Talent gospodina slučaja za režiranje završnih scena veći je nego kod omiljenog redatelja Milorada Dodika, Emira Kusturice dakle. U subotu, devetog siječnja, u svim značajnijim naseljenim mjestima Republike Srpske obilježeni su Dan i krsna slava RS-a. Centralni događaj u nekadašnjoj ratnoj i još malo poratnoj prijestolnici manjeg entiteta, bivšem Srpskom, sada Istočnom Sarajevu, bio je koncert Miroslava Ilića. Uspješno je održan i neuspješno završen: bina na kojoj je nastupao nekadašnji jugoslavenski rekorder u broju prodanih singlica se, malo nakon bisa, jednostavno, iz za sada nepoznatih razloga, urušila. Na nesreću, oduševljeni slavljenici nisu se stigli razići – četvoro je završilo u bolnici.
Tamo dakle gdje je sve počelo, na obodu Sarajeva, u nekadašnjem srcu prvo Srpske Republike Bosne i Hercegovine, pa onda Republike Srpske, dvadeset i četiri godine od nastanka onoga što će, ipak, ostati unutar BiH, spektakl se pretvorio u debakl. Efektan za kamere, dobru posljednju scenu filma, naizgled otvoren, ali sugestivan kraj.
U Banjaluci tehničkih problema i drugih, vidno čudnih zbivanja nije bilo. Tamo je, u administrativnom, političkom i svakom drugom centru RS-a, dvadeset i četiri godine postojanja Srpske obilježeno tako da se čak ni u Sarajevu nešto naročito nisu iznervirali. Sve je, naizgled, bilo kako biti treba na Dan i krsnu slavu Republike: promet je preusmjeren, policija je okupirala ulice, bina je bila velika, scenografija puna nacionalnih simbola, stigla je delegacija iz Beograda, crkveni dio programa je prošao, kako se to kaže, dostojanstveno…
Uglavnom, Milorad Dodik, predsjednik i sve slabije stojeći vlasnik četrdeset i devet posto teritorija Bosne i Hercegovine, nije se ni počešao zbog odluke Ustavnog suda prema kojoj taj praznik, deveti siječnja, nije u skladu sa Ustavom i osjećajima druga dva konstitutivna naroda u RS-u, Bošnjaka i Hrvata. Bošnjaka čiji je član Predsjedništva, Bakir Izetbegović, prije nekoliko godina i tražio od Ustavnog suda da se očituje o Danu RS-a, i Hrvata čiji se član Predsjedništva, Dragan Čović, nadao sasvim drugačijoj presudi.
Malo je, ako je uopće, bilo naivnih i spremnih povjerovati kako će Dodik, čim primi odluku Ustavnog suda, odabrati neki drugi datum za slavlje, a krsnu slavu regije u kojoj su, formalno i pravno a suštinski ama baš nikako, sa Srbima ravnopravni i ostali, jednostavno ukinuti, kao i krsne slave MUP-a, gradova, trafostanica, magistralnih puteva i domova zdravlja. Puno je više, naravno, bilo onih što su se u sav imetak smjeli okladiti kako će upravo sudska presuda dodatno motivirati predsjednika RS-a da još jednom pokuša, taman dok njegova skupštinska većina usvaja novi, robovlasnički Zakon o radu, sugrađanima ponuditi slijed paranoje, pa nacionalizma i, konačno, pravoslavlja za desert na prazničkoj trpezi. I baš je tako bilo, samo što je sve, recimo tako, ispalo malo bljutavo.
Da, stigao je i Aleksandar Vučić, osobno i avionom, sve nakon što su u Sarajevu dobili opći živčani slom zbog njegova prihvatanja poziva iz Banjaluke, no tamo, u isti mikrofon kao i republičkosrpski predsjednik nije rekao ništa zbog čega bi netko mogao biti zadovoljan. Zapravo, falsificirajući činjenice, začinjavajući ih sa malo nategnutih emocija i ponavljanjem potvrde kako je Srbija, kao supotpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ujedno i garant takve, dejtonske BiH, srbijanski je premijer podijelio nezadovoljstvo u mjeri u kojoj mu nitko ne može odgovoriti ljutito do kraja i bez malo osmijeha zbog poručenog drugoj strani u trajnom neslaganju o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kazao je, prije svega, kako Republika Srpska nije nastala dekretom, pa je nitko neće dekretom ni ukinuti, a prešutio da je Republika Srpska nastala kao dio planirane, koordinirane, osmišljene akcije rastakanja Bosne i Hercegovine i, u gorem slučaju, pripajanja oko 65 posto njena teritorija Srbiji i, kako se govorilo, ostalim srpskim zemljama, a u boljem slučaju – svih stotinu posto.
Dakle, kako piše u prvostupanjskoj presudi osuđenom ratnom zločincu i bivšem predsjedniku Narodne skupštine RS-a, Momčilu Krajišniku, devetoga siječnja prije dvadeset i četiri godine, današnja je Srpska, tada nešto veća, formirana ‘na područjima srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih celina, uključujući područja u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom svetskom ratu’. O tome kako je zamišljena i provedena ideja o ‘teritorijalnom razgraničenju sa političkim zajednicama drugih naroda BiH’ govore masovne grobnice, porušene džamije i katoličke crkve, koncentracijski logori i Srebrenica kao takva.
Godila je, naravno, uhu Dodikovom ta priča o volji naroda koju, vjeruje, kontrolira, baš kao što mu je uši parala rečenica da je na Srbiji da bude garant integriteta Bosne i Hercegovine; izrečena malo nakon što je on, Dodik, kazao, pa dva-tri puta ponovio, da je Republika Srpska država, dok je BiH – nebitna. Tako je, na kraju, Vučić puno manje naljutio Bošnjake nego Milorada Dodika. On ga je pozvao da pokaže kako ga, prvo, zaboli međunožje za Ustavni sud i sve njegove odluke, a drugo, da demonstrira kako beogradski gazda više voli njega i Banjaluku nego Sarajevo, gdje je ono nedavno, i prije nego u RS, službeno putovao.
Stradale su, da ponovimo, činjenice, ali nije im prvi put kada se o skoroj bosanskohercegovačkoj prošlosti govori, ali nije bolje prošla ni ona politika kojoj, kako je primijetio sociolog Srđan Puhalo, nije ostalo ništa drugo nego da još jednom, po tko zna više koji put, pokuša amortizirati socijalno nezadovoljstvo, opozicijske udare i set dokaza o kapilarnoj i grandioznoj korupciji, srpstvom na steroidima.
Dok je Aleksandar Vučić sa jedne silazio, a druga se bina, ona sa početka teksta, rušila sama od sebe, predsjednik Republike Srpske je najavio još spektakularnije i veće slavlje dogodine, na dvadeset i petu godišnjicu, ali nije ni izgledao ni zvučao kao da sebi vjeruje. Republika Srpska, recimo tako, ne može u BiH naći nikoga – izuzmemo li marginalne udruge samozvanih bošnjačkih intelektualaca – tko još vjeruje da će ona nestati preko noći, ovako ili onako, kao što za neovisnost u trajnoj najavi ne može naći partnera sa realnom, političkom moći i snagom da u ime sreće Dodikove Banjaluke sam sebi uskrati ulogu supotpisnika Dejtona.
U takvoj klimi nije pitanje hoće li se i dogodine slaviti devetog siječnja – hoće, jer odluke Ustavnog suda BiH služe da se donesu i spreme u ladicu – već tko će umjesto Dodika biti domaćin: član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić ili predsjednik SDS-a Mladen Bosić. Potonji, inače, nije htio prisustvovati proslavi, za koju je rekao da nije služila ničemu drugom do promociji Milorada Dodika.
