari pokrenule u drugačijem, svjetlijem, smjeru. Naime, kad su se prije 14 godina vratili iz izbjeglištva, popljačkanu i devastiranu kuću uspjeli su osposobiti za kakav-takav život, ali u njoj još uvijek nema struje. Ali kako sada stvari stoje, njihovu životu u mraku nazire se kraj, jer bi uskoro u posljednjoj naseljenoj kući brdskog sela mogla iznova zasvijetliti žarulja.
Napravljen je popis sedamdesetak domaćinstava pa su započeli radovi. Najskuplji su oni za obitelj Tintor, čija je kuća najudaljenija: procijenjeni su na čak osamsto tisuća kuna - pojašnjava HEP-ovac Branko Jurišić
- Struju smo, uz pomoć mjesnog samodoprinosa, uveli davno prije rata devedesetih: sudjelovali smo i sami u radovima te sami nabavili stupove , no nakon našeg povratka vodovi su bili pokidani, a te bandere posječene. Stoga smo posljednje desetljeće i pol proveli bez strujnog priključka, unatoč tome što smo odmah po povratku podnijeli zahtjev za njim i za obnovom. Što se obnove tiče, dobili smo nešto građevinskog materijala, ali električnoj energiji nije bilo ni traga, bez obzira na sve što smo poduzimali. No čujemo sada da će i ta priča napokon biti riješena, da će u našoj kući konačno opet zasjati. Ipak, poučeni iskustvom, držimo se one stare 'Živi bili, pa vidjeli' - kaže nam Srđan. Da će Tintori ponovno dobiti struju, potvrđuje nam Branko Jurišić, HEP-ov koordinator za sanaciju i obnovu distribucijskog sustava.
- Dušan Tintor bio je svojedobno na HEP-ovoj listi sanacija i obnova elektro-sustava, ali je taj program s promjenom vlasti 2011. naprasno zaustavljen i tako je bilo sve do 2018., kada je ponovno pokrenut. Za Sisačko-moslavačku županiju napravljen je popis sedamdesetak domaćinstava, a novac za radove osiguran je od strane operatera, pa su započeli radovi na više lokacija. Najskuplji su oni za obitelj Tintor, čija je kuća najudaljenija od najbližeg izvora električne energije: procijenjeni su na čak osamsto tisuća kuna. No kod njih više ništa nije sporno. Radovi su nedavno počeli i uskoro će, dopuste li vremenske prilike, biti dovršeni – pojašnjava nam HEP-ovac Branko Jurišić.
Podsjećamo, kad je 2011. spomenuti program sanacije i obnove distribucijske stopiran, Tintorima je, zahvaljujući zalaganju Srpskog narodnog vijeća, na kuću bio postavljen solarni panel. No on je do sada već odslužio svoje, a i prosinački potres znatno je unazadio njihove ionako teške životne uvjete. I kuća i štala su znatno oštećene, gotovo do mjere neupotrebljivosti, premda statičari ni dva mjeseca nakon katastrofe nisu došli procijeniti točnu štetu. No u cijeloj toj nevolji, oca i sina je nekako najviše pogodilo to što su ostali bez dvadesetak ovaca.
- Kad se zemlja zatresla, ovce su bile na ispaši, pa su se prestrašile i pobjegle duboko u šumu. Pokrenuli smo odmah potragu, ali ih nismo uspjeli pronaći. No par dana kasnije čuli smo pucnjavu. Bio je to organizirani lov na divljač: jesu li u njemu stradale naše ovce, nikada nećemo doznati – prenosi nam Dušan, pa kaže kako trenutačno imaju još 140 ovaca za koje dobivaju poticaje. To im je jedini prihod, drugog nemaju. I dok se Tintor stariji sve više savija od bolova u kralješnici, sin ne vidi svoju budućnost u Čavlovici, premda još uvijek pojma nema kamo bi mogao iz sela. Niti mu je za otići, niti za ostati, a od prodaje janjaca teško je, ako već ne i nemoguće živjeti.
- Nakotili se vukovi, pa svako malo pronalazimo ostatke zaklanih ovaca. Navalili su na njih i čagljevi, a zalutaju i lovački psi. Nedavno nam je u samo jednom danu poklano trideset janjaca: zvijerima odgovara ova pustopoljina bez ljudi, množe se i sve bliže prilaze kući. Obraćali smo se policiji i lovačkim društvima, no nikakve pomoći od toga; kažu, nismo nadležni. Šteta nam nijednom nije nadoknađena. Kad sam neki dan otišao u Glinu, dali su mi sedam vreća kukuruza uz primjedbu da na više ne računam jer, kao, mi nismo toliko pogođeni potresom, pa više nećemo dobivati stočnu hranu – jada se Srđan.
Ipak, ove nevolje ublažava im dobra vijest da struja napokon stiže, a optimizam im vraća i jedan nedavni posjet: na vrata su im nenajavljeno banuli SNV-ov pravi savjetnik Radovan Jović i Glinjanin Pero Vujaklija, donoseći im neočekivane pozdrave i dar – iz Istre. Naime, Peri su se javili članovi pulskog Udruženja Crnogoraca i kazali da bi 2.400 prikupljenih kuna željeli donirati postradalima na Baniji, odnosno nekome kome je pomoć doista potrebna. Vujaklija, koji Tintore otprije poznaje, odlučio je nakon savjetovanja s ostalim aktivistima unutar Banijske kuće da to budu upravo oni, Dušan i Srđan.
- Među pulskim Crnogorcima je i moj prijatelj Vidak Mićunović, koji mi je dojavio da su prikupili pomoć za potresom unesrećene Banijce. A kad je donacija u novcu sjela, Radovan i ja odnijeli smo je u Čavlovicu vidno iznenađenim Tintorima - objašnjava Pero. Toj lijepoj priči dodaje žaljenje donatora što nisu uspjeli prikupiti i više. Stoga su darovanu svotu obilato nadopunili srdačnim pozdravima i najboljim željama Tintorima da što prije prebrode posljedice razornog potresa.
- Možda naši donatori doista misle da je 2.400 kuna malo, ali za nas u ovoj situaciji ta je svota velika kao kuća, mnogo vrednija nego što uopće mogu zamisliti – kaže zahvalni Srđan, nadajući se da je postupak istarske crnogorske zajednice prema povratnicima na Baniju tek početak jednog lijepog prijateljstva, da parafraziramo čuvenu "Casablancu".
