Svatko kome su kafići u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici zborno mjesto za takozvanu prijepodnevnu kavu znaju tko je Nikola Devčić. Nitko ga tako ne zove jer je on općepoznati Mišo koji je uvijek tu, neprestano u akciji, u vječnim i nadahnutim diskusijama o svim mogućim pitanjima između neba i zemlje, filozofije i politike, lijevog i desnog, aktivizma i malograđanštine, slobode i kapitalističkog rintanja. Njegova dijagnoza da je on "totalno drugačiji od drugih" postavljena je davno, još u zadnjim satima Jugoslavije kada je uređivao kulturni program zagrebačkog noćnog kluba Gjuro 2 četvrtkom, koji je drugačijom muzikom privlačio urbane osobenjake i dok se još vjerovalo da smo svi braća naprosto zato što smo mladi. Dok je Boško Petrović još bio živ, kao i njegov BP club, Mišo je u njemu imao rezerviran stol za zadimljene debate, od Milesa Davisa do Ludwiga Wittgensteina i ostalih junaka s tamne strane mjeseca.
Kolikogod bio na mnogo mjesta politički aktivističan "Manifest" nije nekakav Maov program za osvajanje vlasti ni Lenjinova "Država i revolucija", nego autsajderska pjesma na 400 stranica o neizmjernoj ljubavi koju Mišo osjeća prema ljudima
Sve je zapravo počelo s Bijelim valom, kulturno-aktivističkom nevladinom organizacijom, koju su Mišo i drugovi pokrenuli još u 1990-ima i koji je bio, uz art filmove i izložbe, redovno okupljalište pacifista, zelenih aktivista, boraca za ljudska prava ili naprosto onih koji su željeli pobjeći od zagrebačke purgerske srednjostrujaške kulture. Onda je došao Subversive Festival u Zagrebu i u istom pejzažu list Up&Underground, časopis za utopijsko-revolucionarno-kritičke i umjetničko-političke teorijske prakse, što je sve kao pokretač, direktor ili urednik hranio visoko eksplozivnim trinitrotoluenom kritike svega postojećeg. Ono što je ključno jest da Mišo nikada ne staje, vjerojatno ni kada spava; on je stalno u vatri objašnjavanja, sebi i drugima, kako je sloboda, citirajući jednom Angelu Davis, "neprestana i bespoštedna borba, i to u svakom trenutku, ovdje i posvuda, protiv autoriteta, beskompromisni pogled na vlastiti život i ustrajavanje na stazama nemogućeg". Kao da mu takav predinfarktni život na hiljadu volti nije bio dovoljan, on je sve te svoje uzavrele misli, koje pozivaju na akciju i optužuju u isto vrijeme i koje je godinama prosipao zvijezdama i ljudima, nedavno sažeo u knjigu pod nazivom "Manifest autsajdera". U podnaslovu piše: "Poetsko-subverzivni fragmenti o ljubavi, prijateljstvu i opsjednutosti slobodom: ti, ja, svijet i ništa". Doslovno, svaka rečenica ove knjige mogla bi biti tema za esej, film, sliku ili predstavu i zato su, da i to kažemo, potrebni dani i mjeseci da se sve to pročita, naročito da se o svemu tome dobro razmisli. Upravo onoliko pustog vremena koliko govori, svađa se i polemizira s prijateljima, neprijateljima i prolaznicima, a oni nemaju vremena, uši ili muda da to progutaju ili pak, što je za ovu našu površnu kulturu gotovo nemoguće, da izvuku vlastiti mač i stanu Miši na crtu. Njegov "Manifest" je neka vrsta alternativne Biblije za sve one koji su okrenuli leđa ovom svijetu i koji su spremni staviti glavu, karijeru i egzistenciju na panj, za ono što se nikada ostvariti neće, ali što je herojski uzbudljivije od svega ovog musavog što zovemo život.
Knjiga započinje Mišinom beznadnom pjesmom: "Ja sam graditelj svjetova i novih prostora, politički terorist niskog intenziteta. Nitko ne smije znati moje ime jer zaustavljam dominaciju razuma. Sutra počinjemo graditi ni iz čega, bez pravila, struktura i ciljeva, sigurni da nećemo uspjeti." U knjizi piše o očaju koji predstavlja put k etičkom, o Evropi, lijepoj i tužnoj, prema čijoj budućnosti nas vodi "crno sunce melankolije", o "pizdunu i njegovom dvojniku", o časti kao posljednjem bogatstvu siromašnih, o sebi koji govori bez prestanka "jer šutnja je uvreda revolucionarima" i o mnogočemu još, od čega pristojni građani u pravilu okreću glavu. Ali, neprestano se iz stranice u stranicu čini da je Mišo spreman – i u tome mu treba vjerovati – rasprodati sve što ima za tri stvari koje su mu važne: za ljudsko dostojanstvo, kreativnost i borbu protiv svake nepravde. Kolikogod se u "Manifestu" radi o gustom filozofskom tkanju, nevjerojatno je koliko je Mišina knjiga zapravo erotična: ona nas poziva da se iz udobnosti lošeg braka s ovim svijetom upustimo u zavodljivi incest s nečim čega se bojimo i za što nikada nemamo petlju. "Znam da želiš biti sretna, ali ima važnijih stvari. Valja rušiti granice, početi piti vino, počiniti preljub, kvariti mlade, zapaliti gazdama kuću, biti drugačiji, lud, imati velike ideje, spasiti sve, spasiti svijet, osloboditi se od slobode, povezati umjetnička djela i ljude kojih još nema", piše on visoko dižući zastavu anarhije za koju jedino ima smisla živjeti, u ovom svijetu u kojem ne znamo da smo već davno umrli. Jer kako izgleda svijet? Mišo iz rukava izvlači Baudrillarda: "Ako bi trebalo okarakterizirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Prošli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, užitaka. Danas je sve oslobođeno i kolektivno smo sučeljeni s ključnim pitanjem: 'Što da se radi nakon orgije?', Kako zaustaviti destrukciju društva, destrukciju subjekta i destrukciju prirode?" Mišo odgovara: "Najveći borci protiv čudovišnog su pijanci. Najneotporniji na prosječnost i zakinutost za talent i nadarenost su narkomani. Svi ostali ujutro popiju kavu, popodne se odmore i navečer prije spavanja liznu kapljicu gorčine pazeći pritom da im slučajno na pamet ne padne horor vlastite situacije." A onda dolazi ono ključno važno i za narkomane i sve druge borce: "Ne dozvoli da neprijatelji nad tobom likuju, ne daj im gušta."
"Manifest autsajdera", kolikogod bio na mnogo mjesta politički aktivističan, nije nekakav Maov program za osvajanje vlasti ni Lenjinova "Država i revolucija", nego jedna te ista autsajderska pjesma na 400 stranica o neizmjernoj ljubavi koju Mišo osjeća prema ljudima. Zato još jednom Mišini stihovi za kraj: "Brižno me ukroti, kraljice moja mala, da budem dio tvoga tijela, račun bez krčmara. Dupla votko-tonik moja i klupice u parku i prenoćište moje milo u kojem dižem nos do neba što se ruši. Nek' čaše pune danas samo lete i tako svake svakcate noći i da se nikad ne vratimo kući…"
