Šturi podatak da je 16. decembra u devedesetoj godini života u Parizu preminuo utjecajni talijanski filozof Antonio "Toni" Negri više toga o njegovom uzbudljivom životu skriva nego što otkriva. Uz uspješnu akademsku karijeru u Italiji i Francuskoj, Negri je proveo i desetak godina u talijanskim zatvorima i četrnaest u bijegu od tamošnje policije, a talijanske vlasti su ga svojevremeno smatrale jednim od najopasnijih domaćih terorista.
Ono što je iz današnje perspektive najneobičnije jest to da njegova akademska i karijera navodnog terorista nisu bile tek paralelne, nego su organski proizlazile jedna iz druge. Budući radikalni ljevičar rođen je 1933. u Padovi u komunističkoj obitelji, no Negri je svoju političku karijeru započeo ranih 1950-ih kao aktivist klerikalne Katoličke akcije. Ljevici se približio tek nakon iskustva rada u socijalističkom kibucu u novoformiranom Izraelu, a nakon povratka u Italiju pridružio se Socijalističkoj partiji, kao manjoj i znatno umjerenijoj organizaciji talijanske ljevice, tada već u velikom rivalstvu s Komunističkom partijom. Paralelno je postao dio nastavnog osoblja na svom matičnom Univerzitetu u Padovi, gdje se osobito posvetio pravno-filozofskim aspektima države i zakona.
Zaoštravanje političke situacije u Italiji, sve češći nasilni sukobi ljevice i desnice te pritisak države na organiziranu ljevicu u kontekstu hladnog rata doprinijeli su i Negrijevoj radikalizaciji. Zadržavajući svoju kritičnost prema Komunističkoj partiji, Negri se sredinom 1960-ih pridružuje krugovima mlađih revolucionara koji komuniste kritiziraju slijeva, napadajući ne samo njihovu praksu koju doživljavaju kompromiserskom, nego i teoriju i organizacijske metode.
Negri, koji je desetak-petnaestak godina stariji od većine drugih aktera na toj sceni, javlja se kao glavni teoretičar grana marksističke teorije koje se nazivaju operaizmom (tal. operaismo, od operai, odnosno radnici) i autonomizmom. Tokom kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, koje su i u drugim zapadnim zemljama vrhunac protestnih pokreta i revolucionarnih akcija, autonomistička scena se – u skladu sa svojim ideološkim postulatima – sastoji od niza međusobno slabo povezanih organizacija i grupa od kojih većina zaključuje da je nastavak djelovanja nemoguć bez naoružavanja i suprotstavljanja već naoružanoj ekstremnoj desnici, ali i provođenja revolucionarnih programa.
Daleko najpoznatija među tim grupama bile su Crvene brigade, koje su 1978. otele, a zatim i pogubile bivšeg talijanskog premijera Alda Mora, što je odjeknulo diljem svijeta. Iako nikad nije ponuđen nikakav uvjerljiv dokaz protiv njega, Negri je u narednim godinama bio obuhvaćen operacijama protiv ekstremne ljevice i optuživan za aktivno sudjelovanje u terorističkim aktivnostima, sve to dok je predavao filozofiju države i prava na jednom od najprestižnijih talijanskih univerziteta. Naposljetku je optužba ublažena na "moralno poticanje" terorizma, odnosno inkriminaciju da je njegova filozofija utjecala na mlade ljude na poduzimanje nasilnih akcija protiv države i poretka.
Nakon četverogodišnjeg boravka u pritvoru bez suđenja, Negri je 1983. izabran u talijanski parlament na listi liberalne Radikalne stranke, što mu je dalo privremeni imunitet koji je iskoristio za bijeg u Francusku. Tamo je uz pomoć kolega filozofa Félixa Guattarija i Gillesa Deleuzea nastavio akademsku karijeru, koristeći odluku tadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda da ne izručuje ljevičarske aktiviste Italiji zbog sumnje u njihov nepravedan progon.
Negri se ipak dobrovoljno vratio u Italiju 1997. i odslužio ostatak kazne za koju je i dalje smatrao da je nepravedna. Upravo je u zatvoru napisao i svoje globalno najutjecajnije djelo "Imperij" (2000.) u koautorstvu s Michaelom Hardtom. U skladu s Negrijevim ranijim postulatima, "Imperij" te njegovi svojevrsni nastavci "Multitude" ("Mnoštvo") i "Commonwealth" pokušaji su artikuliranja potrebe za revolucionarnim promjenama izvan tradicije dvadesetostoljetnog komunizma te su ostvarili znatan utjecaj na alterglobalistički pokret 2000-tih.
