Različite su sudbine, životi i problemi povratnika na područjima od posebne državne skrbi, posebno kada je riječ o Baniji i Kordunu. U stotinama posjeta i isto toliko reportaža, nigdje dva ista slučaja. Neke obitelji žive u mraku, bez struje, mnogi nemaju pitke vode, ima i onih do čijih se kuća ne može doći zbog neodržavanih puteva, nađu se tu i oni koji još uvijek čekaju obnovu, a naišli smo na primjere gdje obitelji žive i preživljavaju bez ikakvih prihoda. Po tome je, valjda, područje od posebne skrbi i posebno. Usred tih velikih različitosti u potrebama, ima nešto što je zajedničko svima, bez obzira na teškoće. To je tradicionalna i poslovična gostoljubivost prema putniku namjerniku. E, i tu se opet pred gosta iznose različite stvari. Prije svega rakija, u ovo jesensko vrijeme i mošt, pivo, kobasice, šunka, krompir pečen u rolu i razne druge đakonije, već prema prilikama. Nekada samo i čaša vode, u određenom trenutku, uz dobro društvo, itekako prija.
Sudbina je htjela da Miloš tokom Drugog svjetskog rata i poslije njega izgubi sve članove obitelji, sve jednog po jednog
Ali, ako vas put nanese u Rovišku, prorijeđeno selo nekoliko kilometara sjeveroistočno od Gline, u kući Miloša Niševića, izgubljenoj na kraju dugog i zaraslog sokaka, domaćin će vas ponuditi kozjim mlijekom, jedinim pićem koje ima i s kojim dočekuje rijetke putnike namjernike. A kada krene priča i razgovor, vrlo brzo šalica kozjeg mlijeka postaje vrednija i od Dom Perignona, sve zahvaljujući Miloševoj dobroti, iskrenosti i krajnjoj jednostavnosti. Nazdravljanje šalicama mlijeka čudesna je i novootkrivena dimenzija.
- Vidiš, moj novinar, mnogi ovdje, u ovim vrletima, opstaju zahvaljujući kakvoj takvoj penziji, bašći, njivi, kukuruzu, kobasici i socijali. Jedino ja živim od kozjeg mlijeka, i da nije ove moje koze, ne znam što bih. To je moja hraniteljica. Pa, ako možeš, popij jednu čašu ovog mlijeka, ako ne, opet dobro. Ja te s drugim ne mogu ponuditi. Svakoga dana ja popijem podosta kozjeg mlijeka, onako, odmah, ispod vimena i vidi me! Kod doktora nisam bio godinama, ne znam ni gdje je - objašnjava Miloš Nišević.
Miloš je rođen u Roviškoj prije ravno 88 godina. Otac Ilija i majka Ana podizali su četiri sina i jednu kćerku, brinuli o njima i školovali ih, pa je Nišević završio osnovnu školu u Majskim Poljanama, pješačući s braćom i sestrom svakoga dana po pet - šest kilometara. Sudbina je htjela da Miloš tokom Drugog svjetskog rata i poslije njega, izgubi sve članove obitelji, sve jednog po jednog. Kasnije se oženio, dobio sina Dragana, no žena ga je brzo ostavila, sin otišao u Ameriku, trbuhom za kruhom, pa je potpuno sam dočekao posljednji rat na ovim prostorima. S drugim sumještanima, u kolovozu 1995. godine krenuo je put Bosne i Hercegovine pa dalje prema Srbiji, odakle je otišao sinu u Huston (SAD).
- Nije meni bilo loše u Americi. Gladan nisam bio, a imao sam i svog novca jer sam povremeno radio. Ali, brate, tuđa je to zemlja. Banija je daleko, a ja sam stalno razmišljao o ovim poljima i voćnjacima. Nekako sam izdržao do 2004. godine a onda sam rekao sinu da više ne mogu i da idem svojoj kući, pa što bude. Kad sam se obreo pred svojm kućom, imao sam što i vidjeti. Sve oštećeno, zaraslo, zapušteno i pokradeno. Nije bilo druge nego zasukati rukave. Uspio sam popraviti kuću toliko da mogu u njoj živjeti, ostvario sam 1.100 kuna mirovine jer sam nekad bio vozač u glinskoj ciglani i kakav-takav život je krenuo. Gotovo 15 godina čekao sam struju, molio, kumio, pisao molbe i zamolbe. Kad mi je dozlogrdjelo, uveo sam je svojim novcem. Elektra ju je samo priključila na kuću. Kasnije me posjetio i sin Dragan iz Amerike, ali bolje bi bilo da nije dolazio. Došao je i umro ovdje na Baniji. Tako sam izgubio posljednjeg svog, posljednju svoju krv i evo me, samujem ovdje. Do kada ću, ne znam - zaključuje Nišević.
Kad plati struju, Milošu od penzije ostane novca tek za preživljavanje. Raspolaže sa tridesetak kuna dnevno, pa ako prekorači taj račun, eto nevolje. A račun se svako malo mora prekoračiti, jer treba platiti drva, nešto odjeće tu i tamo, nekakve iznenadne troškove. Ovih dana kupi po šumi kestene, pa na glinskoj pijaci pokušava nešto prodati, ali sve je to slabo. Baš na dan kad smo ga posjetili vratio se sa tržnice, a da nije prodao niti jedan jedini kesten. Prva trgovina, tržnica i doktor su u Glini, pa nije lako otići do tamo. Sva sreća, za doktora ni ne zna. Osjeća se zdrav i čio, a ne pamti kad je zadnji put bio pregledan. Ne pije nikakve lijekove, jer ga, kaže, ništa ni ne boli. Uvjeren je da vitalnost duguje kozjem mlijeku i svakome tko se na bilo što žali, savjetuje taj, za njega čarobni, napitak.
- Gledam ja ovo moje malo seoce Rovišku, nekada puno ljudi i djece, danas pustoš koju sve više guta šuma. Moja obitelj nije spadala u imućnije, ali smo imali 100 rali zemlje koju smo obrađivali. Držali smo četiri vola, par konja, svinje, krave, ovce i perad. Posebno smo imali jednog pastuha kojeg smo mi djeca jahali. Sve je to danas spalo na ovu moju jednu kozu, a što je najčudnije, ona mi je sasvim dovoljna. Imam ja i jednu krmaču. Kad sam je kupio, bila je teška pedesetak kila i sve sam kontao kako ću je, kad se udeblja, prodati. Krmača je rasla, kupaca nema i eno je u svinjcu, teži više od 300 kila. Što ću s njom, ne znam. Moram je hraniti i dalje, pa mi je postala nevolja a ne zarada - objašnjava naš sugovornik.
Do prvog susjeda Nišević ima hodati 20 minuta uskim puteljkom kroz šumu. Nekada se susretnu i prodivane, ali to je sve rjeđe i rjeđe, pa ga samoća sve više pritišće. Ima on stalne i svakonoćne posjetioce na imanju, divlje svinje, lisice, jazavce i jastrebove. Od njih slabe vajde, kaže Miloš, jer treba mu neko čeljade za ljudovanje a ne zvjerke.
