Nedaleko Knina, nekoliko kilometara u pravcu sjeverozapada, nalazi se selo Žagrović. Mnogo toga se o Žagroviću može reći, ali je sve manje onih koji to mogu, jer stariji ljudi polako nestaju sa pozornice života, a mladih je sve manje.
Prvi zaselak sela Žagrović zove se Stara Straža. Ovaj naziv datira iz doba Vojne krajine, a zatim se nastavlja niz zaselaka koji uglavnom imena nose po prezimenima. Od Martića koji se nalaze ka Benderu, pa sve do same tromeđe Bosne, Like i Dalmacije, svaki dio ovog kraja danas, iz svima nam poznatih razloga, izgleda jako tužno i zapušteno. Bio je ovo uglavnom stočarski kraj. Nakon Drugog svjetskog rata, stanovništvo je mahom gravitiralo prema Kninu koji je bio jak željeznički, a kasnije industrijski centar. Nekad je u Žagroviću bilo daleko više stanovnika, ali danas je sasvim drugačije. Kuće koje su obnovljene uglavnom su prazne. Žagrović je nekad brojao oko pet stotina domova i oko 1.390 stanovnika. Kao i većina sela Dalmacije, u posljednjem ratu osjetio je pustoš, pa danas broji tek oko 119 domova i 267 stanovnika.
- Kameni zid i kapelica koji se nalaze u samom centru sela, tik uz cestu, zadužbina su mog pretka, pradjeda Luke, a posvećeni su Svetom Nikoli, svecu zaštitniku mnogih, pa i moje porodice Rašković. Kamenje kojim je izgrađena kapelica, ostaci su materijala kule Kapetanovića. Iz kuće pored proizišli su seoski kapetani, a Luka je bio jedan od njih. Sa druge strane, tek preko puta kapele, danas u ruševnom stanju, nalazi se stara crkvena kuća koja je poslije Drugog svetskog rata bila pretvorena u seosku zadrugu - u jednom dahu u priču o Žagroviću uvodi nas Aleksandar Rašković, vrsni poznavalac ovog kraja, koji međutim danas živi u Kragujevcu i po zanimanju je liječnik.
Krš je porodio mnoge znamenite ljude koji su bili i ostali veliki, ne zbog svog uspjeha, već zbog toga što nikad nisu zaboravili svoje korijene i odakle su bosonogi krenuli u svijet.
- Iz Žagrovića su otišli brojni visokoobrazovani ljudi. Iz ovog krša i često puta ratovima opustošene zemlje, izrodili su se brojni naučnici, doktori, specijalisti; Čupkovići, Raškovići i niz drugih koji su dali svoj doprinos ovom kraju kojeg se nikada nisu odrekli, kao ni roda kojem su pripadali. Svojim školovanjem i priznanjima nisu afirmirali samo sebe, već su ulagali u mjesto iz kojeg su potekli, a bili su najbolji ambasadori ovog dalmatinskog krša - kaže Aleksandar.
Prva crkva u selu datira iz 1537. godine, ali kako je po najizvjesnijim pretpostavkama prvobitno zdanje bilo sagrađeno od drveta, na njenom mestu izgrađen je novi hram posvećen Prenosu moštiju Svetog Nikolaja, u vrijeme episkopa dalmatinskog Stefana Kneževića 1891. godine. Jedina je to pravoslavna crkva u Dalmaciji koja je još uvijek pokrivena tek lesonitnim pločama.
- Prije samo tridesetak godina, što je historijski gledano bilo kao jučer, svaka kuća bila je puna. Ni jedna nije bila bez sopstvenog vinograda, voćnjaka ni vrta. To je sve ostavština iz Napoleonovih vremena, kada je maršal Marmont, došavši u ilirske provincije, donio proglas u kojem je stajalo da se nisi mogao oženiti ako nisi imao dovoljno ovaca, određeni broj stabala masline i čokota vinove loze. Na taj način nitko nije mogao ostati gladan. Bilo je rodnih i nerodnih godina, ali nije bilo gladi. A glavna karakteristika naroda ovdašnjeg je da je radišan i da će uvijek svakome pomoći - objašnjava Aleksandar.
- Pred pravoslavni Božić ove godine, krenuli smo u akciju obnove bratske kuće jer se, posebno u vrijeme velikih praznika, ovdje okuplja dosta mještana, što onih koji su ovde stalno, što onih koji povremeno dođu da obiđu svoja ognjišta. Mještani su se organizovali i svojim donacijama pomogli da se bratska kuća dovede u funkcionalno stanje. Ako pogledate malo oko hrama, vidjet ćete veliko groblje i velike nadgrobne spomenike. To je još jedan od pokazatelja brojnosti i imovine nekadašnjeg stanovništva. Mi se ovde još uvek nadamo da će se sadašnje stanje u makar dalekoj budućnosti popraviti i da će se ljudi više vraćati mjestu iz kojeg potječu. Ovdje života još ima jer je oko trideset i dvoje djece iz dvadesetak mlađih porodica što nam ulijeva nadu u opstanak i budućnost sela - priča sveštenik Milorad Đekanović, paroh žagrovački.
Planova za budućnost u Žagroviću ne nedostaje, uprkos demografskom sunovratu. Aleksandar Rašković, iako živi i radi u Kragujevcu, veliki je zaljubljenik u rodno selo svoga oca i svojih predaka. Zato mu se vraća kada god može.
- Ovo što imam ovdje, vjerujte, nemam nigdje na svijetu. Ni čistije vode, ni zraka ni neba. Odavde crpimo svu snagu, živeći za svaki trenutak kad ćemo ponovo doći. Kada sam ratne devedeset prve godine s porodicom iz Zagreba stigao u Kragujevac s pokojnim ocem i bratom, sačuvao sam one tri autobusne karte koje i danas imam. Otac je tada, spuštajući torbu na zemlju rekao ‘evo sine, ja dovde, a ti dalje s Božjom pomoću’. Zarekao sam se tada da će mi djeca znati tko su i odakle su. Bogu hvala, tako je i bilo pa sada kćer i sin znaju odakle potječu i s radošću dolaze ovdje. Ni jedna muka i nevolja, ni jednog trenutka, nisu me od toga odvratile. Ponosan sam i na svoje porijeklo, prezime i pretke. Svaka porodica ima svoju priču, i svaka je dala nekog tko je ostavio maleni trag u ovom kršu. Pored moje kuće nalazi se spomenik ljudskoj gluposti koja se zove rat. Spomenik na kojem možete iščitati 98 imena nastradalih Žagrovićana u Drugom svjetskom ratu, napravljen je u obliku knjige, a uradio ga je Nikola Rašković koji je do četrnaeste godine bio nepismen. U šesnaestoj je napravio drveni bicikl, jer ga je vidio u novinama, a potom završio i najviše škole. Njegov sin je mašinski inžinjer, moj otac je bio izvrstan hirurg, i tako dalje, da vam ne nabrajam. Svi ti ljudi, čija su imena u toj spomeničkoj knjizi napisana, stradali su u Drugom svjetskom ratu, a danas je, nažalost, mali broj živih svjedoka koji će posvjedočiti o prebogatoj historiji ovog naroda i kraja - na kraju dodaje Aleksandar.
Ostaće Žagrović, njemu i mnogima, na mapi života sve dok bude onih koji će ga voljeti, koji će mu se vraćati, pa makar i nakratko, iz bijelog svijeta, iz daljina gdje ga u srcu nose njegovi nekadašnji stanovnici.
