U večernjim satima 18. travnja, na platformi željezničkog kolodvora St Pancras u Londonu, dvoje britanskih policajaca u civilu zaustavili su ženu i muškarca koji su netom doputovali iz Pariza. Žena je Stella Magliani-Belkacem, urednica u pariškoj izdavačkoj kući La Fabrique, specijaliziranoj za ljevičarsku publicistiku. Muškarac je njezin 28-godišnji kolega, zadužen za upravljanje autorskim pravima u inozemstvu. Zvat ćemo ga samo Ernest, bez navođenja prezimena, iako je ono već objavljeno u britanskim medijima. To nas je zamolila Magliani-Belkacem, uz obrazloženje da je tako bolje za njegovu sigurnost.
Dvojac je u London došao poslom, na sajam knjiga. Tamo je Ernest, koji uz autore La Fabriquea zastupa i francuskog pisca znanstvene fantastike Alaina Damasija, imao 30-ak dogovorenih sastanaka. Trebali su boraviti u stanu Sebastiana Budgena, urednika u tamošnjoj, također ljevičarskoj izdavačkoj kući Verso Books.
Čim su stupili na britansko tlo, policajci su im prišli i predstavili se kao pripadnici antiterorističke jedinice, a zatim im pokazali dokument odjeljka 7. Zakona o terorizmu 2000. Rekli su im da prema tom zakonu Ernesta "imaju pravo ispitivati o protestima u Francuskoj", ispričala je Magliani-Belkacem.
Iako se broj pritvaranja na temelju Zakona o terorizmu značajno smanjio, britanske vlasti nisu pristale na njegove izmjene ni nakon lanjske neovisne revizije koja je pokazala da se njegov odjeljak 7. najčešće primjenjuje protiv pripadnika islamske vjeroispovijesti
Od Ernesta su zatražili i da im kaže šifre svoga mobitela i laptopa, a kada je on to odbio, konfiscirali su te predmete i priveli ga u policijsku stanicu. Tamo su ga ispitivali te sutradan pustili uz jamčevinu.
U zajedničkom priopćenju koje su kasnije objavili La Fabrique i Verso, navodi se da su u stanici Ernesta ispitivali o "njegovim stavovima o mirovinskoj reformi u Francuskoj, o francuskoj vladi, predsjedniku Emmanuelu Macronu, Covid-krizi itd." "Još ozbiljnije", napisali su, od Ernesta su "tražili da nabroji imena 'protuvladinih' autora u katalogu izdavačke kuće La Fabrique".
Njegov britanski odvjetnik Richard Parry rekao je Le Mondeu da su problemi počeli još na pariškom kolodvoru Gare du Nord, gdje su ga pogranični policajci također presreli i ispitivali, zbog čega je propustio jedan vlak. Parry stoga smatra izvjesnim da su francuske vlasti od svojih britanskih kolega zatražile da im pomognu dočepati se podataka o radikalno lijevim krugovima s kojima je izdavač u kontaktu, piše Le Monde. "Postavlja se pitanje o ulozi francuske države i o tome je li britanska policija angažirana da za nju obavi prljavi posao", rekao je odvjetnik francuskom dnevniku.
U francuskoj i britanskoj izdavačkoj kući tvrde da "iako pušten iz zatvora, Ernest nije izvan opasnosti; telefon i kompjutor su mu oduzeti i nalaze se u rukama britanske policije, koja će izvaditi sve podatke kako bi ih analizirala i iskoristila. Još ozbiljnije, naš kolega za četiri tjedna mora se pojaviti u Londonu gdje će ga ispitivati antiteroristička jedinica".
U pismu se dalje navodi da, "uz skandaloznu situaciju o protuterorističkoj istrazi o političkim i filozofskim stavovima i perspektivama privedenih osoba, nijedno od tih pitanja ne bi trebalo biti relevantno britanskoj policiji. Štoviše, ispitivati predstavnika izdavačke kuće, u kontekstu protuterorizma, o stavovima njezinih autora, znači korak dalje u provođenju logike političke cenzure i represije disidentskog mišljenja. S obzirom na autoritarnu eskalaciju francuske vlade s kojom se suočavaju društveni pokreti, ovaj element zastrašuje."
"Ovaj slučaj predstavlja presedan za svakoga tko se bavi intelektualnim radom i čiji posao može biti predstavljen kao nezgodan onima na poziciji moći. Ako bilo koji telefon i kompjutor na kojima su pohranjeni povjerljivi rukopisi, novinarski ili sociološki izvori mogu biti ukradeni, ako ih inozemna policija s drakonskim ovlastima može u potpunosti analizirati i dešifrirati, tada su sloboda medija, akademske zajednice, izražavanja i prava na zaštitu osobnih podataka vrlo ozbiljno ugroženi", zaključuje se u priopćenju.
Éric Hazan, osnivač La Fabrique éditions (Foto: Momento! films)
Izdavačku kuću La Fabrique osnovao je 1998. godine danas 86-godišnji Éric Hazan, bivši kirurg i liječnik volonter u palestinskom izbjegličkom kampu u Bejrutu 1970-ih godina. Hazan je i prevoditelj i autor knjiga o francuskoj revoluciji, antiimperijalističke studije "Chronique de la guerre civile" ("Kronika građanskog rata"), ali i "pješačkog vodiča kroz Pariz". Tijekom dva i pol desetljeća postojanja La Fabrique je, među ostalim, objavio djela Louisa Augusta Blanquija, Robespierrea, Waltera Benjamina, Jacquesa Rancièrea, Edwarda Saida, Zygmunta Baumana, Alaina Badioua, Giorgija Agambena, Tariqa Alija, feminističkih autorica Christine Deplhy i Zahre Ali.
Kako u blogu Versa povodom 20. obljetnice La Fabriquea navode autori, Hazan je već na početku odlučio da će objavljivati samo "napadačke" tekstove, "ne one koji samo opisuju postojeći poredak, nego i one koji predlažu načine da se taj poredak podriva". U skladu s time, La Fabrique je 2007. godine objavio "anarho-poetični revolucionarni pamflet" "Nadolazeća pobuna" Nevidljivog komiteta, anonimne grupe autora koju se povezivalo sa skupinom Tarnačka devetorka, optuženom za sabotaže željezničke infrastrukture 2008. godine. Prilikom pretresa komune u selu Tarnac u kojemu je skupina živjela, pronađen je jedan primjerak "Nadolazeće pobune", pa je i Hazan 2009. pozvan kao svjedok na suđenje koje je trajalo devet godina. Svi optuženi oslobođeni su 2018. zbog nedostatka dokaza. S 80 tisuća prodanih primjeraka "Nadolazeća pobuna" ujedno je i najprodavanije izdanje te izdavačke kuće, a kasnije su objavljene još dvije knjige iste skupine autora.
Zakon o terorizmu eksplicira da službena osoba smije upotrijebiti ovlasti bez obzira na to ima li ili nema temelja za sumnju da je netko terorist. Osobu se smije ispitati, pretresti, fotografirati, uzeti joj otiske prstiju i DNK uzorak
Hazan, inače Židov, objavio je i knjigu "Les Blancs, les Juifs et nous" ("Bijelci, Židovi i mi: Prema politici revolucionarne ljubavi") alžirsko-francuske autorice Hourije Bouteldjae. Knjiga je izazvala polemike u javnosti jer su je s ljevice napadali za antisemitizam, mizoginiju i homofobiju, od čega su je pak branile neke kolege i kolegice, među kojima i nobelovka Annie Ernaux. Optužbe za antisemitizam i razlaz s prijateljem i suradnikom, talijanskim povjesničarom Enzom Traversom, izazvalo je i objavljivanje "Industrije Holokausta" Normana Finkelsteina, također Židova i kritičara izraelske vlasti.
Iako je u pitanju malen pogon, s desetak izdanja godišnje i samo nekoliko zaposlenih, a najveća tiraža, kako rekosmo, bilo je onih 80 tisuća primjeraka "Nadolazeće pobune", francuske i britanske sigurnosne službe našle su za shodno La Fabrique tretirati kao sigurnosnu prijetnju. To im je omogućio britanski antiteroristički sustav koji je, kako navode u priopćenju Verso i La Fabrique, "jedinstven u Evropi kada je u pitanju zakonodavstvo o izvanrednim ovlastima: jedini je koji dozvoljava, bez ikakvih istražnih tragova, sumnjivog ponašanja, službenog postupka pa čak i policijskog naloga, da se uhapse, pritvore i ispituju pojedinci, koji se automatski izlažu progonu čim odbiju surađivati. On također omogućava vrlo permisivan pravni okvir policajcima da uzimaju podatke iz bilo kojeg elektroničkog uređaja i ispituju bilo koju osobu."
Zakon o terorizmu 2000, odnosno njegov odjeljak 7. na temelju kojega je Ernest priveden, svim regularnim te imigracijskim i carinskim policajcima daje ovlasti da zaustavljaju i na period do devet sati pritvaraju bilo koju osobu u luci ili drugom pograničnom području u cilju određivanja "doima li se osoba koja ulazi ili izlazi iz Ujedinjenog Kraljevstva kao terorist", objašnjavaju odvjetnici ureda Garden Court Chambers u službenom biltenu Odvjetničke komore Engleske i Walesa.
Zakon eksplicira da službena osoba smije upotrijebiti ovlasti iz odjeljka 7. bez obzira na to ima li ili nema temelja za sumnju da je netko terorist, a ta joj je osoba dužna dati sve informacije koje policajac zatraži. Osobu se smije ispitati, pretresti, fotografirati, uzeti joj otiske prstiju i DNK uzorak, a može ju se kazniti sa do tri mjeseca zatvora ako se usprotivi pretresu ili policijskom ispitivanju.
Naslovnica "Nadolazeće pobune" Nevidljivog komiteta
Prva verzija ovlasti odjeljka 7. donesena je još 1974., u vrijeme sukoba u Sjevernoj Irskoj, a kasnije je dopunjavan još četiri puta. Nijedan od većeg broja pokušaja osporavanja njegove legitimnosti nije uspio dokazati da se njime krši temeljno ljudsko pravo na slobodu unatoč tome što je, kako smatraju spomenuti odvjetnici, taj odjeljak "nepravedan u svojim temeljima" s obzirom na to da je "u odsustvu testa razumne sumnje, njegova upotreba praktički uvijek arbitrarna ili diskriminatorna".
Ti odvjetnici svoje mišljenje o odjeljku 7. Zakona o terorizmu 2000 iznijeli su 2013. godine, nakon što je on upotrijebljen protiv Brazilca Davida Mirande, partnera američkog istraživačkog novinara Glenna Greenwalda. On je u Guardianu pisao o materijalima o masovnom nadzoru američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) nakon što ih prikupio zviždač Edward Snowden.
Miranda je zaustavljen na londonskom aerodromu Heathrow, gdje je presjeo na putu za Rio de Janeiro iz Berlina. U Berlinu se susreo s dokumentaristicom Laurom Poitras, koja je sudjelovala u objavi klasificiranih dokumenata NSA.
Ispitivan je devet sati, koliko maksimalno dozvoljava odjeljak 7, a policija mu je zaplijenila hard disk s 58 tisuća kriptiranih dokumenata na temelju kojih je Greenwald obavljao svoj novinarski rad. Britanske vlasti tvrdile su da će objava tih materijala "ugroziti sigurnost a moguće i dovesti do ljudskih žrtava". Drugim riječima, samu objavu Snowdenovih materijala tretirale su kao teroristički čin.
Miranda je 2014. izgubio tužbu u kojoj je tvrdio da je nezakonito priveden na temelju antiterorističkih ovlasti britanske policije. U presudi su suci Visokog suda naveli da su pretres i pritvor bili "zakoniti, proporcionalni i nisu prekršili Evropsku konvenciju o ljudskim pravima". No dvije godine kasnije Žalbeni sud odlučio je suprotno; da su upotrebom odjeljka 7. protiv Mirande prekršena njegova temeljna ljudska prava te da je zakon nekompatibilan s novinarskim slobodama.
Unatoč toj presudi, slučaj francuskog izdavača pokazuje da se odjeljak 7. Zakona o terorizmu u Velikoj Britaniji i dalje koristi protiv političkih disidenata, ako treba i u svrhu obavljanja prljavih poslova vlade druge države. Iako se broj slučajeva pritvaranja na temelju njega značajno smanjio – rekordnih 85.557 zaustavljanja zabilježeno je 2010., a lani 2.830 – britanske vlasti nisu pristale na izmjene zakona ni nakon lanjske neovisne revizije koja je pokazala da su samo 18 posto zaustavljenih prema odjeljku 7. bijelci, te da se ta mjera najčešće primjenjuje protiv pripadnika islamske vjeroispovijesti.
