Udruge okupljene oko projekta ‘Žene na tržištu rada’ analizirale su programe vodećih hrvatskih političkih stranaka?
Izborni programi u pravilu obećavaju puno toga, no kako nisu obvezujući, zapravo biračima govore ono što žele čuti, a ne ono što će se doista ostvariti. Opći dojam je da su programi, unatoč tome što su prilično opširni, zapravo jako općeniti i ne sadrže dovoljno konkretnih i razrađenih mjera. Svi želimo veću zaposlenost, više vrtića, bolju socijalnu skrb i tako dalje, ali ostaje pitanje kako to ostvariti.
Također, evidentno je da predložene mjere nisu utemeljene na procjeni učinka, niti su definirani izvori financiranja, odnosno održivost. Zašto neke stranke predlažu delimitiranje roditeljske naknade za drugih šest mjeseci dopusta bez gornje granice, neke za drugih šest mjeseci u iznosu od 4.257 kuna, a neke za dva mjeseca s gornjom granicom od 5.000 kuna? Na temelju čega su napravljeni ti izračuni? Što se pak tiče povećanja jednokratne novčane pomoći za novorođenče, zapanjuje inzistiranje HDZ-a na toj mjeri unatoč reakcijama struke i šire javnosti. Prema podacima našeg istraživanja ‘Žene na tržištu rada – procjena utjecaja’ roda nema uzročno-posljedične veze između visine naknade i broja novorođene djece.
Jesu li stranke međusobno prepisale planove demografske obnove?
Demografska se obnova prometnula u odlučujuću temu, jer se pojavljuje kao zasebno poglavlje u svim programima osim onom Narodne koalicije. Planovi zvuče slično kod svih stranaka, što je možda i pozitivno, jer bi značilo da će se svi složiti i oko toga nešto poduzeti. No nedostaje dugoročna perspektiva (održivost). Fokus na demografsku obnovu promašen je utoliko što istu postavlja kao cilj, a ne posljedicu politika koje pridonose povećanju kvalitete života. Razbacivanje podacima o iseljavanju, starenju stanovništva i sve manjem broju novorođenčadi služi širenju panike. Kada se ljudi uspaniče, kada ih je strah da će kao narod izumrijeti, tada će lakše prihvatiti mjere i odluke koje na prvi pogled djeluju dobro, ali dugoročno ne ostvaruju željeni učinak, dok u najgorem slučaju određenim društvenim skupinama ograničavaju prava.
Također smo primijetili da je demografska politika, kako je predstavljena u programima, dominantno heteronormativna i da isključuje sve netradicionalne oblike obitelji. Primjerice, stambene politike stranaka redom su usmjerene na mlade obitelji, koje imaju ili planiraju imati djecu, dok su jednoroditeljske obitelji tretirane poput kakve ugrožene vrste i često bačene u istu kategoriju s osobama s invaliditetom, djecom s teškoćama u razvoju i drugim ranjivim skupinama koje nisu percipirane kao nositelji demografske obnove.
Pojavljuje li se ravnopravnost spolova u izbornim programima?
U većini programa eksplicitno se ne spominje. Iznimka je onaj Narodne koalicije, koji samo na jednom mjestu navodi da će se zalagati za ‘jednakost spolova’, i onaj HDZ, koji je tome posvetio čitav odlomak. Ravnopravnost spolova zapravo je jedan od ciljeva politika usklađivanja obiteljskih i poslovnih obaveza, za koje se većina stranaka zdušno zalaže, iako na vrlo općenitoj razini, bez razrađenih mjera. One se spominju samo u kontekstu tržišta rada. Pritom su te politike usmjerene isključivo na žene. Jedino se tu i tamo spominje poticanje očeva na korištenje roditeljskog dopusta, kao da je usklađivanje posla i obitelji specifično ženski problem s kojim muškarci nemaju veze.
Prema istraživanju koje smo proveli u sklopu projekta ‘Žene na tržištu rada – procjena utjecaja roda’ više muškaraca nego žena smatra da je briga o djeci odgovornost žene. I doista, ako dominira stav da muškarci ne trebaju skrbiti o djeci, onda nema ni obiteljskih obaveza koje treba uskladiti s poslom. No, to je stereotip protiv kojeg se svim snagama trebamo boriti – u ovom slučaju postavljanjem muškaraca kao ravnopravne ciljane skupine politika usklađivanja.
U kojoj mjeri iz svega možemo iščitati daljnja ograničavanja reproduktivnih prava žena i osporavanje njihovog prava na izbor?
Različite kampanje, koje više ili manje eksplicitno pozivaju na oduzimanje prava žene da odlučuje o vlastitom tijelu i reproduktivnoj funkciji, prisutne su već neko vrijeme i ne treba ih shvaćati olako, pogotovo ako uzmemo u obzir sve jači utjecaj Crkve. Na primjer, u domovima zdravlja i bolnicama neprestano se pojavljuju leci koji svjesno iznose znanstveno netočne podatke i pobačaj opisuju kao grijeh, što je apsolutno neprihvatljivo, kao i činjenica da Hrvatsko katoličko liječničko društvo organizira kongres forenzične ginekologije i perinatologije. Ako je za vjerovati izbornim programima, dođe li HDZ na vlast, opravdano je očekivati da će doći do daljnjih pokušaja ograničavanja reproduktivnih prava. I predstavnici nekih drugih stranaka u intervjuima su u par navrata izrazili stavove slične HDZ-ovim, no oni nisu navedeni u programima. Dakle, unatoč tome što se u programu HDZ-a ne navodi izravno da će se ići u izmjenu Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, ono što je navedeno je da im je cilj ‘štititi dignitet ljudskog bića od začetka života’ te da će posebnu pozornost posvetiti ‘vrlo osjetljivom problemu pobačaja.’ Upravo iz takvih navoda lako možemo naslutiti kakve će se politike provoditi. Iako nisam sigurna kako misle uskladiti zalaganje za rodnu ravnopravnost i osporavanje prava na izbor. Napominjem i da pobačaj nije nikakav ‘osjetljivi problem’, već zdravstvena usluga i jedna od strategija planiranja obitelji koju je Odbor za ljudska prava UN-a početkom ove godine potvrdio kao ljudsko pravo.
