Naš sugovornik, Statis Kuvelakis, sudjelovao je na ovogodišnjem Forumu Subversive Festivala u Zagrebu, gdje je na panelu o utopijskim potencijalima politike održao predavanje naslovljeno "Vrijeme povijesti, vrijeme politike, vrijeme strategija". On je nezavisni istraživač koji živi u Parizu, a predavao je filozofiju politike u Velikoj Britaniji. Autor je više knjiga i dugogodišnji aktivist radikalne ljevice u Francuskoj i Grčkoj. Tema našeg razgovora bila je historizacija kritičke teorije, a Kuvelakis se u razgovoru osvrnuo i na političku situaciju u Grčkoj nakon posljednjih izbora.

Kritička teorija bila je od početka odgovor na uspon fašizma 1930-ih, ali i odgovor na poraz njemačkog radničkog pokreta. Kako je Max Horkheimer to formulirao u svom programatskom tekstu "Klasična i kritička teorija"?

Ono što nazivamo kritičkom teorijom nastalo je iz situacije koju ste upravo opisali, ali ne smijemo zaboraviti da je to bio onodobni evropski fenomen. I drugo, iz nesposobnosti njemačkog radničkog pokreta, najjačeg takvog zapadnog pokreta u to vrijeme, da se suprotstavi nacizmu. Kritička teorija pokušala je promisliti zašto se to događa. Ne smijemo podcijeniti šok koji je uspon nacizma izazvao na ljevici, posebno među marksističkim intelektualcima. Malo je ljudi vjerovalo da se tako nešto može dogoditi u naprednom i razvijenom evropskom društvu, ponosnom na svoju kulturu i demokratske tradicije. Njemačka je imala najdemokratskiji ustav u tadašnjoj Evropi, najsnažniji sindikalni pokret, najsnažnije partije socijalističke i komunističke ljevice. Njemačka je također zemlja jednog Goethea i klasične filozofije, kao i Marxa i Engelsa. To je jedan aspekt. Postojala je opća percepcija rasta nacizma kao regresije u predmodernu prošlost, odnosno nečega što je potpuno strano kapitalističkom, liberalnom društvu. Mislim da je to i danas slučaj. Uspon stranaka krajnje desnice ili onih jasno povezanih s fašizmom smatra se anomalijom, nečim što je potpuno strano društvu u kojem živimo.

Bio sam uključen u stvaranje lijeve alternative Sirizi. Probali smo stvoriti radikalnu lijevu alternativu, regrupirani oko Varufakisa i stranke MeRA25, koja je dio DiEM-a u Grčkoj, i drugih organizacija radikalne ljevice. No nismo uspjeli ući u parlament

Ono što je kritička teorija pokušala napraviti, a Horkheimer posebno, bilo je pokazati kako je taj fenomen svojstven buržoaskom društvu, osobito kapitalizmu. Pokušali su istražiti te uvjete na mnogo razina. Na razini nečega što možemo zvati socijalnom psihologijom masa, uvjeta evolucije kapitalizma kao ekonomskog sistema i, naravno, institucionalnih i političkih uvjeta uspona fašizma. Kritička teorija naglašavala je negativni i destruktivni potencijal koji je inherentan modernim buržoaskim društvima. Shvatili su pritom da je marksizam baza za taj istraživački program, no trebalo ga je razviti, obogatiti i proširiti drugim stvarima, npr. psihoanalizom. Pokušali su kombinirati marksističke alate s psihoanalitičkima da bi razumjeli psihološke mehanizme u društvu, odnosno što je to što mase vodi prema fašističkom pokretu. Istraživanje kulture i kulturnih faktora također je bilo važno. To je istraživački program koji je grupa ljudi pokušala razviti u 1930-ima, posebno nakon 1933. godine. Kolektivnu prirodu tog pothvata treba naglasiti, jer se radilo o grupi znanstvenika koji su bili akademski obrazovani, koji su radili u Institutu za društvena istraživanja, nezavisnoj organizaciji koja je bila privatno financirana. Pokušali su stvoriti istraživački program na razini kolektiva. Nisu bili povezani ni s političkim strankama ni s organiziranom silom. Nakon pobjede nacizma brzo su morali u egzil. Oni su nastojali, a to je duboko povezano s onim što kritički marksizam mora činiti, izgraditi kolektivni program i djelovati kao grupa, a ne baviti se standardnim akademskim radom na buržoaskom univerzitetu. Individualne školarine, individualna postignuća i individualna ega. Najbolji izraz toga kolektivnog duha bio je "Časopis za društvena istraživanja". U njemu su objavljeni najznačajniji tekstovi Horkheimera i drugih članova grupe, ne kao individualne knjige i monografije, iako su i knjige objavljivane kao kolektivni rad Instituta.

 

Zapadnocentrična perspektiva

Knjiga Perryja Andersona "Razmatranja o zapadnom marksizmu" bila je svojedobno utjecajna, a u njoj razvija tezu o raskolu teorije i prakse, akademizaciji, refilozofizaciji onoga što naziva zapadnim marksizmom. Što mislite o takvom tipu kritike?

Mislim da Anderson dobro zahvaća transformaciju marksizma u kontekstu poraza revolucionarne perspektive u zapadnoj Evropi nakon Prvog svjetskog rata. Posebno nakon poraza njemačke i mađarske revolucije. Nekoliko godina kasnije dogodio se staljinizam kao fenomen. Iako su istaknuti marksisti obično bili članovi komunističkih partija i drugih organizacija socijalističke ljevice, oni se nisu odmah povezali s politikom kao što je to bio slučaj s marksistima prije Prvog svjetskog rata. No odmaknuli smo se od perioda, Anderson ga naziva klasičnim marksizmom, u kojem su vođe partija i organizacija ujedno bili i najvažniji teoretičari. Teorija i praksa bile su vrlo blisko povezane. To je vrijeme Karla Kautskog, Rose Luxemburg itd. Nakon Prvog svjetskog rata vidimo ljude koji su ili marginalni u svojim partijama i organizacijama ili su gurnuti na marginu, slučaj Györgyja Lukácsa je recimo u tom smislu značajan, ili su bili vođe, ali su radili u izolaciji, kao Antonio Gramsci. Mnogi od njih bili su kasnije na sveučilištu ili na njegovim marginama.

Anderson zapadni marksizam smatra posljedicom tog poraza. On uviđa da su ti ljudi stvarali vrlo važna djela i nije nesklon njihovom radu, ali naglašava problematičnost rascjepa između teorije i prakse. Po njemu se marksizam razvija na filozofskom i kulturnom planu, a ne na planu političke ekonomije i političke teorije. Zato marksizam kao visoka teorija više nije materijalna snaga koja se izravno miješa u mijenjanje svijeta. Postao je vrsta aktivnosti u sferi koja je odvojena od ostatka prakse. Mislim da u njegovoj poziciji ima korektnih elemenata, ali i da ima onih koje treba kritizirati. Za početak, Gramscijevo nasljeđe ostalo je živo i razvijeno u talijanskoj Komunističkoj partiji. Osim toga, bilo je veza između rada dijela tih ljudi i strujanja na marksističkoj ljevici, odnosno činjenice da su imali određenu ulogu u politici. Mislim jednako tako da njegovu podjelu na zapadni i istočni marksizam treba relativizirati. Anderson primjerice smatra Lukácsa jednim od osnivača zapadnog marksizma, ali Lukács nije zapadni teoretičar. Istočna Evropa s pravom prisvaja Lukácsa. On je proveo dio života u Sovjetskom Savezu, a dio u socijalističkoj Mađarskoj. Tamo je stvorio tzv. budimpeštansku školu. To odrješito razlikovanje Istoka i Zapada u Andersonovoj je periodizaciji problematično, njegova je perspektiva vrlo evrocentrična. Marksizam se u 20. stoljeću razvijao kao svjetski fenomen, a Anderson vrlo malo govori o marksizmu u Južnoj Americi, u Kini, Aziji, svim tim zemljama u kojima se razvijao u direktnoj vezi s revolucijama, ustancima i društvenim borbama. Potrebna nam je šira perspektiva od one zapadnocentrične Andersonove.

Način na koji se kapitalizam transformirao u neoliberalizam pokazuje da ideja postupne demokratizacije, bilo putem komunikativnog djelovanja á la Habermas ili borbe za priznavanje á la Axel Honneth, nije dovoljna

Zapadnocentričnost je problem cijele kritičke teorije. Izraz "epohalna izostalost revolucije" nešto je što ne odgovara stanju, naročito nakon Drugog svjetskog rata, kada imamo brojne socijalističke revolucije u trećem svijetu?

Potpuno se slažem. Jedinstvo te grupe razoreno je nakon Drugog svjetskog rata, pojavljuju se različiti pravci. Marcuse, koji je važan član grupe, ostaje u SAD-u i kao teoretičar se otvara radikalnim i socijalističkim orijentacijama. On je bio povezan sa studentskim i radikalnim pokretima u 1960-ima i podržavao je borbu u trećem svijetu. Čak je pokušao teorijski razraditi jedinstvo radikalnih pokreta u kapitalističkim metropolama i pokreta u trećem svijetu, kako se tada govorilo. No grupa koja se vratila u Zapadnu Njemačku, u kojoj su bili Horkheimer i Adorno, djelovala je u vrlo konzervativnom i neprijateljskom okruženju, u zemlji u kojoj više nije bilo marksizma. Njihova se politika promijenila. Horkheimer je postao pobornik zapadnog liberalnog društva. Adorno nije, ali je odustao od političkog angažmana i političke aktivnosti. Frankfurtska baza kritičke teorije postala je zapadnocentrična i zapravo nesklona revolucionarnom razvoju na globalnom jugu ili trećem svijetu. To je apsolutno točno. Specifičan problem odnosa Njemačke prema Izraelu i Palestini posebno je negativan u tom smislu. Oni su bili židovski njemački intelektualci, koji su preživjeli prethodni povijesni trenutak i zagovornici Izraela. Nisu razumjeli probleme oslobodilačkog pokreta Palestine. Ili privlačnost radikalnog pokreta 1960-ih prema palestinskom pokretu i vijetnamskoj revoluciji. Ljudi oko Horkheimera i Adorna bili su vrlo zapadnocentrični.

Njihov odlazak u Ameriku i povratak u Zapadnu Njemačku reflektirali su se primjerice u Adorna i kao problem jezika. Njemačkog kao istaknutog jezika filozofije. Je li Amerika promijenila njihov diskurs?

Ti su ljudi pokušali očuvati njemačku kulturu u uvjetima egzila. To je bio slučaj s cijelom njemačkom emigracijom u doba nacizma i Drugog svjetskog rata. Nastavili su pisati na njemačkom, iako je "Časopis za društvena istraživanja" morao izlaziti na engleskom da bi bio prihvaćen u akademskim krugovima u SAD-u i imao neki utjecaj. Oni su nastavili pisati na njemačkom i ostali mu vjerni jer nisu htjeli da nacizam monopolizira taj jezik i kulturu. S druge strane, smatrali su da je jezik kao takav oštećen u uvjetima kasnog kapitalizma, kako su govorili. Adorno je nakon iskustva s nacizmom, ali i nakon iskustva američkog kapitalističkog društva, u kojem je sve bilo i jest komodificirano, reducirano na robu, u kojem jezik postaje sredstvo za instrumentalne društvene ciljeve, bio osobito skeptičan prema mogućnosti jezične komunikacije. Njegova estetička ideja bila je da trebamo nekako odustati od komunikacije, da trebamo istraživati ono što se jezikom ne može izraziti, barem ne u jeziku svakodnevne komunikacije.

Kada govorite o domestikaciji kritičke teorije, tu se ne radi samo o tome da je svaka nova generacija bila manje kritična, nego zapažamo turbulencije. Je li Habermas bio preradikalan za kasnog Horkheimera?

Politički govoreći, to je točno. No smatram da Habermas nikada nije objasnio formalnu deradikalizaciju teorije jer je gradio svoj projekt uzimajući elemente izvornog projekta kritičke teorije i prilagođavao ih uvjetima njemačke poslijeratne situacije. Cijeli je Habermasov projekt baziran na onome što on smatra demokratskim i emancipatornim potencijalom poslijeratnih zapadnih društava. Kao primjerice problem političkog liberalizma, koji je postojao u javnom mnijenju u prosvjetiteljstvu. Habermas je napustio pitanje o negativnom i destruktivnom potencijalu inherentnom buržoaskom društvu, koje je ključno u izvornom projektu kritičke teorije. Nasuprot tome, on vjeruje da trebamo istražiti mogućnosti koje su otvorene liberalnom demokracijom, koja se prvi put uspjela stabilizirati kao politički režim u poratnoj Njemačkoj, zajedno s društvom blagostanja. Jednostavnije rečeno, to je reformistički program, program koji napredak vidi kao konstantno uspoređivanje principa i vrijednosti na kojima društvo počiva s konkretnom realnošću tog društva, između potencijala koje ima i onoga što se pokazuje u određenom trenutku. Za Habermasa je važno civilno društvo, a ne klasna borba i radnički pokret, nego pokreti u javnoj sferi, koji omogućavaju javnu raspravu. Radi se o komunikativnoj akciji, koja ovisi o potencijalu jezika. Tu se otvara prostor za tzv. deliberativnu demokraciju, kao demokratizaciju vrijednosnih sfera društvene aktivnosti, a da se pritom ne dira u kapitalističku ekonomiju i to kako ona djeluje. Habermas smatra da se to ne može mijenjati.

(Foto: Sandro Lendler)

Igra u kojoj pobjeđuje desnica

Po čemu je danas kritička teorija vrijedna? Što je u njoj živo, a što mrtvo?

Kritička teorija na tragu Habermasa i Axela Honnetha, njegovog sljedbenika u Institutu za društvena istraživanja, nije relevantna za situaciju u kojoj se danas nalazimo. Način na koji se kapitalizam transformirao u neoliberalizam pokazuje da ideja postupne demokratizacije, bilo putem komunikativnog djelovanja á la Habermas ili borbe za priznavanje á la Axel Honneth, nije dovoljna. Vidimo da kapitalizam uništava i ograničene prostore demokracije i društvenih prava koje smo imali u prijašnjem periodu kapitalizma. Ono što vidimo danas je regresivni potencijal, potencijal za destrukciju i negativitet unutar kapitalizma i naših društava. Na međunarodnom se planu to ogleda u antagonizmima između kapitalističkih sila, u ratovima, eksploziji nejednakosti na globalnoj razini. To je vrlo nasilan svijet. Tračak nade nazire se u tome što neki mlađi članovi okupljeni oko Instituta za društvena istraživanja teže povratku na izvorne postavke kritičke teorije.

Aktivni ste u grčkom političkom životu. Što se dogodilo na posljednjim izborima?

U Grčkoj je na djelu proces koji se događa kada ljevica izda svoja obećanja, odnosno implementira politiku svojih rivala, a rezultat je, naravno, katastrofa. Podij je otvoren za rivale koji nastupaju kao spasitelji. Kada je ljevica bila na vlasti, primijenila je politiku da nema alternative onome što čine. U toj igri desnica uvijek pobjeđuje. Točno to se dogodilo na posljednjim izborima. Na nesreću, a i to je pravilo koje se događa ljevici kada njezina glavna struja ne uspije, cijenu ne plaća samo ta stranka nego čitava ljevica. To je usporedivo s kolapsom Sovjetskog Saveza. To je bio neuspjeh cijele revolucionarne ljevice, pa i onih struja koje su bile kritične prema Sovjetskom Savezu. Sve je to nakon kolapsa postalo nekako nevažno. U Grčkoj, nažalost, nema alternative lijevo od Sirize. Zabilježen je mali rast u glasovima Komunističke partije, oni su s 5,5 došli na 7 i nešto posto. Ali Komunistička partija je sektaška snaga jer nije imala istaknutu ulogu u događajima posljednjih desetljeća. Ona je zaglavljena u nostalgiji za sovjetskom prošlošću i sovjetskim modelom. Bio sam uključen u stvaranje lijeve alternative Sirizi. No nismo uspjeli. Probali smo stvoriti radikalnu lijevu alternativu, regrupirani oko Janisa Varufakisa i stranke MeRA25, koja je dio DiEM-a u Grčkoj, i drugih organizacija radikalne ljevice. Nismo uspjeli ući u parlament, osvojili smo samo 2,5 posto glasova. To je neuspjeh. Novi, prijevremeni izbori održat će se za mjesec dana. Pred nama ima još bitaka, ali nisam optimističan s obzirom na ishod.

Govorite o katastrofama pred kojima se nalazimo. Adorno je rekao da optimizam i pesimizam nisu dobri za teoriju.

Adorno i ta tradicija stajali su na pesimističkim pozicijama, smatrali su da ne postoji sila koja bi promijenila stvari. Ne samo da nema revolucionarnog subjekta, nego ni energije koja bi u bitnome promijenila situaciju. Dijagnoza je dakle pesimistična za ljude poput Horkheimera i Adorna. Habermas je vidio pozitivni potencijal, ali ga je nalazio u političkom liberalizmu. Jedan moj prijatelj kazao je da su pesimisti uvijek u pravu, ali da samo optimisti mijenjaju svijet. Borba je za mene jedina opcija. Bitka se nastavlja. Ne možemo si priuštiti luksuz da ostanemo zaglavljeni u pesimizmu. Moramo se suočiti sa stvarima kakve jesu, a ne tješiti se lijepim pričama o tome što se događa, širiti iluzije. Situacija je vrlo teška, puna rizika i opasnosti. No nikako ne smijemo zaboraviti da se bitka nastavlja, da otpor postoji i da smo uvijek usred bitke, jer tražimo najbolji mogući način da se umiješamo. Ne možemo se pretvarati da smo uzvišeni mislioci i aktivisti i da svijet ne zaslužuje naš angažman.