Nimalo neobično za današnje vrijeme, s Isabel Vidoni i Lukom Čubrićem, studentima zagrebačkog Pravnog fakulteta, razgovarali smo preko video-poziva. Osim što su im, kao i svim drugim studentima, u posljednje dvije godine aktivnosti i obaveze tako izgledale, i studentsko-nastavnička udruga čiji su članovi, osnivala se također "virtualno".

- Udruga ZA-Pravo je osnovana na Međunarodni dan tolerancije, 16. studenog 2020. godine, u online izdanju, jer su bile takve okolnosti - prisjeća se Čubrić.

Puni naziv udruge je ZA-Pravo LGBTIQA+ osoba, a okuplja nastavnike i nastavnice, te studente i studentice Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji "zajednički stvaraju sigurno, podržavajuće i otvoreno okruženje za studente bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju i rodni identitet".

Pandemijske okolnosti nisu ih omele da u kratkom razdoblju od svog osnivanja do danas organiziraju brojne sastanke, edukacije i okupljanja te postignu veliku vidljivost. Već su i ponosni vlasnici dviju nagrada – "Lez of the Year" koju dodjeljuje udruga Zbeletron i "Žuti okvir" iza koje stoje National Geographic Hrvatska i Adria Media Zagreb.

Ispričali su nam da je poticaj za osnivanje udruge došao od izvanredne profesorice na katedri za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta Antonije Petričušić, koja je studente ohrabrila i na kraju im prepustila samostalno vođenje organizacije. Udruga se bazira na konceptu gay-straight alijanse koji je prisutan na američkim koledžima. Alijanse, objašnjava Čubrić, "specifične su po tome što nemaju nikakve kvote, svi se mogu priključiti, bez obzira na rod ili bilo kakvo identificiranje – bez obzira jesu li su gay, straight, trans, hetero i slično". Takva vrsta savezništva je novost na domaćoj sceni, s obzirom na to da su ostale udruge koje se bave pravima LGBTIQA+ osoba najčešće osnovane na inicijativu pripadnika tih zajednica.

Pored suradnji s drugim organizacijama i brojnih aktivnosti koje su organizirali za sve zainteresirane, Isabel Vidoni ističe jednu na koju su jako ponosni, a koja je namijenjena isključivo LGBTIQA+ studentima i studenticama, krug ili grupu podrške "Queer to queer" koja se sastaje jednom mjesečno.

- Pravni fakultet nije iznimka u životu LGBTIQA+ osoba koje se s diskriminacijom susreću svakodnevno. Pošto na našem faksu, kao i na svakom drugom, predaju profesori sa svojim subjektivnim stavovima, ti stavovi znaju izaći na vidjelo, odnosno, propuste ih zadržati za sebe – slučajno ili namjerno. To se ljudima koji nisu dio LGBTIQA+ zajednice, primjerice studentima koji su u dvorani, može činiti kao nešto bezazleno - napominje Vidoni.

Dodaje i da zasad nije bilo slučajeva direktne diskriminacije koju je netko prijavio fakultetu, ali ne isključuje da se radi o strahu potencijalnih prijaviteljica ili prijavitelja. Stoga je jedan od njihovih ciljeva stvoriti sigurnu atmosferu i otkloniti takve strahove.

Ni hrvatsko društvo nije, tvrdi Vidoni, otvoreno za LGBTIQA+ zajednicu, a izvorište problema je "generalna neobrazovanost našeg stanovništva o seksualnoj orijentaciji, rodnim identitetima koji su danas, u 2022. godini, još uvijek tabu-teme. O njima se tu i tamo nešto čuje, najviše od pogrešnih ljudi". S tim je povezan i konstantni strah LGBTIQA+ osoba od neprihvaćanja i odbacivanja njima najbližih ljudi.

- Stalno je potrebno autanje koje nosi sa sobom tu neizvjesnost hoće li te netko prihvatiti ili ne, kako će reagirati. To sve utječe na mentalno zdravlje LGBTIQA+ osoba pa i na njihove svakodnevne obaveze - kaže Isabel Vidoni.

Za primjer uzima iznajmljivanje stanova koje heteroseksualnim parovima uglavnom ne stvara probleme, dok queer parovi pomno razmatraju trebaju li se autati svom stanodavcu ili stanodavki i kakve će to imati posljedice.

Zato nisu propustili priliku da u studenom, na Međunarodni dan izlaska iz ormara, organiziraju prvi "Rainbow Walkway" ispred zgrade fakulteta, odnosno rektorata, kako bi javnost još jednom osvijestili o problemima LGBTIQA+ osoba te "iskazali prihvaćanje i podršku različitostima unutar akademske zajednice".

Kako je istaknuo Čubrić, na jednom od sastanaka na kojemu je tema bila medijska prisutnost LGBTIQA+ osoba, zamijetili su da često ni domaći mediji ne doprinose prihvaćanju različitosti jer izvještavaju "jako šturo".

- Kad upalimo hrvatske kanale, rijetko ćemo vidjeti išta vezano uz to, pa čak i gay i lezbijske identitete koji su možda najviše mainstream od ovih svih identiteta, a kamoli one druge, što je poprilično tužno – kaže Ćubrić i dodaje da bi bolja reprezentacija zajednice u medijima pripomogla njenom boljem prihvaćanju u društvu.

Složili su se i da je transfobija također jedan od problema ovog društva, a da na nju nisu imune ni organizacije koje sebe vole nazivati progresivnim ili feminističkim.

- Ne možemo se zalagati i htjeti uključivost ako isključujemo transrodne osobe. Na taj način brišemo sve ono za što su se borile žene i ostale LGBT+ osobe prije nas. Bilo koje organizacije koje isključuju transrodne i rodno varijantne osobe jesu transfobne organizacije - kaže Isabel Vidoni.

- Sama povijest pokazuje da je većina uvijek tražila žrtve: prvo su to bile žene pa LGB-ljudi pa se sad uvodi i transrodne ljude. Malo zabrinjavajuće, ne znam što će biti iduće - nadovezuje se Luka Čubrić.

Kako su ljudska prava neizostavan dio njihove struke, važno im je da njihove kolegice i kolege, budući pravnici, odvjetnici i socijalni radnici, oni koji će možda i krojiti neke buduće pravne okvire, budu svjesni diskriminacije s kojom se LGBTIQA+ osobe svakodnevno suočavaju.

- Jako je bitno da se naglašava kada je nešto diskriminatorno, i na koji način, jer često to ljudi ne percipiraju, u smislu da ne prepoznaju kategorije diskriminacije - kaže Čubrić, a oboje dodaju da će se pravima LGBTIQA+ zajednice svakako baviti i nakon završetka studija.

- Mislim da nam je građanska dužnost da se barem u nekom obliku bavimo njima - kaže Isabel Vidoni.

- Da, građanska i politička, apsolutno. Neovisno o smjeru prava u kojem ćemo biti. Naravno da me moja struka, moje opredjeljenje u pitanju pravne struke, neće ograničavati u tome hoću li politički djelovati po pitanju LGBTIQA+ prava - zaključuje Luka Čubrić.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma