Standardni varijetet hrvatskog jezika može se danas činiti samostojećom i čak monolitnom pojavom dok slušamo program javne radiotelevizije ili prebiremo sudske spise. No malo mu kušnje treba izvan toga pouzdanijeg zabrana, pa da se na naše oči i uši stanu po njemu otvarati fatalne pukotine. Ne organski u leksičkom ili sintaktičkom njegovu tijelu, nego u samom političkom i jezikoslovnom konceptu koji mu stoji u pozadini i koji nas ovdje prvenstveno zaokuplja, naime, kao ideja da se hrvatski može striktno i neopozivo okolčiti u odnosu na druge s kojima je donedavno bio integrativnim dijelom jedinstvenog i zajedničkog jezika. Pored hrvatskog, od njega su u međuvremenu nastali srpski, bosanski, valjda i bošnjački, naposljetku crnogorski, a možda ni tu neće biti kraj.
Uzmimo tako književnost, najistaknutije igralište svakog pisanog jezika, ustvari proces kojim se oni (re)kreiraju i legitimiraju. I uzmimo za primjer Knjižnice grada Zagreba, tj. njihov katalog u kojem je za svaku knjigu naveden jezik kojim je pisana te književnost u koju spada. Saznat ćemo, recimo, da Josip Mlakić prozu piše hrvatskim, čime nastaje "hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini", dok Asja Bakić koristi bosanski kad pripovijeda, a pod egidom "bošnjačka književnost", ali hrvatski pak za eseje, što se onda naziva "hrvatska književnost". Te odrednice dodatno zbunjuju ako znamo da on stalno živi u BiH, a ona već dugo u Hrvatskoj, ako to ima neke veze. Ili, primjerice, Lana Bastašić, čije se pripovijetke izdane u Hrvatskoj vode kao "srpska književnost u Bosni i Hercegovini", a pisane su na bosanskom. Prethodna njezina proza, publicirana u Sarajevu, zavedena je pod "djela na bošnjačkom jeziku", mada se za jezik te knjige opet navodi – bosanski.
U čitanci četvrtog razreda Andrić je jedini autor koji se javlja dvaput – sa svojim ranim pjesništvom smješten je u hrvatsku književnost, a onda se s romanima opet javlja u cjelini pod nazivom "Svjetska književnost" – ističe Ante Zlatko Stolica
Nije zgoreg usput pripomenuti da ovdje pisce Hrvate, jednom kad im je hrvatstvo verificirano, dalje nitko ne kontrolira izričito puristički, premda su i urednici pod pritiskom standardizacije, pa književnost ostaje prostor relativne jezične slobode, ali ta se činjenica uglavnom prešućuje kao skaredna. Hrvati iz npr. BiH smiju, ako ustraju, pisati "komplikovano" ili "kobajagi", posezati za turcizmima i tzv. srbizmima. Uostalom, i Bosanci ili možda Bošnjaci također katkad pobosančuju – ili pobošnj(aku)ju, kako god, iako nije isto – poneka bosanskohercegovačka izdanja, prijevodna.
"U svakom poglavlju svog romana sam provukla neke tragove Alise", ispričala je Bastašić prije dvije godine u ovom tjedniku o svom novom romanu. "Taj motiv zeca", nastavlja ona, "trčanje za njim i upad u rupu, za mene su zapravo jezik. Moja naratorica upada u crnu rupu našeg jezika" itd. A potom o NIN-ovoj nagradi, u čiji je uži izbor bila uvrštena: "Interesantno je da je riječ o nagradi za koju konkurišu romani napisani na srpskom jeziku, a ja pišem na istom jeziku kao moji kolege Selvedin Avdić i Lamija Begagić koji nikad nisu bili u konkurenciji NIN-a. Očito da je riječ o vanknjiževnim razlozima. Na objavu NIN-ove nagrade došla sam s hrvatskom putovnicom, pa ne znam što na koncu da mislim o svemu."
Ne znamo uvijek ni mi, nije lako stalno udarati u zid tolikog nonsensa, pogotovo kad se shvati da tako tretirane kulturne ili duhovne kategorije imaju svoje itekako čvrste materijalne implikacije, odnosno motive. Preciznije kazano, ništa se ovo ne nameće bez jasne ekonomske podloge, bez uspostave i uzurpiranja tržišta, nasuprot prigodnim visokoparnim iskazima o naciji i tradiciji. Uostalom, onaj tko regulacijski i penalizacijski odlučno kontrolira jezik i diskurs, u velikoj mjeri dirigira i značenjima i temama i zaključcima i društvenim životom i financijskim mu kontekstom. Promišljajući svu tu problematiku, upomoć smo zazvali Asju Bakić, ako pored tolikih dušobrižnika uopće ima smisla pitati lično spisateljicu ili pisca o jeziku na kojem stvara.
Asja Bakić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)
- Hrvatski je srpski je bosanski je ruža, napisala sam nedavno. To je moj stav: ne govorimo o različitim jezicima. Trenutno pišem i objavljujem na standardnom hrvatskom jeziku, iako nisam Hrvatica, što znači da ne prihvaćam politiku koja jezik disciplinira idejom nacije i sputava državnim granicama. Jezik je živa stvar i svako inzistiranje na njegovoj "čistoći" ubija književno djelo. Činjenica da sam sve knjige objavila u Hrvatskoj, na hrvatskom, i svejedno me svrstavaju s bosanskohercegovačkim autoricama koje pišu na bosanskom ili, još gore, na bošnjačkom jeziku – ne govori ništa o mom književnom izričaju, a sve o hrvatskoj politici. Ideja da samo Hrvati vladaju hrvatskim jezikom imputira da nikad neću pripadati korpusu hrvatske književnosti, što me onda sprečava da se prijavljujem na natječaje rezervirane samo za Hrvate, stipendije, također rezervirane za Hrvate te različite poticaje, koji su, pogodili ste, rezervirani samo za Hrvate. Ideja čistog hrvatskog jezika za sobom povlači ideju čiste Hrvatske, a svi znamo jako dobro tko to zagovara. Kad me prevoditelji pitaju s kojeg me jezika prevode, nekad kažem hrvatskog, nekad kažem bosanskog, a razmišljam da u arsenal uvrstim i srpski jer točno mogu zamisliti konsternaciju izazvanu bilo kakvim spominjanjem zajedničkog standarda. Opismenio me srpskohrvatski koji je u međuvremenu postao bosanski, pa hrvatski, ali ništa se suštinski nije promijenilo. Jezici se razvijaju i mijenjaju. Nije im dobro stavljati brnjicu - uvjerena je Asja Bakić.
Jedan od natječaja kakve ona spominje trebao se održati upravo sad, u organizaciji Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali je neslavno propao kad se neovisni stručni žiri prije par tjedana povukao iz njega zbog neslaganja s organizatorom oko pitanja – jezika. Projekt "Nagrada mlade kritike", uvezen sa zapada ovog kontinenta, u osnovi je zamišljen kao vrijedan demokratizacijski iskorak spram učenika koji suodlučuju o svojoj lektiri. No kod nas je zapeo tamo gdje im se izbor i dalje pokroviteljski ograničava – jezikom, u ovom slučaju – i zbog čega predloženi naslovi do đaka neće doći, barem ne u ovom navratu.
Jer trebalo je izabrati petero živućih književnica i književnika, s djelima iz ovog stoljeća, a pisanim na hrvatskom jeziku. Njima je promaknuo fakat da knjige sarajevskog pisca Semezdina Mehmedinovića nose deklaraciju bosanskog jezika, pa su pozvani na red, iako mu je dotično djelo u originalu objavljeno u Zagrebu, uz javnu financijsku potporu RH. No tad su selektori zaključili kako postoji samo jedan način da se iskobeljaju iz petljavine u koju zapada svatko uvjetovan imperativom razvrstavanja dojučerašnjeg jednog te istog jezika, onog koji Asja Bakić naziva srpskohrvatskim. Ipak, ministarstva se nisu dala pokolebati te su se obratila navodno neupitno hrvatsko-hrvatskom piscu Anti Zlatku Stolici, prvom ispod crte koju je žiri podvukao, a onda smo mu se obratili i mi, s nešto više uspjeha.
Ante Zlatko Stolica (Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
- Razgraničavanje hrvatskog od susjednih jezika najčešće se veže uz razna puristička jezična rješenja koja su smiješna i mogu samo još jasnije osvijestiti da je riječ o različitim varijantama istog jezika od kojih svaka može imati svoj naziv kao što i svaki mjesni govor ima svoj naziv. To razgraničavanje mnogo je ozbiljnije i bolnije u sakrivanju susjednih književnosti i kultura, iako su kod nekih autora isprepletene i nerazlučive. Ja sam upisao prvi razred osnovne škole 1992. i u sljedećih 12 godina nitko mi nije spomenuo Danila Kiša. Kad sam kasnije prvi put pročitao prvu rečenicu "Mansarde", osjećao sam se prevarenim i nakratko sam odložio knjigu i pogledao s balkona uokolo kao da tražim krivca. Mislim da je ogromna šteta učenicima ne otvoriti put vrhunskoj književnosti koju mogu čitati bez prijevoda. Do 2016. godine Andrićeva "Prokleta avlija" bila je među 14 obaveznih djela na popisu za esej na državnoj maturi, a onda je te godine Andrić maknut s popisa, a na njegovo mjesto dodana su četiri hrvatska pjesnika. Broj obaveznih djela i dalje je ostao isti – 14. Dakle, imali smo razmjenu "četvorica za jednoga". U čitanci četvrtog razreda Andrić je jedini autor koji se javlja dvaput – sa svojim ranim pjesništvom smješten je u hrvatsku književnost, a onda se s romanima opet javlja u cjelini pod nazivom "Svjetska književnost". Iz te kirurške podjele učenici mogu naučiti da je za hrvatsku književnost Andrić svjetska književnost, uglavnom. A iz konkurencije za nagradu kojoj nisam doznao ni ime istupio sam primarno vođen običnim refleksom da se ne nađem negdje gdje Semezdin Mehmedinović ne smije doći - rekao nam je Stolica.
Zanimljivo je da spisateljica i teatrologinja Nataša Govedić predlaže također Mehmedinovića, u projektu Hrvatskog društva pisaca sa znakovitim nazivom "Alternativna lektira" te citira kritičarku Selmu Raljević koja za tog autora piše da je "transnacionalni, postjugoslavenski, bosanskohercegovački, južnoslavenski i istočnoeuropsko-američki književnik, koji svoja djela već godinama prvobitno i ponajprije objavljuje u Hrvatskoj", pa se zbog toga "može reći da njegova književnost pripada i hrvatskoj književnosti, ali i općenito svim ex-jugoslavenskim i postjugoslavenskim književnostima srodnim na osnovu nekadašnjeg jednog jezika koji je bio i Mehmedinovićev te na čijoj osnovi on i stvara svoj vlastiti hibridni književni jezik u sinergiji jezikā, ali i umjetničkih diskursa svoga života, odnosno svojih životā".
Govedić je na to dodala: "Neobično je biti građanin toliko puta preimenovanih, pa ipak i dalje pomalo bezimenih prostora, još više medij novih i hibridnih jezika, pa bih učenicima (sjećate se, još uvijek smo na prvom satu lektire posvećene Mehmedinoviću) predložila da razmisle kroz koje oni sve jezike svakodnevno putuju ili pomoću njih izražavaju svoje misli i osjećaje (kladim se da je i kod njih jedan od polumaterinjih jezika engleski). Pitala bih djecu i po kojim su sve filmovima i serijama, možda i knjigama, oni također dijelom Amerikanci, što ne znači da su manje kvartovska ekipa. Možda ima i Japanaca. Ili obožavatelja francuskog novog vala? Gdje živi njihova mašta? Kamo sve odlaze njihovi snovi i sjećanja?" No zasad djecu ovdje neće obrazovni sustav pitati o tome, niti će ga zanimati njihovo mišljenje, kao ni osjećaj onog dječaka koji s balkona odmjerava svijet.
Sustav se pored formalnih kvaziznanstvenih alibija vodi za onim što u svojoj lingvističkoj studiji "Jeziku je svejedno" napominju Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić: "[...] Jezična politika (i s njom povezano jezično planiranje), prvenstveno [je] politika. Konkretni jezični oblici sporedno su pitanje, oni su samo izraz normiranja, a ono se pak obavlja prvenstveno u skladu s izvanjezičnim faktorima, vrijednostima i ideologijama koje promoviraju pojedinci i skupine u pozicijama moći. [...] Od svih jednako legitimnih jezičnih varijeteta za standardni dijalekt odabire [se] u načelu samo jedan, čiji govornici automatski postaju privilegirani i olakšan im je društveni uspon, a neodabrani varijeteti počnu se smatrati nelegitimnim i nepogodnim za javnu potrebu, ponekad čak i privatnu."
Ili, još zabavnije, o tome govori "Sastanak u Telgteu" Güntera Grassa iz kojeg smo crpili i u prošlom broju Novosti, ali kapitalca ionako treba iskoristiti maksimalno, naročito kad je crna rupa jezika posrijedi. U tome djelu o entuzijastičnim njemačkim začinjavcima, svem od metajezika književnoteorijskog i jezikoslovnog, stoji – u dovitljivom prijevodu Lea Držića te izdanju zagrebačkog Augusta Cesarca iz 1981. godine – među ostalim: "Nikad se, doduše, ne bismo mogli složiti treba li pisati 'teutsch' ili 'deutsch', ali svaka pohvala njemačkog dala nam je poleta."
S onu stranu ironije, međutim, praktično je iskustvo koje smo prošli s uništavanjem stotina tisuća knjiga u hrvatskim knjižnicama u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća. Zatiran im je trag sistematično, dakle, a službeno poticano odozgo, zbog toga što su pisane ekavicom ili ćirilicom ili oboje, ili su im autori bili Srbi ili Bošnjaci, ili su naprosto prevedene s nekog od svjetskih jezika i objavljene u npr. Sarajevu, o čemu je iscrpno pisao Ante Lešaja u svom djelu "Knjigocid". Krležijanskom pucanju kostiju koje slijedi paljenje knjiga tako smo već svjedočili, i teško da bi nas iznenadilo sljedeći put, koliko god mogla biti komična ovakva dandanašnja nacionalknjiževna svrstavanja nalik prebacivanju Borne Sose iz hrvatske nogometne reprezentacije u njemačku i natrag. Uredovanje je na koncu prepušteno činovnicima, ali – sudeći prema našim sugovornicima, i mnogima drugim – jezik se svejedno nije dao, stvarnost se uvelike oduprla skučenom i rigidnom ideološkom diktatu. Preostaje nam slobodna i neopterećena jezična praksa, borba za pravo onih koji to ne mogu lako sami, i ruganje dežurnim jezičnim sanitarcima na sve i jednom jeziku.
