Povremeno suočavanje Europske unije s muljatorskim inklinacijama kompletnoga njezina članstva na čelu s vodećim zajedničkim tijelima zna biti krajnje neugodno. Naročito tako biva kad su na stvari krupnije cifre. Uzmimo za primjer nedavni tematski izvještaj Europskog revizorskog suda "Klimatska potrošnja u EU-budžetu 2014. – 2020".
Riječ je o potrošnji na borbu protiv klimatskih promjena, odnosno sve ono što takvoj borbi doprinosi. No podnaslov glasi: "Ne tako visoka kao što je prijavljeno". Razmjeri su dramatično ozbiljni, pa je izvještaj mogao biti podnaslovljen i: "S prijavom Europske komisije koja je lažno predstavila, ne biste vjerovali, više od jedne trećine ukupnog troška". Za sveti klimatski cilj trebalo je inače biti odvojeno 20 postotaka EU-proračuna. Posrijedi je, konkretno, oko 216 milijardi javnih eura na razini čitavog EU-a.
Da skratimo, revizori su ustvrdili da je opravdano potrošeno samo 12 posto te vrijednosti. Samo toliko je ulaganja moglo imati pozitivan utjecaj na klimu. Ostalo nema niti može imati učinka, jednako po teoriji i u praksi koja se u svakom slučaju jako teško prati i kvantificira, sve do konkretnih dugoročnih efekata.
Nepriličnima su proglašena mnoga ulaganja u prometnu ili komunalnu infrastrukturu i energetiku, ali najviše se iskazao poljoprivredni segment. Ujedno najizdašnije financiran, poslužio je za neprincipijelno raspoređivanje čak oko 60 milijardi eura. No bacimo tim povodom makar okvirno pogled i na Hrvatsku.
Europski revizorski sud nije tretirao potrošnju u navedenu svrhu po pojedinačnim državama. Možemo zato govoriti isključivo o poznatim hrvatskim simptomima u istom žanru. Nije tajna u kakvoj se političkoj i poslovnoj klimi kod nas odvija borba protiv klimatskih promjena. Agrar nastavlja kopnjeti i nakon pandemijske pouke, a dotad smo se ionako uklapali u opću sliku EU-a po kriteriju klimatskom. Od godine 2010. nigdje na kontinentu, u poljoprivrednom sektoru, nije zabilježeno relevantno slabljenje emisija ugljičnog dioksida.
Hrvatska se ciničnim odnosom prema klimi još više može podičiti u energetskom sektoru. Navest ćemo tek nekoliko strateških aspekata. Zadani udio obnovljivih izvora energije dosad ispunjavamo zahvaljujući uvrštenosti hidroelektrana u taj skup, a njih Hrvatska ima relativno mnogo. No uopće se ne obaziremo na upozorenja da je takvo gledanje – zastarjelo.
Preciznije kazano, hidroelektrane za proizvodnju struje koriste vodotoke, ali djeluju veoma negativno na pripadajuće ekosustave. Nadalje, i poticanu gradnju te poslovanje ostalih obnovljivo-izvorskih energana pretvorili smo u karikaturu. Vjetroelektrane i, također privatne, manje ili srednje, kogeneracijske ili reverzibilne, hidroelektrane postale su žiža ekstraprofitnog biznisa o trošku i potrošnom računu svih građana. One bar nisu rezultirale uništenim šumama, kao što je slučaj s elektranama na biomasu. O tome smo već pisali uširoko, pa da ne ponavljamo. Upućujemo na iscrpne nalaze ratno-veteranske i ekološko-aktivističke udruge Vidra, dostupne na njihovim internetskim stranicama.
Konačno, tu je i odnos prema fosilnim gorivima, još uvijek energentom nad energentima. Hrvatska je i prije napada Rusije na Ukrajinu pokazala da kani pojačati njihovu eksploataciju, usuprot EU-planovima distanciranja od nafte i plina. Sad kad EU zauzdava tu vrstu svog entuzijazma, Hrvatska se prvenstveno vidi kao tranzitna plinsko-infrastrukturna zemlja. Eksploatacija pritom neće prestati. Naprotiv, moglo bi joj ovdje pristupiti još stranih kompanija.
