Slavsko Polje lijepo li si / kad u tebi jada nema / ljuta jada i nevolje ljute.., mogao bi opet zapisati Ivan Mažuranić kad bi kojim čudom danas prošetao istočnim dijelom Korduna, od podnožja Petrove gore prema njezinu najvišem vrhu Petrovcu. Ne zna se točno kada je i zašto selo koje je opjevao dobilo svoje ime, kad se nije smjestilo na polju nego na svojevrsnoj dugačkoj i širokoj visoravni usred petrovogorskih brda i šume, pitome i lijepe u svako doba godine. Ipak, kad bi se ponovno mogao diviti toj ljepoti, oštrom oku i mekom srcu književnika i bana-pučanina zasigurno ne bi promakli nevolja i jad sadašnjih seljana, koji – malobrojni te uglavnom vremešni i posve osamljeni – mukotrpno životare iz dana u dan, strepeći pred onim što budućnost nosi.
Još od turskog zemana žiteljima ovog prirodno bogatoga i ljupkoga kraja nije bilo gore: posljednjih dvadesetak godina zaredale su u njemu tek sahrane, a vjenčanja i poroda uopće nema. Stotine ruševina usred zapuštenih voćnjaka po raštrkanim brdašcima sada samo nijemo svjedoče o nekadašnjoj živosti Slavskog Polja, dok slabašan dim iz svega nekoliko kuća nagovješćuje kakvu-takvu ljudsku prisutnost. Sedamdesetjednogodišnja Mileva Pajić zabrinuta je za svoje zdravlje. Studen svakim danom sve više steže, a izvjesno je da joj zaliha ogrjeva neće dočekati prve visibabe.
- Imam u šupi još svega par metara drva. Rastežem i štedim, ali vidim da ta hrpica proljeća neće dočekati. Ove jeseni nisam imala dovoljno novca da kupim drva koliko mi je potrebno, pa sve nešto strahujem da ću se smrznuti. Davno sam još Socijalno u Vrginmostu pitala imaju li za mene par metara drva, jer vidim da neki dobivaju. Odgovor je bio kratak i jasan: imaš mirovinu, pa nemaš pravo na nikakvu pomoć! E, ta moja mirovina, crkavica od 1.300 kuna mjesečno, zagorčava mi život, umjesto da pomaže. Kad platim sve režije i još par za život neophodnih sitnica, ostane mi jedva šest stotina… a kako sam teška srčana bolesnica, moram barem jednom na mjesec u Karlovac na preglede i kontrole. Prijevoznici mi znaju uzeti i do tristo kuna, pa sad ti računaj, ostane mi za jedan kruh i litru mlijeka dnevno. Drobi kruh u mlijeko, i to je to, dalje nema – jada nam se Mileva.
U Slavsko Polje došla je iz Ključara prije točno pedeset godina, kad se udala: njezin je Pero svoju mladenku doveo u obiteljsku kuću Pajića, kao deveto čeljade pod istim krovom. No kad je njezin otac vidio koliko ih je u tijesnoj kućici, odlučio je svojoj kćeri darovati ono što u ovim krajevima nije bilo baš uobičajeno. Usred prostranog dvorišta Pajićevih sagradio je za mladence novi dom, taman dovoljan za bračni par, a o takvom se mirazu još dugo pričalo po okolici. Mileva je Peri rodila dvije kćeri, Gordanu i Svjetlanu. Obje su u Srbiji, kamo su izbjegle 1995., zasnovale obitelj i ondje ostale živjeti.
- Sve je bilo lijepo do tog nesretnog rata. Živjeli smo i složno radili na velikom imanju, svatko je znao što je njegov posao. Bilo je vremena za odmor, za sijela i prela, šale i doskočice. U štali kravice i konji, svinje u redu čekaju da ih nahranimo, pilića i kokošiju koliko ti srce želi, njive blagorodne. Onda je s prvom grmljavimom topova u daljini sve to naprasno prekinuto. Taj ‘prekid’ još traje, a od njega se i dan-danas nitko u ovom kraju ne može oporaviti. Sve mi se čini da nikad i neće – kaže nam naša sugovornica.
Pajićevi nisu posjedovali traktor, pa su se dugoj izbjegličkoj koloni priključili kao pješaci. Tu i tamo bi ih netko povezao, no trebalo je proći pravu putešestviju da se naposljetku skrase u srpskim Vlasotincima, tik uz bugarsku granicu. Smješteni su ondje u nekakvu derutnu sportsku halu, zajedno s još stotinjak Kordunaša i Banijaca: spavali su na podu dugih šest godina, nerijetko se boreći s miševima i štakorima. Hranu bi dobili, a s jeseni bi imali priliku i nešto sami zaraditi, sudjelujući u berbama grožđa po vinogradima.
- Bili smo na teškim mukama sve te godine. Onda je stigla vijest da je međunarodna zajednica dala novac za novi početak ili povratak na Kordun, što nas je jako obradovalo. Ali, ne zadugo: taj novac nikada nismo vidjeli, kasnije smo čuli da je njime asfaltiran put kroz selo u Srbiji. To je mom mužu prelilo čašu, pa je odlučio da se vratimo svojoj kući, štogod nas ondje čekalo – prisjeća se Mileva.
Kuću su, naravno, našli devastiranu i temeljito pokradenu, pa im je dosta trebalo da je osposobe za kakav-takav život. No niti godinu dana od povratka, 2002., Pero iznenada umire, a Mileva ostaje sama. Nasljeđuje i spomenutih 1.300 kuna njegove mirovine, no slaba je to utjeha kad se već 16 godina mora mukotrpno boriti za opstanak na sve pustijem Kordunu.
Pero je za života podnio zahtjev za obnovom kuće, no mjesecima nije bilo odgovora; kad je umro, obećali su joj nešto novca za obnovu u vlastitoj režiji, no od tog obećanja do danas ništa. Sve je manje nade da će ikada i biti.
- Kad je Pero umro, godinu dana nisam primila la nikakav novac, pa sam otišla u nadležne kancelarije i kazala da nemam od čega živjeti. Rekli su mi da budem strpljiva i da čekam mirovinu. A kad sam je dobila i vidjela da od nje baš i ne mogu preživjeti, opet sam otišla po pomoć, po drva, hranu ili nešto slično. Otpilili su me, kako sam već rekla, time da sad imam penziju. Zatefterite sad lijepo da otkako sam se vratila 2001. do dana današnjega od nikoga i nikada nisam nikakvu pomoć dobila, čak ni litru ulja! Ne znam, možda to zakonski tako i treba biti, ali se moja bolest i moj želudac nikako s time ne slažu – zaključila je Milena razgovor s nama.
