Suvremena teorija već podulje kao opće mjesto zastupa shvaćanje identiteta kao nestabilne, fluidne, fragmentirane kategorije koja se oblikuje u kontekstu određenog vremena i prostora, u interakciji s mnogo slojeva okoline. Umjetničkom, preciznije književnom reprezentacijom (rodnog) identiteta na primjerima iz povijesti hrvatske (i srpske) literature bavi se krajem prošle godine objavljena knjiga "Neposlušne" Kristine Peternai Andrić i Ivane Žužul, a fino bi se u to razmatranje uklopio i jedan aktualni američki primjer, film "Hit Man" koji je prošlog tjedna ušao u redovnu hrvatsku kinodistribuciju.
Riječ je o zadnjem uratku nezavisnog autora Richarda Linklatera, čije često vrlo raznolike filmove povezuje izrazita sklonost opsežnim dijalozima likova s tzv. filozofskom notom. I u "Hit Manu" puno se govori i ponešto "filozofira", čak i formalno jer naslovni je lik profesor filozofije, a u tematskom središtu stoji pitanje jastva, odnosno identiteta – ne izravno rodnog, nego prije univerzalno-individualnog, ali film bi se itekako mogao analizirati i iz perspektive reprezentacije rodnih identiteta, s obzirom na to da u njemu maskulinost i femininost (u bitnoj mjeri u erotskom ključu) zasigurno nisu na posljednjem mjestu.
Prostor ovog teksta premali je za takvu analizu, pa stvari treba postaviti sažetije. Naslovni protagonist sveučilišni je dakle nastavnik koji počne honorarno raditi za policiju kao lažni plaćeni ubojica od kojeg klijenti naručuju ubojstvo, a njegov je zadatak da skriveno ozvučen snimi eksplicitno verbaliziranu kriminalnu narudžbu i potom protiv "klijenata" svjedoči na sudu.
Gary, kako mu je ime, nov je u tom poslu, ali početništvo mu nije zapreka, nego izvor svježih ideja – svakoj "mušteriji" pristupa individualno, prilagođavajući svoj izmaštani lik naručitelju, te tako svaki put kreira novi identitet (što je glumcu Glenu Powellu, koji je uz Linklatera koscenarist i koproducent filma, prilika za piterselerovske egzibicije). Pritom je "početni", "stvarni" Gary skromni "profesorčić" kojeg njegovi studenti i policijski kolege doživljavaju kao pomalo šmokljanskog dobricu, dok u ulogama koje preuzima kao tajni agent redovno biva, iako na vrlo različite načine, maskuliziran.
Štoviše, u ulozi Rona, koja će postati ključna, postaje i seksualizirano karizmatičan, što njegova policijska kolegica, zajedno s kolegom, i eksplicira, a ta karizma povratno se prenosi i na Garyja kao profesora, što će kao pozitivnu promjenu primijetiti njegove studentice. Istini za volju, Garyjeva izvanredna sposobnost za radikalne transformacije dolazi kao grom iz vedra neba, ali to nije naročit minus jer riječ je o filmu jasno postavljenog koncepta, a on sasvim sigurno nije realistički, premda je Garyjev lik temeljen na stvarnoj osobi.
Koncept afirmira shvaćanje identiteta kao nečeg par excellence konstruiranog i fluidnog, a svemu dodaje i problematiziranje igranja identitetskih uloga u ljubavnim odnosima, jer glavna interakcija filma ona je romantično-erotska između Garyja i njegove nesuđene "klijentice" Madison (intenzivno senzualna Adria Arjona u briljantnoj izvedbi). Prilika je to autorima da progovore i o prirodi ljubavi kao relacije u kojoj igranje uloga, odnosno modificiranje identiteta može imati velik značaj.
Sve to izvedeno je u humornom modu i kroz miješanje žanrova (policijski krimić, romansa, drama, komedija, a prisutan je i metafilmski začin), pri čemu se svjesno rabljenje žanrovskih općih mjesta kontrapunktalno garnira moralnom subverzijom – ljubav opravdava zločin, a ljubavnici za nj ostaju nekažnjeni. "Hit Man" vrlo je inteligentno, nekad bi se reklo pravo postmodernističko ostvarenje koje predstavlja veliko osvježenje na našem već poduže monotonom kino repertoaru.
