Na izborima koji su u Belgiji održani u lipnju 2010. godine u parlament je ušlo 11 stranaka, no nijedna od njih nije dobila više od 20 posto. Postizborni koalicijski pregovori trajali su rekordnih 589 dana, a ta se situacija tumačila kao pokazatelj da bogata i sređena država sasvim pristojno može funkcionirati i bez vlade. Ono o čemu se manje govorilo je da je uzrok te situacije bio žestoki nacionalizam među Flamancima i Valoncima, narodima koji u Belgiji uživaju velik stupanj autonomije i koji su se u vrijeme pregovora sporili oko subvencija kojima se financira siromašnija frankofona Valonija te nevoljkosti jednih i drugih da olabave svoje segregacijske lingvističke politike.
Ta svojevrsna disfunkcionalnost Belgije sve donedavno doživljavala se kao izraz simpatične dekadencije, nenametljive i slabe države zbog koje je život u njoj tako ugodan i opušten. No danas, kada pipci još jednog terorističkog napada vode upravo u srce Belgije i Europske unije, ta se disfunkcionalnost tumači kao jedan od glavnih razloga zašto je Belgija postala središte europskog terorizma.
To je jedan od razloga zašto je vlada na teroristički napad koji se sredinom studenoga dogodio u Parizu reagirala mjerama istovjetnima onima koje se provode u Francuskoj, mjerama kojima je cilj pokazivanje mišića i hapšenje šačice terorista. Jer baš kao u Francuskoj, i belgijski premijer Charles Michel sada zaziva ustavne promjene kako bi se sumnjivce moglo lakše hapsiti i dulje držati u pritvoru. Vlada traži i da se uklone restrikcije koje reguliraju kada i kako policija smije vršiti racije, traži da se zabrani anonimna kupovina kartica za mobitel, da se ubuduće svi putnici vlakovima i avionima registriraju, a radikalni muslimanski propovjednici protjeraju iz zemlje. Dok policija traga za teroristima, po pustim briselskim ulicama patroliraju vojnici s dugim cijevima, odgađaju se koncerti i drugi događaji, zatvaraju restorani i kafići, a ministar unutarnjih poslova, Jan Jambon iz desne Nove flamanske alijanse, zaziva ‘čišćenje’ Molenbeeka, briselskog kvarta koji već godinama služi kao utočište islamističkim teroristima.
Iz Belgije je u Irak i Siriju otišlo 440 boraca, odnosno 40 na milijun stanovnika, a iz Njemačke, države s četiri milijuna muslimana, 600 boraca, odnosno 7,5 na milijun stanovnika
Molenbeek je bez sumnje postao prijestolnica europskog džihadizma, pri čemu je činjenica da su tamo živjela najmanje dvojica osumnjičenih na teroristički napad u Parizu, Abdelhamid Abaaoud i Saleh Abdeslam, samo posljednji u nizu detalja koji to potvrđuju. Abaaoud se povezuje i s neuspjelim terorističkim napadom u vlaku na liniji Amsterdam – Pariz u kolovozu ove godine, kao i s još jednim osujećenim terorističkim napadom kada je u akciji policije u Verviersu pronađen njegov laptop. Do Molenbeeka vodi i napad na redakciju tjednika ‘Charlie Hebdo’ u Parizu u siječnju ove godine, a tamo je stanovao i napadač koji je u svibnju 2014. u Židovskom muzeju u Bruxellesu ubio četvero ljudi.
U kratkoj studiji o terorizmu u Belgiji, Herman Matthijs i Farhan Zahid s briselskog Sveučilišta Vrije pišu, međutim, da je prva islamistička teroristička skupina u Belgiji osnovana još 1980-ih, a one s drugačijim ideologijama i ranije. Pritom je najvažniji ogranak skupine Groupe Islamique Armé, koja je djelovala u vrijeme alžirskog građanskog rata i u kojoj su sudjelovale stotine belgijskih Alžiraca i Marokanaca, od kojih su se neki kasnije pridružili Al-Kaidi u Afganistanu.
Prema podacima Međunarodnog centra za studije radikalizacije, Belgija je sa svojih 11 milijuna stanovnika država iz koje se regrutira najviše europskih pripadnika Islamske države po glavi stanovnika. Od ukupno oko 5000 europskih državljana koji su se otišli boriti u Siriju i Irak, iz Belgije je njih 440, odnosno 40 na milijun stanovnika, dok je iz Njemačke, države sa 81 milijunom stanovnika i četiri milijuna muslimana, u te zemlje otišlo 600 boraca, odnosno 7,5 na milijun stanovnika.
Bivši provalnik Fouad Belkacem najzaslužniji je za tako uspješnu regrutaciju boraca islamističkih skupina. On je 2010. uz pomoć radikalnog britanskog propovjednika Anjema Choudaryja osnovao organizaciju Sharia4Belgium sa sjedištem u Antwerpenu, koja se bavila regrutiranjem ljudi na području između toga grada i Bruxellesa. Zanimljivo je da se džihadistima pridružilo vrlo malo muslimana iz drugih velikih belgijskih gradova, dok je primjerice iz Vilvoordea, grada sa 40.000 stanovnika, u Siriju otišlo čak 30 ljudi. Najveća koncentracija boraca poklapa se sa zonom snažnog političkog utjecaja stranke desnice Vlaams Belang, koja godinama upražnjava islamofobnu retoriku. Filip Dewinter, jedan od vodećih članova ove stranke, lani je u sklopu predizborne kampanje na svoju web-stranicu postavio videoigru pod nazivom ‘Manje, manje, manje’ u kojoj je cilj igrača udarati palicom opozicijske političare, muslimane i džamije. U veljači je sud u Antwerpenu 46 pripadnika organizacije Sharia4Belgium osudio zbog regrutiranja i organiziranja odlazaka boraca u Siriju, a Belkacem je tada osuđen na 12 godina zatvora.
U ukupnom stanovništvu Belgije muslimana je 640.000 ili šest posto, dok u Bruxellesu taj broj doseže 25 posto, a u Molenbeeku 40 posto, pri čemu je nezaposleno preko 30 posto od oko 100.000 stanovnika toga naselja. Iako u Molenbeeku žive pripadnici stotinjak nacija, zbog dominacije Marokanaca neki stručnjaci tvrde da je on zapravo monokulturan i vrlo zatvoren, što ga čini povoljnim mjestom za razvijanje terorističkih ćelija, ali i skrivanje.
Bruxelles sa svojih 1,2 milijuna stanovnika ima 19 administrativnih jedinica i šest policijskih uprava koje su podijeljene po lingvističkoj liniji i čiji djelatnici vrlo često međusobno slabo komuniciraju i razmjenjuju podatke
Marokanci su se, zajedno s Tunižanima i Alžircima, u Belgiju počeli doseljavati 1960-ih godina, u vrijeme ekonomskog uzleta koji se još uvijek temeljio na eksploataciji resursa u Kongu, belgijskoj koloniji kojom se Joseph Conrad bavio u knjizi o europskom imperijalizmu ‘Srce tame’. Došli su na poziv tamošnje vlade, kako bi radili u industrijama ugljena, željeza i transporta, no kasnija deindustrijalizacija ekonomski je opustošila frankofonu Valoniju, naročito ‘ugljeni pojas’ od Monsa na zapadu do Liègea na istoku te regije. Sam Bruxelles specifičan je po tome što njegova ekonomska i socijalna struktura više podsjeća na velike američke gradove, koji su u pravilu podijeljeni na bogata predgrađa i siromašni centar, dok je u većini europskih gradova obratno. Pritom je i porezna politika skrojena tako da ide na ruku bogatijima.
Analitičari koji ovih dana pokušavaju dokučiti zašto je baš Belgija postala središte europskog islamizma naglašavaju njezin specifičan politički ustroj i društvene odnose iz kojih taj ustroj proizlazi, tvrdeći da je to i u podlozi identitetskih problema belgijskih muslimana i institucionalnih propusta, zahvaljujući kojima se tamo ukorijenila ideologija džihadizma. Mladi belgijsko-palestinski stručnjak Montasser Al Deemeh, koji se bavi zapadnim borcima Islamske države, kaže primjerice da ‘Belgija ne postoji kao država’, već u njoj Flamanci, Valonci i njemačka manjina žive segregirani u svojim jezičnim zajednicama i kompliciranoj administrativnoj strukturi, dok nekim mladim muslimanima više odgovara jasna struktura islamske teokracije. On kaže i da dio belgijskih muslimana ne osjeća da su politički zastupljeni, s obzirom na to da su flamanski socijaldemokrati, za koje su muslimani ranije najčešće glasali, uveli zabranu nošenja ženskih pokrivala za lice na javnim mjestima. Takvi se muslimani žale i da im nije dozvoljeno moliti se na radnom mjestu i da džamije ‘izgledaju kao garaže’, jer neke lokalne zajednice ne dozvoljavaju gradnju minareta.
Za Belgiju je također specifično i da se, za razliku od drugih europskih zemalja, u većini od preko 300 džamija govori arapski, što je najvećim dijelom posljedica obilnog financiranja izgradnje džamija od strane Saudijske Arabije, iz koje su se onda uvozili i imami. Budući da druga i treća generacija belgijskih muslimana uglavnom ne razumije arapski, radikalizacija mladih često se ne događa u samim džamijama, već na mjestima koja je vlastima teže otkriti.
Kada Al Deemeh i drugi stručnjaci govore da Belgija ne postoji kao država, ne misle samo na nepostojanje belgijskog identiteta, nego i na konkretne probleme koji iz toga proizlaze, prije svega na institucionalnoj razini. Belgijske centralne vlade desetljećima su pokušavale umanjiti etničke tenzije Flamanaca i Valonaca, no one su to uvijek činile širenjem i produbljivanjem decentralizacije, što je na koncu rezultiralo popriličnim institucionalnim kaosom. Bruxelles primjerice sa svojih 1,2 milijuna stanovnika ima 19 zasebnih administrativnih jedinica i čak šest policijskih uprava koje su podijeljene po lingvističkoj liniji i čiji djelatnici vrlo često međusobno slabo komuniciraju i razmjenjuju podatke. Policija pati i od manjka resursa, od financijskih do ljudskih, pa se nakon napada na redakciju ‘Charlieja Hebdoa’ pokazalo da Belgiji nedostaje 150 obavještajaca do potrebnih 750. No ni to ne bi bila impozantna brojka uzme li se u obzir da su u Belgiji smještena sjedišta EU-a, NATO saveza, Europske organizacije za sigurnost zračnog prometa, Europske ekonomske zajednice i još 2500 međunarodnih organizacija, 2000 multinacionalnih kompanija i 150 najvećih odvjetničkih ureda. Represivnom aparatu uz to kronično fali i govornika arapskog, čak i u Molenbeeku, gdje flamanski policajci često ne govore ni francuski, dok su u isto vrijeme zakoni o regulaciji oružja labaviji nego drugdje u Europi.
U tekstu na portalu Politico autor Tim King spominje esej belgijskih politologa Krisa Deschouwera i Lievena De Wintera ‘Où va la Belgique?’ u kojem oni korijene manjka političkog legitimiteta središnje vlasti u Belgiji smještaju u početke njezina stvaranja, kada su se strukture države formirale u okviru katoličke crkve, da bi se nakon pojave socijalističko-radničkog pokreta razvijale paralelne strukture. Te su strukture kasnije preuzele odgovarajuće političke stranke, što je naročito pogodovalo pojavi klijentelizma i korupcije. Tim King piše pak da je decentralizacija u Belgiji išla toliko daleko da se do prije petnaestak godina pasoš mogao napraviti u svakom od 520 gradskih ureda, u koje se također lako moglo provaliti i ukrasti prazan dokument. Pretjerana decentralizacija, piše ovaj autor, prepreka je i razvoju djelotvornog obrazovanja, zdravstva, a na koncu i protuterorističke politike, čemu se danas pripisuje djelomična odgovornost za bujanje terorističkih ćelija.
Institucionalni kaos podjednako je tako prepreka i razvoju zapuštenih krajeva, pa tako i Molenbeeka, što na nižim razinama gdje su ovlasti raspoređene između velikog broja lokalnih institucija, što na višim razinama gdje relevantni ministri često dolaze iz etničke zajednice koja u konkretnoj sredini nije dominantna, što se onda doživljava kao pokušaj ugrožavanja autonomije većinske zajednice.
