U tri stupca ove rubrike znalo je biti stihova pjesnika našega doba, a pisanih na latinskom. Ti neolatinski pjesnici i pjesnikinje zadivljuju me najviše svojim antinarcizmom. Pisati stihove za čitaoce koje većinom znaš u glavu, za mene nije elitizam, meni je to više antinarcizam. Ništa masovna čitanja, ništa slava diljem zemaljskoga kruga, ništa od onoga stremljenja da se bude - kako piskarala našega jezika već desetak godina odozgorke kažu - planetarno poznat. Slava diljem plavoga planeta, molim lijepo, plavoplanetarno slavan, to jest slavna.
Nisam nikakav stručnjak za narcizam, moja znanja o narcističkoj poremećenosti su daleko od dostatnih, ne znam ni dopiru li do osnovnih. Sve primjere pjesničke samozaljubljenosti, opsjednutosti i obuzetosti samim sobom trpam uglavnom u istu ladicu, svakako i pretjerano, neke možda i nepravedno. Pa moram priznati da nisam posve siguran ni jesu li današnji neolatinski pjesnici i pjesnikinje zaista primjeri antinarcizma ili su, ipak (ipak!) i oni negdje narcistički opaljeni, da ne kažem zaposjednuti. Erazmo Roterdamski je cijeli život pisao i govorio latinski, to jest neolatinski, a kad je pao na postelju s koje se ne ustaje, progovorio je holandski! Za njega službeni jezik za prijavljivanje na onaj svijet nije bio latinski, onaj na kojem je stekao slavu, već holandski. Ima pisaca koji smatraju da je cijela zajednica novolatinskih pjesnika vođena jednim suptilnim narcističkim motivom: biti drugi nego onaj koji jesi.
I tako dalje. A prvi tekst u novoj godini donosi opet stihove, ali je jezik nov, nikad na njemu u ovome listu ništa nije objavljeno. Stihovi koji slijede na tom jeziku čine prvu strofu himne tome samom jeziku:
Sumolsöd stäni blodäla!
Dikodi valik hetobs.
Tönöls jüli baladäla
Volapüke kosyubobs,
Vokobsöz ko datuval:
‘Menade bal, püki bal!’
Dižimo zastavu bratskog duha!
Prezrimo sukob i svađe .
Za školu sloge imajmo sluha,
Da jezik svjetski svakoga nađe.
I s tvorcem da mu kliknemo jedno:
‘Jezik jedan za čovječanstvo jedno!’
Jezik koji se ovom strofom zaziva zamišljen je kao jezik za cijeli svijet, svjetski jezik. Ime mu je neobično, volapük. Čovjek koji ga je izumio, to jest onaj kome se takav jezik ukazao, zvao se Johann Martin Schleyer (1831-1912), bio je katolički prelat, a mjesto gdje mu se ukazanje desilo bilo je Litzelstetten, danas predgrađe Konstanza na Bodenskom jezeru. Nisam našao, a volio bih da nađem mišljenja relevantnih psihijatara ili stručnjaka za narcizam, o sljedećoj pismenoj izjavi svećenika Schleyera: ‘Na način za mene zagonetan i posve tajanstven, u mrkloj noći, u župnom dvoru u Litzelstettenu, u sobi na uglu, na drugom spratu, čiji je prozor okrenut prema župnom dvorištu, dok sam bio zaokupljen mislima o nedaćama, bijedama i jadima našega doba, ukazala se iznenada pred mojim očima zgrada moga svjetskog jezika. Svome dobrom geniju ja dugujem sav sistem svjetskog jezika volapüka.’
Mrkla noć o kojoj vidjelac zdanja jezika svjedoči bila je ona s 31. marta na 1. april 1879.
To je izjava čovjeka za koga se priča i piše da je govorio 50 jezika, za koga se tvrdi da je svirao 16 instrumenata, o kome se zna da je bio pjesnik i dramatičar, pisao epove i epigrame, ali i kućne ljekarske priručnike, a izdavao je i časopis za katoličku poeziju ‘Sionsharfe’. U tom časopisu, mjesec dana nakon mrkle noći u kojoj mu se ukazalo zdanje svjetskog jezika, izići će, kao dodatak, njegov ‘Nacrt svjetskoga jezika i svjetske gramatike’. Schleyerova lingvistička istraživanja, koja su se protezala na 88 jezika, u tom novom svjetskom jeziku dostižu najkonkretniju primjenu. Volapük, ime složeno od engleskih riječi world i speak (svjetski jezik), tipološki se označava kao mješovit jezik između jezika a priori i jezika a posteriori. A priori je volapük jezik po tome što se elementi deklinacije i konjugacije riječi, brojne partikule, zamjenice u njemu obavljaju po proizvoljnim i ranije neznanim kriterijima, dok je a posteriori jezik po tome što mu je leksik zasnovan na rječnicima postojećih jezika, najviše engleskog, njemačkog, francuskog i latinskog, pri čemu su zahvati na riječima kojima se taj leksik tvori često proizvoljni i bez stroga pravila.
Čovjek koji je govorio desetine jezika zamislio je novi jezik, za sav svijet. I za nekoliko godina po tom svijetu su i taj jezik i njegov izumitelj stekli mnogo poklonika. Schleyer je bio i prvi cifal (izg. čifal), to jest najviši predstavnik toga jezika. Osim toga on je i datuval, to jest časni izumitelj. I cifal i datuval su riječi volapük jezika. Na vrhuncu zanimanja za njega, volapük je imao oko milion govornika u svijetu, ravno 283 kluba poklonika, od Konstanza do San Francisca i Melburna, ukupno je izišlo 316 gramatika na 25 jezika, a izlazilo je i 25 časopisa na njemu. Klub volapükista imala je i Rijeka. U deset godina od izuma održana su i tri kongresa volapükista u svijetu. Objavljeno je i više rječnika. Danas su neki od njih dostupni online besplatno.
U Konstanzu sam ove jeseni više puta vidio Pfarrhaus u kojem se Schleyeru ukazao volapük. Ta se kuća nalazi u ulici koja nosi ime onoga koji je izumio volapük, Johann-Martin-Schleyer-Strasse. U gradu Konstanzu, u predgrađu Paradies, u Schottenstrasse, na broju 37, stoji kuća u kojoj je svoje penzionerske dane proživio Schleyer. On je tu kuću zvao centralnim uredom za volapük. Na pročelju kuće stoji ploča na kojoj piše da je u njoj on živio, piše na njemačkom i na volapüku. A u Litzelstettenu ima hotel s imenom jezika koji je za čovječanstvo smislio Schleyer: hotel Volapük. I u njemu sam bio, na recepciji i u restoranu može se dobiti prospekt s kratkom poviješću svjetskoga jezika, ali su jelovnici i karte pića samo na njemačkom. Ima i poneki muzički bend s imenom Volapük, u Berlinu se tako zove i jedan knjižni antikvarijat.
Volapük danas jedva da ima kojeg govornika. To potvrđuje i aktualni, sedmi po redu čifal (cifal volapüka) Hermann Philipps u razgovoru za časopis ‘Interlinguistische Informationen’ iz godine 2014. Čifal Philipps ne vidi nikakve izglede za boljitak statusa izmišljenog jezika, zamišljenoga da se njime pomaže cijeli svijet. On, inače skandinavist i prevodilac, ne vidi nikakvih izgleda ni za održanje bilo kojeg od takvih Plansprachen. Na internetu djeluje nekih sto pedeset volapükista, njihovi susreti su rijetki, konverzacija mučenje, jer niko više taj jezik ne govori tečno. Za časopise i skupove nedostaje novaca, te on svoju ulogu vidi u zadatku da ljudima koji pokažu interes za svjetski jezik koji više niko ne govori omogući pristup knjigama i učilima. Knjige i starije spise na volapüku čuva Esperanto-Bibliothek u Beču i Bayerische Staatsbibliothek u Münchenu, a dosta toga se nalazi u kutijama pohranjenim u Butler Library britanskog Esperanto društva.
Tako, od najodgovornijeg čovjeka saznajemo da o tankoj niti visi život jednoga jezika, čiji ga je tvorac nazvao svjetskim i bio uvjeren u njegovu stojnost i dugotrajnost, možda i u njegovu vječitost. Bilo bi zanimljivo saznati u koju ladicu stručne narcističke dijagnostike bi se dala smjestiti megalomanija koja čovjeka što tvrdi da vlada brojem od pedeset jezika gura u potrebu da izmisli svoj jezik i da ga dade svijetu, e da se stanovnici svijeta na tome jeziku sporazumijevaju, izmjenjuju misli, i da na njemu, gluho bilo, čak i lažu. Stručnjaci za narcizam i svakovrsni narcissists hunters bi svakako imali prigovora na moje mišljenje o takvom moralnom narcizmu, ali ne vjerujem da se ne bi složili sa mnom u tvrdnji da je novolatinsko pjesništvo mnogo manji (ako je ikakav) narcistički pothvat ili poremećaj od vizije kuće svjetskog jezika u dvorištu župnog dvora.
