U božićno vrijeme razgovarali smo sa Sinišom Vukovićem, pjesnikom, jezikoslovcem, književnim i glazbenim kritičarem, skladateljem. Autor je izložbe "Kip Biblije – tijelo jezika sa svih kontinenata", dijelove Biblije preveo je na čakavski, a planira je i tiskati na ćiriličnom pismu.

Biblija na, kako često ističete, čakavskom jeziku i još je u planu tiskanje na ćiriličnom pismu. Mnogi bi danas u Hrvatskoj rekli da je to nespojivo. Kako je moguć taj spoj?

Dosad sam na čakavštinu mojih bračkih Selaca s latinske "Vulgate" preveo kompletan biblijski tekst Novog zavjeta. Sva četiri evanđelja i Djela apostolska objavio sam u časopisu "Zadarska smotra", a sve poslanice i Ivanovo "Otkrivenje" iliti "Apokalipsu" tiskao sam u svojem petoknjižju "Čakavski pištular I. – V." Iz Starog zavjeta preveo sam knjige "Psaltir", "Pjesma nad pjesmama", "Tužaljke Jeremije proroka", "Propovjednik" i dio "Knjige o Jobu", na kojoj sam trenutno zastao jer sam počeo prevoditi knjigu "Judita", po kojoj je Marko Marulić spjevao svoj slavni istoimeni čakavski ep kojemu je, evo ga, taman 500. obljetnica tiskanja. Da, velika mi je želja najposlije dočekati i knjigu mojih čakavskih prijevoda na ćirilici. Nije to nimalo nespojivo, već i iz razloga što su i čakavski i štokavski jezik nastali kao derivati iz staroslavenskog, kojemu je ćirilično pismo imanentno. Brojni su biblijski tekstovi objavljeni na staroslavenskom i ćirilici, imam i ja doma jedan Psaltir i Stari zavjet u dva sveska. Meni je želja objaviti baš dijelove svetopisamskog prijevoda, čakavicu na ćirilici, iz dva razloga. Prvi je što je ćirilica baština svjetske uljudbe, na kojoj su pisali i Tolstoj i Dostojevski, te time hoću doprinijeti sprječavanju njezine omraze i progona iz hrvatske javnosti. A drugi je činjenica kako je najstariji dokument pisan na hrvatskom idiomu (čakavskom) bila "Povaljska listina" iz 1184. godine, napisana baš na ćirilici. Ovaj je pravni spis pronađen na mojem otoku Braču. Jedva čekam ostvarenje ove želje, koja započinje, evo baš ovdje, u Novostima, u prilici objavljivanja ovoga ćiriličnog fragmenta moje "Pisme nada sviman pisman".

Zašto je danas, kad se Hrvatska kiti multikulturalizmom, ćirilica praktički neprijateljsko pismo?

Meni se čini da je taj multikulturalizam koji spominjete artificijelan. Kao i puno onoga u našem društvu i ta je poza, zapravo, duboko licemjerna. Ćirilica je kulturna činjenica, i samo u nezrelom i spoznajno nedokuhanom okružju, među neukim bedacima i četvrtpismenim glupacima, sredstvo mundijalne civilizacije i komunikacije, dakle ćirilica kao pismo, može se pretvoriti u nacionalističko oružje uspomoć kojega se produbljuje jaz među ljudima i nastavlja rat drugim načinima.

 

Istupanje iz DHK-a

Vaš odlazak u Srbiju izazvao je reakciju Društva hrvatskih književnika čiji ste bili član i predsjednik splitskog ogranka, nakon čega ste istupili iz DHK-a. Zašto im je to bio problem?

To je jedna podjednako i tužna i bolna priča. Društvo hrvatskih književnika bila je stožerna kulturna institucija hrvatskog duha više od 120 godina, tako da kad mi je veliki naš pjesnik, Slavko Mihalić, bio potpisao pristupnicu za redovito članstvo tamo još 2003. godine, nešto prije no što sam bio navršio svoj 30. rođendan, osjećao sam se kao da sam dobio Nobelovu nagradu. Nažalost, u vremenu bližem nama došlo je do iskliznuća sa staze što su nam je bili namrli naši predšasnici iz literature i lektire, pa su se viđenijih položaja dokopali ražalovani diplomati i isluženi partijski kadrovi, politički daljnje neupotrebljivi balast. Tako je žezlo moći dopalo u ruke simpatizerima kvislinške NDH, pa sam dobio prijeteće pismo zbog mojeg odlaska u Srbiju, gdje sam otišao održati predavanje, pazite sad, o Biblijama i predstaviti vlastite čakavske prijevode! I to u župu u Beogradu koju je utemeljio Bartol Kašić, prvi prevoditelj Biblije na jedan hrvatski idiom. Borio sam se, smatrajući kako se promjene nabolje mogu provesti samo iznutra, međutim, dobio sam čak i pismeni ukor pa, kad sam shvatio da je DHK, ustvari, mentalni NDH-K, istupio sam iz članstva i pristupio HDP-u. Jasno, čast dičnim iznimkama.

 

Protiv podjela

Protiv ste podjela i svrstavanja "lijevo" i "desno", ali to je uobičajeno razvrstavanje današnjice. Kažete da su vaše jedine odrednice humanizam, multikulturalizam i sloboda.

Pozvaniji od mene govore kako je danas već zastarjela ta podjela na klasičnu ljevicu i desnicu. U to sam se uvjerio i dijelim takvo stanovište. No dok i jest društvo bilo položeno na dihotomiju te vrste, ja se nisam mogao intimno identificirati ni s jednom opcijom. Moj je jedini svjetonazor oduvijek bio humanistički, s čovjekom u središtu, zajedno sa svim onim postulatima i pravima koja ljudskom biću pripadaju ontološki. Meni je draža podjela na paralelizam gore – dolje, u duhovnom smislu. A kad kažem duhovnom, ne mislim na religiju, već na stanje unutrašnjeg mira čovjeka kakav osjećaju, i koji im je potreban, i ljudi što nisu vjernici. Brojni moji vrlo bliski prijatelji ili znanci su bilo ateisti bilo agnostici. I oni su među prvima koji mi čestitaju Božić ili Uskrs. Štoviše, mene više napadaju "moji" katolici, čudeći se mojem druženju s onima koji ne idu u crkvu. I meni je nekako sve draže otići k Bogu u praznu crkvu. Ili odlazim na mise onih svećenika koji su ostali odani evanđelju, a ne svjetovnoj ideologiji koja ih najeda prekomjernim šoldima i time udaljuje i od čovjeka i od Boga. Kad govorimo o slobodi, mišljenja sam da je i to jedan pojam kojim se vješto manipulira. Čim vidim oči drugog čovjeka, to je znak da je moja sloboda ograničena. Već samom činjenicom o postojanju drugoga pored mene, postoji i njegova sloboda koju ni na koji način nemam pravo remetiti. Pandemija koronavirusa, s naglaskom na ljeto Gospodnje 2021., ostat će, barem što se mene tiče, legitimacijom poraza opće ljudskosti i moralnog obeščašćenja. Prebrzo smo izgubili moralnu kondiciju, brane strpljivosti pred sebičnošću prerano su popustile i, mnogi među nama, uzimajući sebi takozvanu slobodu, dali su nam potvrdu vlastitog im primitivizma.

Autor ste izložbe "Kip Biblije – tijelo jezika sa svih kontinenata" predstavljene u okviru Adventa u Sinju. Vjeroispovijesti i crkve uglavnom rade razlike među nacijama, ljudima. Otkud vam ideja povratka u izvornu srž jedinstva ljudi i koliko je realno da ona zaživi?

Ideja zajedništva među ljudima, uz pretpostavku poštovanja svih međusobnih drugačijosti, nema alternativu. To sam u se bio usisao odrastajući s mojim nonotom i nonom u Selcima na Braču, kod kojih sam bio podvrgnut onom starinskom strogom otočkom odgoju. Začet sam u Engleskoj, opet na Otoku, gdje je moja majka, tada mlada djevojka, zarađivala kao bejbisiterica. Otuda Kembridž na vrelu moje biografije kao rodno mjesto. Otac mi je Makedonac koji je pobjegao čim me je napravio, pa me majka podigla sa svojim roditeljima. Naglo sam morao sazreti i snaći se sam u Splitu još od 1993., a ove godine bit će i 20 godina od prerane majčine smrti. Ja sad imam godina koliko je ona imala kad je otišla. Sve su to okolnosti koje su me uvjerile da smo svi mi ljudi isti, ako smo, naravno, ljudi. Vjere i nacije, ako su isključive, ljude dijele i udaljavaju. Biblija nije samo knjiga, ona je i univerzum s trajnim vrijednostima u kojemu ima mjesta ama baš za svakoga. Kolekcionar sam Biblija sa svih strana svijeta, imam ih oko 320, uključujući gotovo sva hrvatska i srpska izdanja, na latinici i ćirilici.

Ipak, za sebe volite reći da ste angažirani kršćanski laik.

Da, angažirani kršćanski laik koji aktivno propagira ekumenizam, međureligijski dijalog i humanističko-kulturološku povezanost među ljudima općenito. To nastojim živjeti i o tome pišem u svojim publicističkim tekstovima u novinama. Izložba u Sinju moja je deveta autorska izložba, nakon Splita, Selaca i Bola na Braču, Vukovara, Zagreba, Solina, Trogira i Hvara. Uvijek sam nastojao okupiti vjerske pripadnike sviju konfesija pod egidom – "ekumenizam moj je katekizam". Sinjani su ljudi vrlo širokih duša, i drago mi je da smo na otvorenju izložbe imali katoličkoga gvardijana, pravoslavnoga jereja i protestantskog pastora. Ostali su se ispričali zbog obaveza. Ufam se da će ova izložba biti postavljena i u Srbiji, i to brzo.

Jedno od izdanja Biblije u vlasništvu Siniše Vukovića (Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL)

 

Pisma nada sviman pisman

 

Izvadak iz starozavjetne "Pjesme nad svim pjesmama" koju je Siniša Vuković preveo na čakavski

 

NA PRVU

 

1

¹Pisma nada sviman pisman ol Salamuna

²Pojub me su pojupcen ol justijuh svojih!

Jerbo, jubav je tvoja boja ol vina:

³u vonju ol najboje tvoje pomade.

Uje pomaženo ime je tvoje;

zarad tega te i volidu divojke.

⁴Potegni me za tebon. Kurit ćemo!

Uni me je krãj u kamaru svoju;

sulacat ćemo se i divertit se u tebi

spominjuć se jubavi tvoje nada vinon;

ni pravi tebe volidu.

 

 

DIL PRVI

 

Divnja

⁵Crna san, ma preženca,

ćerce ol Jeruzolima,

ka kućerci ol Cedra,

ka koltrine ol Salamuna.

⁶Nemojte košiderat ča san morasta,

jerbo me je to sunac požmari.

Sini ol matere moje najidili su se na me;

metnuli su me za pudaricu u ložju,

a svoje ložje nisan pogledala.

⁷Kaž mi, ti, kega jubi anim moj,

di paseš,

di poza podne počiješ,

da ne lutan išćuć te

kolo blaga ol drugov tvojih.

 

Kor

⁸Je to ne znaš,

o najlišja meju ženan,

izajdi i slid slide ol blaga

i pãs kozliće svoje

kolo čobanskih stanov.

 

Ditman

⁹Koda kavalerija šoto karih ol farajuna

pariš mi ti, dandulo moja.

 

¹⁰Lipe su tvoje jagodice meju roćinan,

vrat je tvoj meju kulajnan.

¹¹Učinit ćemo za te roćine ȍl zlāta

intašelane su slebron.

 

Divnja

¹²Doklen je kraj bi na otomanu svojen,

mušć moj pusti je vonj svoj.

¹³Moj mi je mladić rukovica smirne,

ča mi meju sisan stoji.

¹⁴Moj mi je mladić čehuja ol kopra

u ložjiman od Engade.

 

Ditman

¹⁵Nu gledaj kako si lipa, dandulo moja,

nu gledaj kako si lipa:

joči su tvoje kako u golubice.

 

Divnja

¹⁶Nu gledaj, kako si lip, mladiću moj,

i šestan.

Posteja je naša ol cvića,

 

Ditman

¹⁷grede ol kuć naših ol cedrovine su,

a daske ol šufita, ol čempresih.

 

Divnja

2

¹Ja san cvit u gori,

i liljan u prodoci.

 

Ditman

²Kakov je liljan meju dračon,

taka je dandula moja meju divojkan.

 

Divnja

³Kakova je jabuka meju cabliman u gaju,

taki je ditman moj meju mladićiman.

U osin nega, kega san tila, sela san,

i frut njegov sladak je grćanu mojen.

⁴Uve me je u konobu,

i kako bandira nada menon jubav je njegova.

⁵Pokripte me su slalkin ol grožđa,

obložte me su jabukan,

jerbo ol jubavi sahnen.

⁶Liva ruka njegova pol glavon je mojon,

a so non desnon me je zagrli.

 

Ditman

⁷Zaklinjen vas, ćerce ol Jeruzolima,

su kozlican i jeliniman iž gore,

da ne probuđijete niti činite budnon jubav moju,

doklegod sama ne bude to tila.

 

Divnja

⁸Glas ol mladića mojega!

Evo ga gre

skačuć priko gor,

priskakajuć glavice.

⁹Moj je ditman ka kozlić

i kako mladi jelin.

Eno, on sâm stoji

iza parapeta našega

viri kroza ponistre,

pana kroza raštele.

 

¹⁰Evo, ditman moj meni govori:

"Diž se, dandulo moja,

golubice moja, famožasta moja, i dojdi.

¹¹Jerbo je zima jurve pasala,

dažj je pasâ i špari.

¹²Cviće se ukazalo po zemji,

vrime je ol rizanja došlo;

i poj se ol grlice čuje

u zemji našon,

¹³smokva je potirala zadule svoje;

ložje cvatuće svoje vonje daje;

diž se, dandulo moja,

lipa moja, i dojdi,

¹⁴golubice moja, iž komišurih u stinji

iž kavernih u poli.

Pokaž mi lice tvoje,

neka glas tvoj olzvoni u ušiman mojiman;

jerbo je glas tvoj sladak,

i lice je tvoje krasno".

¹⁵Ćapajte nan lisice, male lisice,

ča gredu u šćetu po ložju,

jerbo je ložje naše procvitalo.

 

¹⁶Ditman moj meni, a ja njemu,

on pase meju liljaniman,

¹⁷doklen se dnev ne udune,

i osini ne utečedu.

Vrni se; bud kako,

ditmanu moj, kako kozlić,

i kako mladi jelin nada goron Beter.

 

3

¹Po posteji svojon obnoć

išćala san nega kega jubi anim moj;

išćala san ga, ma ga nisan našla.

²"Ustat ću se i ušempletat po mistu;

po kalan i po pijacan

išćat ću nega, kega jubi anim moj".

Išćala san ga, ma ga nisan našla.

³Intrala me je gvardija,

ča obahodi misto:

"Jeste vidili nega, kega jubi anim moj?"

⁴Nisan vengo išla ol njih,

a našla san nega, kega jubi anim moj;

ćapala san ga, i neću ga molat,

doklegod ga ne uveden u kuću ol matere moje,

u kamaru ol ne ka me je rodila.

 

Ditman

⁵Zaklinjen vas, ćerce ol Jeruzolima,

su kozlican i jeliniman iž gore,

da ne probuđijete, niti činite budnon jubav moju

doklegod sama ne bude to tila.

 

Kor

⁶Ča je no, ča uzahodi priko trze

koda rukovica ol dima,

aromaštikana su tamijanon i smirnon

i su sviman praškiman za pomade?

⁷Eno postejica ol Salamuna.

Zapasajedu je njih šeždeset sforcanih

meju najjačiman u Israjilu,

⁸svi ni držidu mače

i za gveru su adukani,

dojednen je mač niza stegnon njegovin

zarad strašenjih obnoć.

⁹Čivire je sebi učini kraj Salamun

ol drivja sa Libana;

¹⁰ol slebra učini je gredice njihove,

prišnice ol zlata,

sedajnicu ol grimiza:

iznutra je sve ornamentikano su jubavjon.

Ćerce ol Jeruzolima,

¹¹izlizte i vijte,

ćerce ol Sijuna,

kraja Salamuna

poda krunon su kon je njega inkoronala mater njegova

na dnev ol matrimonija njegovega

i na dnev od alegrije ol srca njegovega.