Broj pucnjeva koji se čuju u filmu puno je manji od stvarnog. Doznale smo da je odluka filmske ekipe bila da se on smanji jer su mislili da bi se gledateljima u kinu količina metaka koja je tog dana zaista ispucana na Utøyi činila pretjeranom, da ne bi izgledala realistično – prepričava nam Hanne Aukrust Waagan. Pogled joj skreće na prijateljicu Antoniju Kvalsvik koja kimanjem glave potvrđuje njezine riječi.

Nakon što sam javno izrazila podršku azilantima i izbjeglicama u našoj zemlji, dobila sam gomilu prijetnji. Uključujući i prijetnje smrću. Mnogi su mi napisali da im je žao što nisam umrla toga ljeta na Utøyi – kaže Antonia Kvalsvik

Obje su, sa samo 17 godina, na Utøyi, malenom otoku u blizini Osla, u srpnju 2011. preživjele najmučniji teroristički napad u norveškoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata. Desni ekstremist i bijeli suprematist Anders Behring Breivik najprije je 22. srpnja postavio bombu pored zgrade vlade u Oslu, a potom pokolj nastavio na otoku, gdje su se na ljetnoj političkoj školi tradicionalno okupile stotine mladih iz Radničke stranke. U bombaškom napadu ubijeno je osam osoba, a na otoku čak 69, uglavnom mladih ljudi. Najmlađa žrtva imala je 14 godina.

Naoružan do zuba, Breivik je otokom harao čak 72 minute. Točno toliko traje središnji kadar filma redatelja Erika Poppea ‘Utøya – 22. srpnja’, prikazanog prošlog ponedjeljka u zagrebačkom kinu Europa. Izuzev dokumentarnih snimki sa samog početka, film u stvarnom vremenu prati lik fiktivne Kaje, konstruiran, baš kao što su to i ostali likovi, prema brojnim svjedočanstvima preživjelih. Hanne i Antonia gledateljima su, uz moderaciju norveške ambasadorice Astrid Versto, pojašnjavale zbog čega je taj događaj utjecao ne samo na njih već i na čitavo norveško društvo. Danas 24-godišnjakinje, Hanne i Antonia s Novostima su dan ranije podijelile svoju priču.

- U kinu, gdje sam najprije gledala film, s jedne strane je sjedila moja prijateljica koja je plakala gotovo cijelo vrijeme jer me poznaje i zna da sam to uistinu preživjela. S moje druge strane sjedila je žena koju ne poznajem, a ni ona mene ni moju priču. U krilu je držala najveće kokice koje se mogu kupiti i veliku Coca-Colu. Stalno je jela kokice. I tako ja tu sjedim u sredini - govori nam Antonia, danas gradska vijećnica Radničke stranke u Stavangeru.

Objašnjava nam da je važno imati ovakav film jer pokazuje što takav napad može učiniti mladim ljudima. Njezino lice je mirno. Govori polako i tiho.

- Redatelju je bilo jako važno da razgovara s mnogima koji su preživjeli napad, želio je uvažiti naše priče i iskustvo. Želio je da, nakon što pogledamo film, možemo reći – ovo je naša priča. No za neke ljude u Norveškoj to je i dalje samo običan film. Akcija koja se događa na ekranu. Sedam i pol godina za nas nije dugo, ali za društvo to je jako puno. Za mene i moju prijateljicu taj je događaj jako blizu, za ženu s kokicama, za društvo, on je jako, jako daleko. Distanca za mene ne postoji jer o tome razmišljam svaki dan, za društvo je distanca jako velika. Nadam se da je i ovaj film i ono što radimo pomogao u smanjivanju te distance - govori Antonia.

Brodovi su nas spasili. Ljudi u brodovima su nas izvukli i pružili nam pomoć, dolazili su u susret otoku dok je on još pucao. Toga sam se sjetila dok sam 2015. gledala kako izbjeglice spašavaju iz mora – govori Hanne Aukrust Waagan

Hanne pozorno sluša i tiho, ispod glasa, potvrđuje njezine riječi. Ona je u Zagrebu već nekoliko mjeseci i radi u zagrebačkoj norveškoj ambasadi, prije nego što nastavi sa studijem u Oslu. Tamo će se vratiti nakon nekoliko godina provedenih u Njemačkoj, kamo se odselila odmah nakon završetka srednje škole, dvije godine nakon napada. Baš kao i Antonia, diplomu je stekla na studiju sociologije. Trebalo joj je da se na neko vrijeme udalji, kaže nam, ali sada je spremna na povratak.

- Taj napad proživjeli smo cijelim svojim tijelom. Oni koji takvo što nisu doživjeli, preživjeli, teško to mogu razumjeti - govori nam Hanne.

Baš riječima ‘ti to ne možeš razumjeti’ u film Erika Poppea uvodi nas lik Kaje.

- Jako mi je pomoglo što sam tijekom godine studija u Berlinu na terapiji govorila na njemačkom jeziku, koji sam tek učila. Traumatični događaji ostave te zapravo bez riječi, a učenje novog jezika pomoglo mi je da pronađem jednostavnije, nove riječi za ono što sam proživjela - govori nam Hanne.

Na dan napada svoj manifest, koji na gotovo 1600 stranica objašnjava motivaciju za najstrašniji teroristički napad u novijoj norveškoj povijesti, Breivik je odaslao na adrese brojnih medija. Želio je proširiti svoju mrzilačku ideologiju i potaknuti druge da mu se pridruže u, kako je to navodio i na suđenju, obrani norveške i europske kršćanske kulture.

- U svom manifestu govorio je o tome da različiti ljudi različito vrijede. Nažalost, vrlo slične riječi danas čujemo od relevantnih stranaka, čak i od članova vlade, koje se bira zbog toga što govore slične stvari o izbjeglicama, o ženama, općenito o manjinama. Europa je danas pod velikim pritiskom, ekstremisti kreiraju paniku da bi ih onda iz paničnog straha ljudi birali. Zastrašujuće je čuti da danas političari govore onako kako je on pisao i opravdavao teroristički napad - govori nam Antonia.

Posebno se to odnosi na pitanje migracija i diskurs povezan s izbjeglicama koji se od 2015. godine sve više zaoštrava. Antonia je zbog podrške izbjeglicama koje dolaze u njezinu zemlju i zbog otpora koje pruža rastućim ekstremno desnim opcijama u Norveškoj izložena brojnim prijetnjama.

- Nakon što sam javno izrazila podršku azilantima i izbjeglicama u našoj zemlji, dobila sam gomilu prijetnji. Uključujući i prijetnje smrću - govori.

Pojašnjava nam da je brojne prijetnje dobila u SMS-porukama, mailovima, ali i u poštanskom sandučiću. Kuverte koje su sadržavale prijetnje na sebi nisu imale poštansku marku. Tako zaprimljena prijetnja smrću sadržavala je i nimalo suptilnu poruku: znam gdje živiš.

- Mnogi su mi napisali da im je žao što nisam umrla toga ljeta na Utøyi - govori nam Antonia.

Na njezinom licu, dok to izgovara, pojavljuje se neki blagi, neočekivani osmijeh. A onda rečenica koja ga objašnjava.

- Na neki način me to što sam preživjela učinilo snažnijom. Ne bojim se više toliko - kaže.

Hanne brzo dodaje da se s prijetnjama sama nije suočila zato što, za razliku od Antonije, ne govori javno.

- Tužno je znati da je to jedini razlog zbog kojeg ne dobivam prijetnje jer Antonia nije jedina koja se s njima suočava. Brojnim prijateljima, ali i drugima koji o takvim temama progovaraju javno, također pristižu prijetnje. Unatoč tome, naši preživjeli prijatelji nastavljaju govoriti - kaže nam Hanne.

- Krajnja desnica dominira agendom, zastrašujućom retorikom postavljaju teme na dnevni red i iz razgovora napadima uklanjaju one koji im se pokušavaju suprotstaviti činjenicama. Njih činjenice ne zanimaju i protiv mnogih među njima nije se ni moguće boriti samo činjenicama - govori nam Hanne.

Na dan napada, tadašnji norveški premijer Jens Stoltenberg govorio je da je za borbu protiv govora mržnje najvažnija otvorenost i ustrajanje u demokratskim vrijednostima, pojašnjavaju nam.

- Danas se i sama norveška vlada koristi govorom mržnje, on se širi diljem Europe u kojoj ekstremna desnica postiže značajne političke uspjehe - kaže Antonia.

Odnosi se to posebno na članove Stranke progresa, među kojima prednjači donedavna ministrica pravosuđa Sylvi Listhaug. U razdoblju od 2015. do 2018. ona je bila na čelu tada novoosnovanog ministarstva migracija i integracija u manjinskoj vladi, gdje je svojim politikama značajno zaoštrila zakone, ali i diskurs. Naše sugovornice posebno se sjećaju njezine izjave s kraja 2015. godine, kada je ustvrdila da izbjeglice očekuju da ih se u Norvešku unosi na ‘sjedalicama od zlata’.

- Radničkoj stranci je i dalje teško progovarati o ovoj temi. Kada to i pokušaju, zaskoče ih desničari koji tvrde to čine samo kako bi profitirali na tragediji. No to nije bila tragedija, to je bio teroristički napad, politički napad proizašao iz jedne ideologije. Promjene se počinju događati jer su desničari otišli predaleko. Primjerice, već spomenuta ministrica je ovog proljeća na svojem Facebooku napisala da je Radničkoj stranci više stalo do prava terorista nego do nacionalne sigurnosti – i naišla je na burnu reakciju - govori nam Hanne.

Nakon te izjave Sylvi Listhaug bila je primorana dati ostavku jer bi u protivnom ugrozila manjinsku vladu u kojoj veliku ulogu igra njezina stranka. No popularnost joj nije opala.

- Sudjelovala sam u nekoliko privatnih rasprava u kojima su se mogla čuti i krajnje desna mišljenja, u prostoriji punoj svakakvih ljudi. Kada im na glas kažem što sam proživjela, soba se promijeni. Bude drugačije. S vremenom sam naučila da je to moja priča i da imam pravo na nju - kaže Hanne.

Brzo se ubacuje i Antonia, i njoj je, kaže, važno govoriti o tome što se dogodilo.

- Na mom trenutnom fakultetu, na kolegijima povezanima s upravljanjem rizikom i krizama, kada se spomene taj teroristički napad, gotovo nikada se ne izgovara ime počinitelja, a preko njegovog lica zalijepe se emotikoni. Profesori i profesorice znaju da njegovo ime nije važno - govori Antonia.

I sam Breivik iz zatvora pohađa fakultet, studira politologiju na Sveučilištu u Oslu.

- Bila sam malo ljuta i razočarana kada je primljen na Sveučilište u Oslu. No razumijem da je to zapravo dobro, ne možemo suditi kako nam društvo treba izgledati prema takvim ljudima - govori nam Hanne.

Iako je osuđen na zatvorsku kaznu od 21 godine, želi poboljšati svoju poziciju na tržištu rada, govore kroz smijeh naše sugovornice.

Za obje je bilo važno pratiti suđenje. Preuzeti dio moći u svoje ruke.

- Tog dana na otoku moć je bila u njegovim rukama. U odnosu na njega osjećala sam se malenom, strah je naprosto bio prevelik. Tijekom suđenja to se obrnulo. Gledala sam ga i nije više imao tu moć - objašnjava nam Antonia zbog čega joj je bilo važno promatrati suđenje.

I jedna i druga riječi izvlače iz onoga što se čini kao nepresušno vrelo nade.

- Mislim da u svakom čovjeku ima nešto dobro, ne vjerujem da se ljudi rađaju zli. Na tome želim graditi svoju politiku – oni koji imaju posao, prijatelje i ljubav u svom životu neće tako lako nasjesti na priče mržnje. To radim i u svojem gradu. Stvaranje sigurnog okruženja na takvim temeljima jedino može spriječiti priključivanje ekstremizmu - govori nam Antonia.

- Brodovi su nas spasili. Ljudi u brodovima su nas izvukli i pružili nam pomoć, dolazili su u susret otoku dok je on još pucao. Toga sam se sjetila dok sam 2015. u jeku krize gledala kako izbjeglice spašavaju iz mora - dodaje Hanne.

U čitavom razgovoru njegovo ime izgovorile su samo jednom.