Gotovo mjesec i pol nakon velikog banijskog potresa, u Majskim Poljanama, potpuno razorenom selu koje je radi ljudskih žrtava zavijeno u crno, vlada neprirodan mir: susresti ondje neko čeljade, prava je rijetkost, zamalo ravna čudu. Ono malo preostalih koji su ostali kod svojih kuća - u kontejnerima, šupama, štalama ili kamperima - još uvijek pretrnu pri bilo kakvom jačem zvuku, pa makar to bila udaljena buka kamiona. Nije to ni čudo za one koji su u svega nekoliko sekundi prošli ovozemaljski pakao, katastrofu kakva se malo kome desi možda jednom u životu, ali se zato teško ili nikako zaboravlja.
Nedjeljko Sladojević i supruga mu Vesna, koji žive u zaseoku Zlonoge, odonda još nisu mirno spavali - noću se smjenjuju u postelji, pa dok jedan nastoji bar nakratko počinuti, drugo stražari, pozorno osluškujući u iščekivanju najgorega.
- Cijeli gornji kat kuće nam je urušen, prizemlje je popucanih zidova, ali zasad cijelo. A kuća preko puta naše, u kojoj je živjela moja majka Dragica, samo se stropoštala do temelja. To je bilo strašno: mama je taman nakon ručka kod nas otišla onamo, kad je zagrmjelo iz zemlje. Valjalo nas je sve na sve strane, a čim je malo zastalo, žena i ja smo istrčali u dvorište, nekim čudom izbjegavši sve one cigle i crijepove što su padali na sve strane. Prvih par sekundi majčinu kuću od silne prašine nismo ni vidjeli, a kad se donekle slegla, ugledasmo tek neprepoznatljivu hrpu – priča nam Nedjeljko. Potrčali su prema ruševini dozivajući majku, ali odgovora nije bilo, javila se tek poslije par minuta. Sin je odjurio do srušene štale i u metežu uspio pronaći motornu pilu, pa njome raskrčiti popadale grede i građu: mamu je pronašao u kuhinji, šćućurenu između stola i kuhinjskih elemenata. To je onemogućilo da krov padne izravno na nju i spasilo joj život, pa su je onako ugruvanu ali neozlijeđenu pažljivo izvukli van. Samo sat-dva nakon razorne trešnje u selo su stigli volonteri Crvenog križa, vatrogasci, predstavnici SNV-a i drugi spremni pomoći. No Sladojevići su tek kroz neko vrijeme shvatili koliki su zapravo razmjeri katastrofe što ih je sve zadesila.
- Već istog poslijepodneva pružena nam je sva moguća pomoć, od odjeće do hrane. Tako je bilo danima, u ničemu nismo oskudijevali. A onda se, siguran sam, u sve uplela politika, s njome i sve lošija organizacija. Možda nije svagdje tako bilo, ali kod nas jest: iz Civilne zaštite su nam već prvog dana obećali poslati kontejner, odredili su i mjesto na koje će se postaviti, ali prođoše dani, a od njega ni traga. Zanimljivo mi je da me baš odonud svakog drugog dana zivkaju da pitaju je li stigao: ja kažem da nije, oni ponovno zovu i tako ispočetka - kaže Sladojević. Na pitanje kakva se točno politika uplela u ovu tešku situaciju, nije nam pobliže želio odgovoriti.
Pet su noći Sladojevići spavali u automobilu, a kad su shvatili da obećani kontejner neće do njih tako skoro, uzeli su stvari u svoje ruke i sami poduzeli akciju: Vesna je uspjela posuditi jedan manji kontejner, koji su postavili u Dragičino dvorište, uz urušenu kuće. Iako je posve neopremljen i zapravo neprikladan za boravak, taj im je kontejner zasad jedini spas. No kako u njemu nema dovoljno prostora za svo troje, Nedjeljkova je majka otišla rođacima u Obljaj. Supružnici na smjenu u kontejneru love trenutke sna, sanjajući da će im uskoro stići za život prikladniji. Tada bi se i Dragica mogla vratiti svojoj porodici.
- Eh, sve si nekako mislim da moja mati neće još dugo ovamo. Svakog se dana kod rođaka raspitujemo za nju. Kažu nam da nemirno spava, da svake noći sanja kako je zatrpana. Užas koji je jedva preživjela stalno joj je u mislima i pred očima. Brinem za nju, jako je preplašena: ima 89 godina, pa i ne čudi da je toliko šokirana – jada nam se Nedjeljko.
Premda su uvjeti u kojima Sladojevići danas žive zasigurno gori od srednjovjekovnih, supružnici su odlučni u namjeri da ostanu svoji na svome. Sin Mladen pozvao ih je odmah nakon katastrofe k sebi u Njemačku, ali im ne pada na pamet otići ikamo iz Zlonoga.
- Imam petnaest ovaca. Moj mi je Mladen već na dan potresa poručio da ih nekome darujemo, da sve ostalo ostavimo i odmah, svo troje, dođemo k njemu u Njemačku; e moj sine, rekoh mu, ja ovdje već dvadeset godina od povratka iz ničega opet gradim, krpam i stvaram život, nikad ni od koga ništa džabe nisam dobio, pa neću sad valjda od nule započinjati? Sve je ovdje srušeno, ali su te ruševine moje, sam ću ih iskrčiti i opet ćemo nekako živjeti – prepričava nam Nedjeljko.
Kaže izreka da žena drži tri ćoška kuće, no kuća Sladojevićevih raspucana je do te mjere da Vesna više u njoj nema što držati. No zato ta hrabra žena drži bar konce svakodnevnice u rukama, onoliko koliko je to u njezinoj moći.
- Svakoga nam dana dovoze hranu i to me spašava: i da hoću, nemam na čemu kuhati. Ovako bar za ručak pojedemo štogod toplog, a za ostale se obroke snalazimo s paštetama, slaninom i drugim narescima. Sve to dobijemo od dobrih ljudi koji nas još obilaze po ovim zabačenim selima. Još mi je veći problem sušenje rublja: za pranje se nekako snalazim, jer vešmašina nekim čudom još radi, ali osušiti ga je pravi izazov za snijega, zime i kišurina. Evo, ovu zadnju rundu sušim na zraku već desetak dana i još nije suha – pojadala nam se domaćica.
Napuštajući Sladojeviće, skrećemo blatnjavim putem uzbrdo do proplanka na kojem je donedavno stajala crkva Vaznesenja Gospodnjeg, koju ovdašnji ljudi odvajkada nazivaju Mladom Nedjeljom. Pred hramom podignutim prije točno dvije stotine godina, mještani Majskih Poljana, mahom pravoslavni svijet, namjeravali su se doskora okupiti pa zajedno proslaviti vrijedan jubilej. No crkva u potresu srušena do temelja, sada nijemo dijeli njihovu tešku sudbinu.
