U povodu kolumne Viktora Ivančića "Jezik za očnjacima" objavljene u 1159. broju Novosti od 4. ožujka i istog dana na portalu Novosti, pismom uredništvu obratio se Inoslav Bešker. Njegovo pismo donosimo u cijelosti.
* * *
Poštovanje, dame kolegice i gospodo kolege iz Novosti. Ne bih vam pisao ovo pismo uredništvu, da me nisu upozorili kako mi je u vašemu cijenjenom glasilu jedan od vaših kolumnista, zapravo vazda isti, očitao lekciju, ovaj put o mom jeziku, i pozvao me uljudno da ga držim za očnjacima, odabravši među mojim preostalim zubima baš one koji su kongenijalni njegovu pisanju.
Ne znam, a zapravo nije presudno, je li odluka o pisanju ukrajinskih toponima prema ukrajinskom izvorniku, a ne više prema ruskom prijevodu, iritirala osobno tog kolumnista, ili je on artikulirao stav redakcije, ili odmak od ruskoga vrijeđa osjećaje manjine čije ste glasilo. Bilo koji od tih razloga može biti legitiman. Ne pada mi na pamet poučavati druge kako da osjećaju ili rezoniraju.
Čini mi se ipak tužnim što se polemična kolumna u vašim novinama uopće nije bavila meritumom – pitanjem kako pisati toponime, i to ne u Hrvatskoj, nego u Jutarnjem listu, koji valjda ima pravo sam odlučivati o svojim odabirima – nego se usredotočila na prozivku, etiketiranje, omalovažavanje, pa i vrijeđanje nekoga tko misli drukčije nego vaš kolumnist, ili vaša redakcija, svejedno. Uzimam slobodu da se odazovem samo na ono što se u kolumni odnosilo na mene i moj rad, a sa čime vaš kolumnist ima problem već godinama.
Uostalom, ovaj sam put još i dobro prošao. Zvao me u vašemu cijenjenom tjedniku i mudroserom i na razne ine podjednako uljudne načine, drago mi je vidjeti da njegove emocije spram mene nisu uminule s protokom godina, da ih nije načelo ni kopnjenje rasudne snage, koja bi mogla biti upitna u spomenutoj njegovoj paskvili u kojoj se okomio, vidi vraga, baš na odustajanje od uvriježenoga ruskog pisanja ukrajinskih toponima. Osobito me razonođuje što je moje pisanje uklopio u kontekst "solidarnog šovinizma". Ponavljam, ako nije uočeno: "šovinizma". I taj šovinizam ilustrira mojim pisanjem o toponimima.
Da objasnimo: ako se zauzimam za pisanje ukrajinskih toponima polazeći od njihova ukrajinskog oblika, onda to – kaže se u vašemu cijenjenom listu – dokazuje moj šovinizam. Za tu vrstu logike nisam ja doktor.
Dakle, kao što se može pokazati veoma mnogim primjerima, godinama se zauzimam za transliteraciju a ne za transkripciju ne samo toponima, nego i osobnih imena, barem s pisama koja su nam koliko-toliko čitka, na primjer ćiriličnih, ili grčkoga. Eto, za razliku od većine mojih novinarskih kolega, radije pišem Vicebsk (nego Vitebsk) i Aljaksandr Lukašenka nego Aleksandar Lukašenko. Ne zato što bih ih tako prekrstio, šovinist kakav jesam, nego zato što se tako piše (a vala i izgovara) u njihovu bjeloruskom jeziku. Podjednako se odnosim spram ukrajinskih toponima. Može se poviriti u Vjesnikove tekstove još u svibnju 1972. i opaziti da sam pisao Čornobil (jer je tako bilo bliže transliteraciji s ukrajinskoga: Čornobil'), a ne Černobil (na bazi transkripcije s ruskog oblika: Černobyl'). Još je postojao SSSR, ali moj je osjećaj za jezik valjda već bio šovinistički, valjda sam već tada predvodio "lektorsku policiju" (također sintagma iz vaše kolumne, kolegice i kolege), čak i kad su mi lektori mijenjali te oblike u "uvriježene".
A moje su "elaboracije", prosuđuje vaš kolumnist, zapravo "pseudoznanstvene". Zna on, s pijedestala svoga akademskog stupnja, da mi badava doktorat znanosti, pa baš iz poredbene slavistike.
Primjenjuje svoju stručnu i suptilnu linearnu logiku elektroprekidača: ili si moj, ili si neprijatelj, šovinist, pseudoznanstvenik. Po takvoj logici, rigidnoga religijskog tipa "ili-ili", ako kriterij nije ruski, onda je antiruski. Doslovce: "Kriterij nam, drugim riječima, ima biti antiruski. I to čuvstveno antiruski. Etienne Balibar je slične strategije nazivao 'metarasističkim', polazeći od toga da je metarasist onaj koji zagovara rasističke metode kao sredstva u borbi protiv rasizma."
Eto kako sam, u vašemu cijenjenom glasilu, raskrinkan kao nekakav rasist, onaj koji primjenjuje rasističke metode. A to sam, onda, valjda serijalni.
Kao urednik sam osamdesetih godina insistirao, na primjer, da pri prenošenju agencijskih vijesti ne pišemo Mexico City nego Ciudad México. Ako kriterij, u tom slučaju, nije američki, on "drugim riječima ima biti" antiamerički. Pa bi moj metarasizam bio generalan, zar ne? Preferiram pisati Warszawa i Kraków (a ne Varšava ili Krakov, jer ne vidim za kojeg bih vraga transkribirao s latinice), pa sam evidentno i antihrvatski rasist (misle to ionako o meni neki, što ne bi i Novosti kroz ocjene svoga učenoga kolumnista, interpretatora Balibara, kojemu se ime, domećem šovinistički i rasistički, piše Étienne a ne Etienne, ne'š ti razlike između točnoga i netočnoga).
Čak mi prigovara – poput onih koji na svaki spomen fašizma pitaju: "zašto ne pišeš o Bleiburgu?" – zašto sam šutio o trima ličnostima iz hrvatske kulture koje su bile izložene ostracizmu. Fantastično: ta jesu li me njegovi ozvučili da bi doznali jesam li o njima šutio? Ako i jesu, nisu bili dobri elektrotehničari: sa svima trima sam govorio svih tih i ovih godina. O jednome sam (jednostavna pretraga) pisao barem sedam puta, toliko o istinoljubivosti.
Razumijem vašeg kolumnista, uviđam da mu je u ovome strašnom času bila muka naći barem nešto rusko što bi branio refleksno. Pa kako nisam doveo u pitanje rusku književnost (a kako bih, kad je predajem, među inim, i o njoj pišem u knjigama?), a ni rusku muziku (u kojoj desetljećima uživam, kao i u češkoj, njemačkoj, švedskoj i tako dugo dalje), kolumnist se vispreno dosjetio prokazati moj rasistički, šovinistički, policijski duh barem u ortoepiji i ortografiji gdje, eto, nemajući na raspolaganju pendreke vaših financijera, kezim svoje očnjake.
Blago vama, kolegice i kolege, a i vašem nakladniku, ako vam je u Hrvatskoj problem baš moj šovinizam, makar i "solidaran".
* Na "Pismo Novostima" u sljedećem će broju odgovoriti naš kolumnist Viktor Ivančić.
