Zagrebačka županija jedna je od sedam županija u Hrvatskoj u kojima je najviše nezavršenih predmeta stambenog zbrinjavanja. U Gradu Zagrebu tako treba rješiti još 629 zahtjeva. Među najugroženijom kategorijom izbjeglih, nalaze se povratnici iz BiH, točnije entiteta Republika Srpska, bivši nositelji stanarskog prava. Suočavaju se s previsokom otkupnom cijenom stana koja se kreće od prosječno 500 eura po kvadratu ili 700 eura ako se plaća u ratama. Mirovine su im male kao i svim umirovljenicima, a imaju problema i s dobivanjem hrvatskog državljanstva. Na njega se, naime čeka pet godina, pristojbe koštaju 1.500 kn, a oni su svi stariji ljudi. Stoga kao ‘stranci’ nemaju pravo na zdravstveno osiguranje i besplatan prijevoz za umirovljenike, pa i na to moraju trošiti novce.

Muči ih također neinformiranost zbog koje se osjećaju nesigurno i ne znaju kakva ih budućnost čeka. Djeca im ovdje ne mogu naslijediti stan ukoliko ga roditelji ne otkupe. No, da se ipak ide u dobrom smjeru potvrdila nam je Jelena Borić, pravna savjetnica Ureda Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, ističući kako odnedavno državljani BIH sa prebivalištem u entitetu RS mogu bez ograničenja stjecati pravo vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj. Praktično to znači da korisnici programa stambenog zbrinjavanja, odnosno najmoprimci stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, mogu od Ministarstva pravosuđa RH dobiti suglasnost za kupnju stana koji im je dat u najam. Borić zaključuje kako još preostaje da se vidi kakva je provedba ove novine u postupcima kupnje stanova koje provodi Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje (DUOSZ).

Povratnicu Dragicu Romanić, 60-godišnju umirovljenicu, posjetili smo u naselju Špansko. Prije izbjeglištva Romanići su stanovali na Peščenici, u stanu od 45 kvadrata koji je bio jednake veličine kao sadašnji, koji se nalazi u visokom prizemlju novosagrađene višekatnice.

‘Ne smijete nikoga ni od rodbine primiti’, tako su nam kazali. Imali smo i znak na vratima da se zna da je to državni stan, a ne naš, da smo stranci. Jako smo se nelagodno osjećali pa smo to skinuli - Dragica Romanić

- Djeca sada nisu s nama, jer nisu mogla doći. Stariji sin ima hrvatsko državljanstvo, mlađi nema, izgubio ga je ne svojom voljom, ali duga je to priča. On se oženio u Banjoj Luci, jer mi smo bili tamo smješteni kod naših roditelja, kazala je Dragica. Obitelj Romanić 1991. godine je otišla iz Hrvatske jer su Dragica i njezin muž Sretko dobili otkaze u tvrtkama gdje su dugi niz godina radili.

- Mi jednostavno tada nismo znali kud bi i što bi. Jedno dijete je bilo završilo osmi razred, a drugo peti. Otišli smo prvo za Srbiju, ali tamo nam nije išlo, pa smo onda išli za Banja Luku jer smo tamo imali roditelje. Stariji sin se nekako kasnije u Republici Srpskoj uspio upisati na elektrotehnički fakultet. Prvotno je htio biti pilot, a mi još uvijek nismo radili, priča Dragica.

Zahvaljujući pravno – sudskim zavrzlamama i nepoštenom odvjetniku, Romanići su ostali bez stana u Hrvatskoj tako da su se u konačnici ipak odlučili izboriti za davno izgubljeno pravo na dom. Iako su među prvima otišli iz RS, tek prije šest mjeseci dobili su pravo na stalni boravak.

Najam stana Romanići plaćaju 126 kuna mjesečno. Dragičina mirovina iznosi 546 kuna za petnaest godina rada na željeznici, a ovaj mjesec samo režije su ih koštale 902 kn.

- Djeca pomažu, drugačije ne bi mogli. Muž ima mirovinu od 1100 kuna koju je dobio za dvadeset godina radnog staža, s neugodom priča Dragica. Romanići nikakve druge nekretnine ne posjeduju.

- Za državljanstvo nisam još ništa pokušavala, jer nemam pravo na zdravstveno, niti na prijevoz. Bez 35 – 40 kn najmanje, ne možete niti jedan lijek kupiti, a stariji smo ljudi pa više toga trebamo. Za otkup stana nemam nikakve informacije, tih što kažete u prosjeku 500 Eura po kvadratu ili 700 Eura na rate. Stoga, ako sve to bude tako pretjerano i dalje koštalo, ne vjerujem da ćemo to moći izgurati do kraja, jasna je Dragica i nastavlja da je cijena otkupa stana previsoka.

- Što se tiče otplate to je isto predug rok. Neće imati tko to otplaćivati, jer muž ima 63 godine, a ja 60 godina. I državljanstvo se čeka pet godina, sve to predugo traje i ne zna se kako će u konačnici i završiti.

Jako je puno toga što Romaniće kao ljude u svemu što su prošli i doživjeli, pogađa i boli. Toliko se toga već nakupilo da Dragica to uopće nije imala snage verbalizirati, pa bi neke odgovore na naša pitanja, uz pokoji spontani uzdah, jednostavno odšutjela.

Obitelj Kojić bi stan na deset godina stajao ukupno 35.792 Eura. Te novce nemaju. Do stotinjak eura još bi mogli platiti, i to kad bi se išlo na mjesečnu otplatu. Samo za režije potroše 1000 do 2500 kuna zajedničke mirovine

- Jer muke su to žive, dolasci, odlasci, iščekivanja, dugotrajnost s neizvjesnim završetkom, potiho nam je kazala i dodala, ‘ne smijete nikoga ni od rodbine primiti’, tako su nam kazali. Imali smo i znak na vratima da se zna da je to državni stan, a ne naš, da smo stranci. Jako smo se nelagodno osjećali pa smo to skinuli. Znate ono da svi znaju da smo ‘stranci’, nije to ugodno, završila je svoju priču Dragica Romanić.

Put nas je dalje odveo na Samoborsku cestu podno obronaka Zagrebačke gore. Velika trokatnica, sagrađena prije sedam godina, okružena zelenilom, cvijećem ukrašeno parkiralište, voćnjak ispred trokatnice, svježi sljemenski zrak i blizina autobusne stanice, učinili su nam se ugodnim mjestom za življenje.

No, je li baš tako saznajemo iz razgovora s našom novom sugovornicom, Lazarkom Kojić, povratnicom iz Banja Luke koja s mužem živi u stanu od 47 kvadrata na prvom katu, dok im je prijašnji stan bio veličine 56 kvadrata, a živjeli su u Zaprešiću. Sadašnji stan su dobili u najam po povlaštenoj najamnini od 126 kn mjesečno. Lazarkina mirovina ovdje je 1000 kn, a muževljeva 1500 kn. Nikakve nekretnine ne posjeduju i nemaju ništa osim mirovine. Sin im sada ima 34 godine i dobio je privremeni boravak, ali stalni još nema jer radi u bosanskohercegovačkom nevladinom sektoru. Živi tamo kao podstanar i ne može ovdje doći dok tamošnji projekt ne završi. Nije niti siguran hoće li ovdje uopće moći dobiti kakav posao.

Lazarka upravo čeka rješenje za Domovnicu. Tu je već šestu godinu otkako su Kojići uselili, tako da im je priznato pet godina boravka, pa će Domovnicu u najskorije vrijeme i dobiti.

- Mnoštvo je problema tekućih, porodičnih, ne može se samo sjediti i moliti Boga da se sve samo od sebe rješi, kaže Lazarka Kojić. Slijedi još jedna slična povratnička priča: i ona i muž ostali bez posla 1991. godine, a sin je tada imao osam godina. Muž je dobio otkaz u Badelu, a ona je zbog stečaja tvrtke također ostala bez posla. Jedino joj je ostalo stanarsko pravo. Životne nedaće koje su ih najprije kao mlade ljude još 1974, godine dovele ovdje iz Banja Luke, sada su ih ponovo odvele najprije do Njemačke, pa je zatim uslijedio povratak k roditeljima u Republiku Srpsku.

- Inače, dvadeset godina smo bili podstanari i kad smo tamo tražili da uđemo u neki kredit kako bismo rješili stambeno pitanje, nisu nam htjeli pomoći. Rekli su nam da nismo kreditno sposobni. Stoga smo morali pristati na povratak, ističe Lazarka i nastavlja kako je do privremenog i stalnog boravka u RH teško došla jer su je za svaku sitnicu vraćali na početak, iako je dala izjavu u kojoj je navela da je zbog bolesti morala ponovo ići u RS jer ovdje tada nije imala zdravstveno.

- I uopće nisam znala da mogu odmah zatražiti stalni boravak, tuži nam se i ističe kako je do sada najveći problem bio neinformiranost. Inače, prema Lazarkinim rječima, u velikoj trokatnici živi oko dvadeset povratnika, bivših nositelja stanarskog prava.

Goran Stijak je čuo da bi kvadrat stana mogao koštati, čak oko 900 Eura. Smatra kako je riječ o diskriminaciji jer je njegova majka još devedesetih predala zahtjev za otkup stana

- Sve su to stariji ljudi, družimo se. Susjedstvo k’o susjedstvo, mi smo tu prihvaćeni, kaže Lazarka i dodaje: ‘stranci’ smo samo po papirima. Što se tiče otkupne cijene stana, Kojiće bi prema izračunu na deset godina stajao 357.92 eura po kvadratu, ukupno 35.792 Eura. Te novce nemaju. Do stotinjak eura još bi mogli po kvadratu platiti, i to kad bi se išlo na mjesečnu otplatu. Jer u konačnici oni samo za režije potroše 1000 do 2500 kuna zajedničke mirovine.

Lazarka također ističe kako je već nekoliko povratnika u zgradi vratilo ključeve jer se jednostavno nisu mogli nositi sa svim problemima. Nije joj jasno kako je moglo doći do toga da se stanarska prava u Hrvatskoj ponište. Ona je mišljenja kako je, zapravo ta povlaštena najamnina, zapravo stanarsko pravo per se (samo po sebi), ali se kao takvo ne priznaje.

- A zakoni se svako malo mijenjaju i čovjek jednostavno više u ništa nije siguran, žalosti se te ističe kako ‘mali čovjek’, na žalost, ni kriv ni dužan strada. Kojići, primjerice kao ‘stranci’ ne mogu dodatno raditi niti kao umirovljenici imaju pravo na dodatak na mirovinu niti na besplatan prijevoz, pa Lazarka iz stana nigdje niti ne izlazi.

U Republici Srpskoj, u Ministarstvu za izbjeglice, svi koji su tamo bili prijavljeni prije odlaska 2011. godine, morali su ispuniti nekakve upitnike koji su potom poslani u Srbiju. Jedno od pitanja je glasilo: na koji način bi potrošili novce koje bi dobili. Naša sugovornica je navela da je dobila rješenje za preseljenje za Zagreb i te novce bi uzela za otkup stana. No, kud je upitnik otišao i za koje svrhe je iskorišten, ne zna.

- Nema povratnog odgovora, nema pomoći, nema ničega, pojadala se. I suze odjednom krenuše spontano niz njezino lice jer taj osjećaj bespomoćnosti, nezaštićenosti i u konačnici prepuštenosti čovjeka samome sebi, u jednom trenutku izbio je svom svojom silinom na površinu.

Mi odlazimo k novom povratniku, koji nas već čeka ispred zgrade sa svojim malim supatnikom, psom Rockyem. On mu je, kaže nam Goran Stijak, 32-godišnji hrvatski državljanin, još jedino ‘svjetlo na kraju tunela’. Goran za sebe voli reći da je original ‘purger’ jer formalno pravno od rođenja živi u Zagrebu. Od 2013. godine živi u stanu s teško bolesnom, nepokretnom, 68- godišnjom majkom u ulazu do Lazarke Kojić. Najam stana plaćaju 125 kn, a sveukupni troškovi im mjesečno izađu oko 800 kn, no ako je zima onda su troškovi veći. I od socijalnog, kaže Goran, majka dobije još nekih 500 kn jer leži, nepokretna je. To je dodatak na njenu mirovinu od 1200 kn Goran nema zdravstveno osiguranje.

- Majka se razbolljela od dugotrajnog stresa, jada se Goran i dodaje kako se već veliki broj njihovih susjeda povratnika, ljudi u godinama, razbolio od teških bolesti i jedva preživljavaju.

Goran priča da je s majkom devedesetih otišao za Srbiju, pa kod babe i dede u Bosnu. Morali su otići zbog svakakvih neugodnih iskustava koje su u to vrijeme doživljavali. Njegova majka prije nego što je dobila ovaj stan, obišla je valjda sve povratničke organizacije kako bi joj pomogle oko povratka. Hrvatsko državljanstvo dobila je prije nekoliko godina. Kad je riječ o otkupu stana, Goran je čuo da bi kvadrat mogao koštati kad se sve uračuna, čak oko 900 Eura. On, stoga smatra kako je riječ o diskriminaciji jer je njegova majka još devedesetih predala zahtjev za otkup stana, i tada nije mogla dobiti nikakvo rješenje jer je bila jugoslavenska državljanka, a on nije bio punoljetan i nije imao nikakva prava.

Majka je istog momenta podnijela zahtjev za državljanstvom, kaže Stijak, ali ga nije mogla dobiti’, i nastavlja, ‘ako smo mi sve na vrijeme uradili, zašto neki mogu nešto da dobiju, a drugi ne mogu? Mi vam se tako sada sa svim maminim primanjima vodimo kao socijalni slučaj i kao takvi trebali bi imati još nekih pogodnosti, ali znate, neki su uvijek jednakiji’, jada se Goran koji trenutno nema nikakvo razumno rješenje za otkup stana.

Jedino smatra da bi otkup od 200 eura mjesečno možda bio manje zlo, od sadašnje de facto, tržišne cijene stana. Također, ističe kako se povratnici koji su već ionako traumatizirani i u zdravstveno lošem stanju, baš ne osjećaju ugodno kad im djelatnici policije u 22 sata navečer zvone na vrata da bi provjerili jesu li kod kuće, odnosno nalaze li se tamo gdje su prijavljeni. Također se policajci zanimaju i za susjede kojih trenutno nema u stanu, a koji se međusobno, zapravo i ne poznaju jer zgrada je velika, zaključuje Goran.