U poznatom marksističkom časopisu New Left Review (NLR) talijanski marksist Antonio Negri, uz pomoć kolege Nicolasa Guilhota, objavio je članak pod nazivom "Nova stvarnost?". Teza je da nema neke bitno nove stvarnosti i da se trebamo i dalje zalagati za neke svoje dosadašnje teze. A to je prije svega ona o očuvanju Evrope kao kontinenta, duboko povezana s idejom Europske unije kao europskog jedinstva. Rat u Ukrajini neke je stvari samo zaoštrio, ali trendove nije bitno promijenio.
Rat u Ukrajini prikazan je kao prijetnja cijelom evropskom kontinentu. On traje već šest mjeseci i može se shvatiti kao prijetnja evropskim nacijama. Tako tvrdi i predsjednik Zelenski dok zahtjeva pomoć od evropskih zemalja, a američki sekretar obrane Lloyd Austin u dobrom starom hladnoratovskom žargonu govori kako je riječ o "izazovu za slobodne ljude posvuda". To je izgovorio u američkoj bazi u njemačkom Ramsteinu.
Negri smatra da je viđenje ruskog ekspanzionizma u Ukrajini kao rata za Evropu blisko hladnoratovskom viđenju koje očekuje da kozačko kopito ugazi u fontane crkve svetog Petra u Rimu. Kozaci su sada motorizirani i samo ih neka koalicija tzv. slobodnog svijeta, kao i ruske trupe, mogu zaustaviti. Za to je, kažu, najbolji NATO, koji se širi na Švedsku i Finsku. Pomoću njega ćemo poraziti Rusiju na bojnom polju i donijeti pobjedu.
Realizma danas nema ni od korova, što sve prijeti kretanju po rubu globalnog rata. Tu izranja i atomski sukob, koji je na dnevnom redu svijeta još od 1945., ali je dosad držan pod kontrolom. To je značilo prešutni dogovor da se svjetski poredak ne može mijenjati silom. Ne bi trebalo izazivati granice toga dogovora.
Živimo li mi onda u "novoj stvarnosti", kako mnogi žele da vidimo stanje u današnjem svijetu koji se transformira? Ili kraj hladnog rata i globalizacija nisu fundamentalno promijenili situaciju? Svijet povezan globalnim tržištima, proizvodnim i komunikacijskim sistemima, puno je manje fleksibilan nego što smo mislili. Rusija će, zbog svog sirovinskog, vojnog i svemirskog programa, ostati dio globalnog sistema, ma kakve sankcije joj nametao Zapad. U najboljem smislu granice su postale manje vidljive i krhkije. Ništa nije opasnije nego zamijeniti jedan mogući rat između nuklearnih sila s asimetričnim ratom protiv "terorističke države", koji bi se vodio u ime sumnjivih ideala poput "demokracije" i "ljudskih prava".
Rat bi mogao dovesti do raskida između istočne i zapadne Evrope i privesti kraju projekt političkog proširenja EU-a. U interesu je Evropljana, ali i Ukrajinaca, osigurati da taj projekt ne postane kolateralna žrtva sukoba. Da bi se to spriječilo nužan je povratak realizmu
Propagandni mlin danas sve melje. Demokracija, antifašistički ustanak, borba protiv imperijalizma – sve to može biti zloupotrijebljeno, kao što je uostalom i bilo u vojnoj operaciji za "denacifikaciju" Iraka. Zato se realizam danas pomiješao i stopio s kremaljskom propagandom, a mi slušamo priče o antiimperijalističkoj, antifašističkoj i demokratskoj Ukrajini. Je li realno očekivati vojnu pobjedu ukrajinske strane u ovom sukobu? Svaki govor o "pobjedi" je besmislen, kaže Negri.
Što Evropa treba učiniti u toj opasnoj situaciji? Nema sumnje da je budućnost Evrope zalog tog sukoba. Ali ne zbog razloga koji se obično ističu. Rat bi mogao dovesti do raskida između istočne i zapadne Evrope i privesti kraju projekt političkog proširenja EU-a. U interesu je Evropljana, ali i Ukrajinaca, koji bi se jednog dana mogli pridružiti EU-u, osigurati da taj projekt ne postane kolateralna žrtva sukoba. Da bi se to spriječilo nužan je povratak realizmu.
Što Negri podrazumijeva pod realizmom? Prije svega da treba priznati da interesi SAD-a i Evrope nisu identični. Za SAD je NATO oduvijek bio veći prioritet od evropskog jedinstva. A to je jedinstvo, smatra Negri, pokazalo izvjesne uspjehe, pa i u recentnoj pandemiji Covida-19. Ne bi trebalo sada sve to odbaciti samo zato da se oslabi Rusija.
Amerikanci si mogu priuštiti da povećavaju uloge u ovom konfliktu jer je to za njih ograničen sukob čije se posljedice primarno tiču Evrope: smještaj milijuna izbjeglica, cijena sankcija koje su poražavajuće za evropsku ekonomiju, potreba za traženjem novih izvora energenata. Sve to pada na leđa Evrope. Povećanje obrambenih budžeta za vojsku načinje ionako načetu socijalnu državu u Evropi, koja je oslabljena desetljećima neoliberalnih politika i krizom 2008. A održanje socijalne ravnoteže ključno je za opstanak političke stabilnosti. Ako konflikt eskalira, Evropa će postati prvo poprište te eskalacije.
S druge strane, SAD-u konflikt nudi mogućnost da uspori svoju opadajuću hegemoniju, tako što će prebaciti troškove na Evropljane i uvući ih u svoj globalni sukob s Kinom. Dovoljno je vidjeti problem kontinuiteta između Trumpove i Bidenove administracije. To će itekako utjecati na evropski ustavni poredak i moć historijskih članica EU-a da definiraju političke orijentacije u savezu.
Negri se pita: možemo li spasiti Ukrajinu i ujedno spasiti i Evropu? Evropa nije klub pobjednika. Ona je sagrađena oko ideje odbijanja rata, ograničavanja državne suverenosti i prihvaćanja federalizma kao osnivačkih principa. Ako želi preživjeti, tako treba i ostati
Političko slabljenje Evrope postalo je eksplicitni cilj proširenja NATO-a, naročito među neokonzervativcima koji sukob s Rusijom prodaju kao borbu za demokraciju. Cilj je promovirati koaliciju koja će sadržavati istočnoevropske i baltičke države, Poljsku kao predvodnicu, skandinavske države, posebno Finsku i Norvešku, ali i vanjske sile engleskog govornog područja, uključujući Ujedinjeno kraljevstvo i Kanadu. Ista strategija sadržana je u nedavnom britanskom pozivu da se stvori jedan "evropski Commonwealth", čime bi se pokrenula jedna paralelna Evropska unija u sjeni, više povezana s transatlantskim integracijama. Taj pristup prihvaćen je u novom strateškom konceptu NATO-a, koji promovira puno sudjelovanje nečlanica EU-a u stvaranju evropskog obrambenog sistema.
Na toj pozadini pridruživanje Švedske i Finske NATO-u djeluje više kao politička implikacija nego kao neki značajan strateški potez. Tu odluku omogućila je slabost ruske vojske, a ne prijetnja koju ona realno predstavlja. Još je rano reći kako će se uključivanje nordijskih zemalja u NATO jastrepsku konstrukciju odraziti na razvoj konflikta, no očito je da se stvaraju nove crte razdvajanja u Evropi.
Negri se pita: možemo li spasiti Ukrajinu i ujedno spasiti i Evropu? Problem s današnjim ratovima, kaže i fizičar Carlo Rovelli, nije pobijediti u njima, nego kako ih okončati. Evropa nije klub pobjednika. Ona je sagrađena oko ideje odbijanja rata, ograničavanja državne suverenosti i prihvaćanja federalizma kao osnivačkih principa. Njezin cilj je uvijek bio da organizira mir na kontinentu. Tako treba i ostati, ako Evropa želi preživjeti.
Za Negrija pomaganje Ukrajini nije problem, dokle god ono ne postaje sredstvom za slabljenje Evrope. To uključuje i slanje oružja u Ukrajinu i svu drugu vojnu pomoć. Samo što ta pomoć mora biti praćena eksplicitnim diplomatskim uvjetovanostima. Ona mora biti tako ciljana da ne sprečava buduće pregovore i odnose s Rusijom. Jer, prije ili kasnije, doći će do pregovora, a oni će imati neke obrise poput sporazuma iz Minska.
Nakon što je iznio svoju apologiju Evropi, Negri ponavlja svoj glavni argument. A to je da se Evropa mora distancirati od velike američke strategije, koja još nije našla političku formulu, kako da se nosi s globalnim zalaskom američke moći i njenim gubljenjem prestiža. Povratak u hladni rat neće ponovo kreirati američku supremaciju, ali će naštetiti Evropi. Voditi globalnu borbu za "demokraciju" nije uvjerljivo. A to naročito nije kada to čini jedna zemlja u kojoj se u Senatu raspravlja o državnom udaru, koja ne štiti prava žena, nego ih pomoću Vrhovnog suda ugrožava, gdje je mogućnost građanskog rata svakodnevna tema. Ne iznenađuje što većina svijeta u tome Ameriku ne slijedi.
Antonio Negri (Foto: Fábio Goveia/Wikimedia Commons)
Evropa ne mora slijediti takvu Ameriku. Ona treba tražiti one koji zagovaraju manje ratobornu vanjsku politiku, daleko od pozivanja na liberalni internacionalni poredak i vojne intervencije u njegovo ime. Uhvaćena između krize američke hegemonije i manevriranja Kremlja, koji jača antievropske i reakcionarne političke snage, Evropa mora postati politički subjekt. Mora izgraditi stratešku autonomiju na globalnom nivou. Rat u Ukrajini učinio je to zadatkom koji se više ne može odgađati.
Tako uz pomoć Nicolasa Guilhota piše Negri, a objavljuje NLR. Odgovor na retoričko pitanje iz naslova, ono o novoj stvarnosti, jest da je nema. No, potrebno nam je više realizma, da se sačuva ideja Evrope kao cjelovitog kontinenta koji čuva minimalni zajednički nazivnik. Rat u Ukrajini neke stvari je zaoštrio, tako mogućnost nuklearne eskalacije sukoba, koja bi stvari odvela u nezamislivim i nepredvidivim prvacima. No ako tu mogućnost stavimo u zagrade i povjerujemo još jednom da svjetski vođe nisu toliko neuračunljivi, onda nam preostaje borba za Negrijeve stare teze. A to je neko lijevo evropejstvo, koje je spoj lijevih želja i stvarne prirode Unije.
Jer govoriti danas da je EU nastao na mirotvornim idejama, da nije projektirana za vođenje ratova, nego za njihovo okončavanje, jest blago rečeno utopizam. U njemu je plemenito što se zahtijeva distanca spram američke ekspanzionističke politike. No koliko je to realno? Ili nas cijeli taj diskurs potrage za realizmom u utopijskim konstrukcijama ne vodi daleko? Možda umjesto na evropskom jedinstvu trebamo inzistirati ni manje ni više nego na svjetskoj revoluciji, kao rješenju nagomilanih proturječja današnjeg kapitalizma? Koji bi "realizam" u ime kojega bi velike sile i dalje vodile svoju tzv. realnu politiku danas bio dostatan? Samo nas utopija može spasiti. Ali je li dovoljno vjerovati u neku mudrost Evrope kao kontinenta, koja se često preklapa sa projektom EU-a, što nije isto, odvajanje od SAD-a i hrabro samostalno postavljanje u poslovima globalne politike, pa da imamo alternativu?
Negrijeva Evropa je mistifikacija, koja nije ni Istok ni Zapad u nekadašnjem smislu. Ali je u nekom novom, posthladnoratovskom preslagivanju kontinenata kao nekih kulturnih krugova, vrlo starom smislu. Za nas ljevičare, govorila je o tome Rosa Luxemburg, Evropa je samo još jedan kontinent, poput Azije i Afrike. I nema nikakvog razloga da njegovo rasprostiranje i dalje privilegiramo, spram onoga što se događa u drugim dijelovima svijeta. Zato su i nastojanja da se naš dio svijeta "evropeizira" oduvijek bila tako sumnjiva. Sjetimo se samo djelovanja tzv. balkanske ideologije u ratovima 1990-ih u nas. Lažna dilema "Institucije Balkan", koja je glasila Evropa ili Balkan, nanijela je ovom kraju dosta nesreća.
Da je Evropskoj uniji svako ratovanje strano imala je prilike dokazati u zadnjim desetljećima na velikom broju američkih intervencija, uglavnom izvan EU-a, ali i u našem slučaju također i u Evropi. Ne sjećamo se da je Vijeće Evrope ili neko drugo tijelo EU-a ikada osudilo npr. američku invaziju na Irak. Dapače, EU je u takvim "mirovnim pothvatima" i vojno sudjelovala. Uostalom porijeklo EU-a je u stvaranju zajedničkog tržišta, uređenog kapitalizma i sličnom, a ne u nekom mirovnjačkom poslanstvu. Ona je i hladnoratovska tvorevina, što se sada primjerice vidi po deklaracijama o dva totalitarizma. Ne može se govoriti o prirodi EU-a, pa ni Evrope kao kontinenta, a da se ne govori o prošlosti socijalizma i komunizma na njemu. Negri je napisao knjigu u kojoj se oprašta od socijalizma. Sada mu se to vraća.
