Kao rezultat međunarodne konferencije "Lica i naličja obrazovanja. Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima", koja je prošle godine održana u organizaciji Odjela za obrazovanje Srpskog narodnog vijeća, u utorak je u Zagrebu predstavljen istoimeni zbornik radova. Zajednički su ga uredile istraživačica i lingvistkinja Nina Čolović te izvanredna profesorica na katedri za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta Antonija Petričušić, a radove potpisuju stručnjaci i stručnjakinje u polju obrazovnih politika, među kojima i oni angažirani u nekom od modela manjinskog obrazovanja.
- Drago mi je da zbornik pobuđuje interes za dijalošku prirodu obrazovanja u svim njegovim segmentima, od izrade kurikuluma, do načina izvođenja i općenito obrazovne filozofije koja bi trebala biti suprotna podijeljenosti, isključivosti, jednojezičnosti i jednoumlju. Ukoliko se ta dijaloška paradigma nametne kao važna i značajna, neće nastati specifičnosti identiteta. Samo će biti malo obogaćeniji, šareniji, a ne jednobojni kakvi znaju biti modeli obrazovanja koji su još uvijek dominantni kod nas – rekao je Milorad Pupovac u ime SNV-a, izdavača zbornika.
Kako je objasnila Nina Čolović, interkulturalnost je koncept koji treba promišljati i zbog toga što ga se često koristi kao sinonim za multikulturalnost.
- Neki u interkulturalnost čak upisuju strah od asimilacije, a za mene taj pojam znači da se potrebno vratiti tamo odakle proistječe društvena moć. To je u ovom slučaju dominantno obrazovanje, mjesto koje moramo dubinski rastvoriti – rekla je Čolović u razgovoru koji je moderirala Antonija Petričušić, a kojem su uz istraživače i aktiviste civilnog društva prisustvovali predstavnici Ministarstva znanosti i obrazovanja te Agencije za odgoj i obrazovanje.
Čolović je istaknula kako je djeci potrebno pružiti alat kojim će moći rastvoriti postojeći sistem i njegove strukture, kao i činjenicu da je "etnicitet neka vrsta režima koji funkcionira kao dio nacionalne države, a koja pojedina tijela grupira i tretira na određene načine". Dodala je kako u Hrvatskoj funkcionira multikulturalni obrazovni sustav, što znači da njegove različite komponente koegzistiraju jedna s drugom bez njihovog suštinskog prelijevanja.
- Poanta je da sagradimo dominantno obrazovanje koje će djecu osnažiti i dati im mogućnost da komplementiraju puno kompleksnije slike svijeta, odnosno da imaju kontekst, da razumiju kako je došlo do toga da se nalaze u situaciji u kojoj se nalaze i žive postojeće živote. A ako se želimo baviti interkulturalnošću, trebamo se baviti kapitalizmom i nacionalnim državama – rekla je urednica zbornika.
Vesna Vujić, ravnateljica OŠ u Trpinji koja je napisala rad o pravnom statusu škola u istočnoj Slavoniji koje rade po modelu A, kazala je da se srpska zajednica bori s dubokim nerazumijevanjem toga modela manjinskog obrazovanja. Istaknula je da predrasude postoje i unutar nadležnog ministarstva te među onima koji kreiraju politike.
- Iz naših programa se može iščitati da smo mi jedna sasvim obična škola, koja nastavu izvodi na svom maternjem jeziku i pismu. U okviru našeg modela imamo dodatne sadržaje gde, uz srpski jezik, decu učimo i kulturi naše matične države. Kada bi se to shvatilo i priznalo, onda bismo manje pričali o problemu registracije naših škola, a više bismo se vratili onamo kamo trebamo ići, a to je interkulturalnost – rekla je Vujić.
Elvis Kralj, član Saveza Roma u RH Kali Sara koji preko 20 godina radi kao pomagač u nastavi, osvrnuo se na presudu Europskog suda za ljudska prava iz 2010. kojom je segregacija romske djece u međimurskim školama označena kao nedopuštena. Unatoč presudi, lani se u potpuno etnički segregiranim razredima školovala petina romske djece, a dodatnih 12,8 posto u mješovitim razredima, no koje većinom čine romski školarci.
- Segregacija se nikada nije trebala dogoditi, a onog trenutka kada se dogodila, ušli smo u područje iz kojeg, čini se, nema izlaza. Resorno ministarstvo nakon svega ipak provodi određene mjere i tako daje podršku roditeljima da djecu od najmlađe dobi uključe u odgojne i obrazovne sustave. Međutim, i tu nailazimo na velike probleme jer pojedina pravila onemogućuju Romima da djecu upišu u vrtiće – rekao je Kralj.
Kralj, koji je sa Suzanom Kunac i Aleksandrom Raczom za zbornik napisao rad "Dug put prema interkulturalnoj školi za Rome" istaknuo je kako su najveći problem teški životni uvjeti u romskim naseljima.
- Da djecu iz bilo koje zajednice stavite u takve uvjete, ona ne bi mogla postići prihvatljive rezultate u školama – kazao je.
Emina Bužinkić, aktivistkinja i istraživačica koje je doktorirala na Sveučilištu u Minnesoti na temi socijalne distance prema djeci izbjeglicama u obrazovanju, prije nekoliko godina radila je dubinsko istraživanje s mladim izbjeglicama iz Sirije. S njom su podijelili svoje iskustvo dolaska u Hrvatsku i obrazovanja u ovdašnjim školama i na fakultetima.
- Kroz to izražavanje uvidjela sam da se neki maćehinski postupci prema manjinskoj djeci koja žive u Hrvatskoj vrlo lako kooptiraju i reproduciraju za djecu izbjeglice. Jedna od takvih rasističkih praksi jeste i proglašavanje posebnih potreba kod djece kojima hrvatski nije prvi jezik i koja su klasno deprivilegirana – rekla je Bužinkić.
Jednom kada dijete dobije takvu etiketu u hrvatskom obrazovnom sustavu, dodala je, prolazi kroz program individualnih potreba koji se kolokvijalno naziva minimum.
- Minimum ponekad ne omogućava da upišete srednju školu koju želite unatoč tome što po tom programu možete imati odlične ocjene jer se radi o reduciranom kurikulumu i zahtjevima prema djetetu. A onda ne možete ni otići na fakultet koji želite pa ni osigurati socioekonomski status kakav biste eventualno mogli u slučaju da završite neki viši stupanj obrazovanja. Proglašavanjem nekoga djetetom s posebnim potrebama ukida se mogućnost drugačijeg klasnog pozicioniranja te se guše želje i snovi mladih osoba, što ima direktne reperkusije na njihovo mentalno zdravlje – upozorila je Emina Bužinkić.
