Ima tome već dugo otkako nas pametni algoritmi časte s prijevodima tekstualnih sadržaja na najpopularnijoj i najrasprostranjenijoj svjetskoj društvenoj mreži. Prevode oni tako tekstualne cjeline, mahom s engleskog jezika, ne da bismo mi to nužno tražili. I treba priznati da se očito usavršavaju. Prijevodi su sve bolji, usporedimo li ih s prijevodima otprije nekoliko godina, ali još uvijek mjestimično nezgrapni i groteskni koliko to samo digitalno-tehnološka umjetna inteligencija može.

No vrag nikad ne spava. Nedavno je organizator sarajevske promocije moje zadnje knjige na svoj zid stavio informaciju sljedećeg sadržaja: Promocija knjige Leksikon tranzicije našeg stalnog saradnika Hajrudina Hromadžića bit će održana u Ateljeu Figure, u subotu 8. oktobra u 19.00. Ono što me zbunilo, ali i zaintrigiralo pri toj jednostavnoj formulaciji, bila je ponuda plasirana ispod nje u vidu link sintagme, a to je opcija da se pogleda prijevod. I pogledao sam ga kliknuvši na link. "Prijevod" je glasio: Promocija knjige Leksikon tranzicije našeg stalnog suradnika Hajrudina Hromadžića održat će se u studiju Likova u subotu 8. listopad u 19 sati. Dakle, primjer je to algoritamskog prijevoda s onog što se zove bosanski jezik na ono što sebe imenuje hrvatskim jezikom, uz sitnu rogobatnost s padežima.

Dotle je znači suptilno dobacila politika i ideologija čerečenja jedne organske cjeline koja je sebe i nekad različito nazivala, srpskohrvatskim i/li hrvatskosrpskim jezikom, ali sami meritum stvari nije bio ozbiljno dovođen u pitanje. I u te se uske rukavce digitalno-medijskih bespuća dakle ugnijezdilo zlo jezičnog purizma i nacionalizma. A meritum je istina – bilo znanstveno ili naučno lingvistička, bilo zdravorazumska, ali neupitna – da je bez obzira na mjestimične razlike u leksiku ili gramatici, nedvojbeno riječ o jednom, istom jeziku. O policentričnom ili pluricentričnom standardnom jeziku s jednim od najviših postotaka istovjetnosti u svim njegovim postojećim varijetetima, a to su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. O daleko srodnijem jeziku no što su to neki drugi, veliki svjetski policentrični jezici. Primjerice, britanski engleski i australski engleski, ili na primjer francuski jezik u Francuskoj i njegova kanadsko-kvibeška inačica. I potpuno je jasno zašto je jezično pitanje jedno od zadnjih velikih neriješenih pitanja za južnoslavenske nacionalističke neimare. Prepreka koju takvi jako teško prelaze jer se njihovim nastojanjima suprotstavlja zdrav razum neposredno živuće zbilje.

Jedno meritorno lingvističko istraživanje pokazalo je da jezičnim nacionalistima ovih prostora treba još najmanje stotinu godina da bi nas doveli do razine (ne)razumijevanja koja je usporediva s današnjom razlikom između slovenskog i hrvatskosrpskog. Ali uz jedan radikalan preduvjet: da se drastično smanje društveno-kulturni kontakti.