Klimatski samit koji će u Glasgowu započeti 31. listopada (COP 26) i trajati dva tjedna smatra se najvažnijim otkad je prije šest godina usvojen Pariški sporazum kojim su se zemlje obavezale da će poduzeti sve što je u njihovoj moći kako temperatura Zemljine površine ne bi narasla više od dva Celzijeva stupnja iznad predindustrijske razine, a idealno ne više od 1.5 stupanj. No temperatura je već sada za najmanje 1.1 stupanj veća nego što je to bila prije izuma parnog stroja, a prilikom potpisivanja Pariškog sporazuma mjere za smanjenje emisija ugljičnog dioksida koje su predlagale članice nisu bile ni blizu dovoljnoga da bi se proklamirani cilj ostvario. U Glasgowu bi stoga po prvi put nakon potpisivanja Sporazuma članice trebale predstaviti svoje nove, poboljšane strategije. Tako se očekuje da Evropska Unija i SAD, koje zajedno proizvode 46 posto ukupnih globalnih emisija ugljičnog dioksida (18 i 28 posto), predstave planove prema kojima će ova prva do kraja desetljeća proizvoditi 55 posto manje emisija CO2 nego 1990. godine, dok SAD planira smanjenje od 50 posto u odnosu na 2005. godinu. Rusija, Indija i Kina, koje također spadaju među najveće zagađivače (Kina proizvodi 28 posto emisija), još nisu obznanile svoje ciljeve, a najavljeno je da samitu neće prisustvovati kineski i ruski predsjednici Xi Jinping i Vladimir Putin, unatoč tome što su obje zemlje deklarirale svoje namjere da u idućih nekoliko desetljeća ostvare karbonsku neutralnost.
No čak i ako bi se ambiciozniji ciljevi EU i SAD-a ostvarili, Međunarodna agencija za energiju izračunala je da je u tom slučaju šansa da se temperatura zadrži na ispod 2.1 stupnja samo 50 posto. Pritom u slučaju SAD-a u jednadžbu treba uvrstiti i jedan veliki "ali", jer se već sada predviđa da će američki predsjednik Joe Biden nailaziti na goleme prepreke u ostvarenju svoje strategije koja predviđa tri osnovne mjere - izdašne porezne olakšice za ulaganje u čiste energije, strogu regulativu zagađenja koje proizvode elektrane i automobili, te niz zakona koje bi trebale implementirati savezne države. Sve bi to, međutim, moglo zapinjati u legislativnim i pravosudnim institucijama, naročito na većinski konzervativnom Vrhovnom sudu koji ima sluha za fosilni lobi, pa je realno očekivati da prođu godine prije nego što strategija zaživi. Osim toga, deset dana prije početka COP-a 26 UN je objavio poražavajući izvještaj u kojemu se navodi da 15 najvećih svjetskih proizvođača fosilnih goriva, uključujući SAD, Saudijsku Arabiju, Rusiju, Kanadu, Kinu i Norvešku, u narednih 20 godina planiraju povećati, umjesto smanjiti, proizvodnju nafte, plina i ugljena. U idućih deset godina, navodi se u izvještaju, planirana proizvodnja ugljena bit će veća za 240 posto, nafte za 57 posto i prirodnog plina za 71 posto, što je zajedno više nego dvostruko više od količine nužne da bi se globalno zatopljenje zadržalo na 1.5 stupnjeva.
Nekoliko dana prije početka samita katastrofičnim upozorenjem oglasila se i izvršna tajnica UN-ove Okvirne konvencije o klimatskim promjenama Patricia Espinosa, koja je upozorila da pasivnost vlada prijeti globalnoj sigurnosti i stabilnosti odnosno "cjelokupnom sistemu". Espinosa je rekla da će nečinjenje dovesti do nesigurnosti pristupa hrani, "masovnih tokova raseljenih ljudi" i porasta terorizma i nasilja. Time je nevoljkost političara da se uhvate u koštac s klimatskim promjenama stavila u dublji politički kontekst, uz već poznate dugoročne posljedice koje uključuju smrtonosne toplinske valove, smanjenje ledenog pokrivača, otapanje permafrosta i masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta. Znanstvenici ICCP-ja za Latinsku Ameriku predviđaju i masovni gubitak bioraznolikosti i pretvaranje amazonske prašume u savanu, za Evropu kopnene poplave, rast razine mora i reduciranu poljoprivredu, a za Aziju značajno manju dostupnost pitke vode. Već danas je gotovo 400 milijuna ljudi u Africi suočeno s nedostatkom pitke vode, a do 2100. poljoprivredna proizvodnja na čitavom bi kontinentu mogla biti i 50 posto manja.
