Griselda Records
Griselda Records je vjerojatno najnevjerojatnija priča o uspjehu unutar hip-hopa tijekom 2020. Istovremeno skupina i etiketa koju su osnovala braća Westside Gunn i Conway the Machine te njihov rođak Benny the Butcher, već skoro cijelo desetljeće skuplja pohvale u undergroundu. Širu su afirmaciju doživjeli lani, kad su potpisali za Eminemov Shady Records i izbacili grupni album "WWCD". Po zvuku i načinu repanja Griselda teško da spadaju u suvremeni – 808 basovima, hi hitovima i autotunom obojeni – hip-hop mainstream. Članovi su porijeklom iz Buffala u New Yorku i zapravo nije ni čudno da inspiraciju vuku iz zlatnih dana East Coast rapa devedesetih poput Wu-Tanga ili Nasa, ali i suvremenih nastavljača tradicije poput Roca Marciana ili Actiona Bronsona. Utemeljitelji Griselde ove godine su objavili četiri samostalna albuma, količinu mikstejpova koja ne stane na prste dvije ruke te usput potpisali i dva pojačanja – Armani Caesar i Boldyja Jamesa. Količina materijala koju Griselda producira istovremeno je vrlo prilagođena streaming eri (gotovo da nema tjedna da ne izbace neko novo izdanje) i stilski potpuno izvan trendova. Njihova izdanja nemaju zarazne refrene, ne uključuju pop-zvijezde ni crossover elemente. To je doista "pravi" hip-hop, kako bi rekli puristi, pogotovo jer je fokusiran na atmosferu, igru riječima i storytelling, a ne viralni sadržaj, YouTube klikove i "thinkpiece" članke koji nestaju unutar tjedan dana od objavljivanja.
Westside Gunn: Pray For Paris i Who Made The Sun (Griselda/Empire i Griselda/Shady, 2020.)
Dva ovogodišnja albuma Westside Gunna odlično odražavaju osnovnu estetiku etikete. Glazba je bazirana na klasičnom njujorškom boom bap zvuku s puno soul i jazz samplova i povremenim uletima u disonancu i psihodeliju koji dodatno doprinose opipljivoj, gustoj atmosferi. Vokalno gledano, Westside Gunn je najekscentričniji član grupe. Opremljen visokim glasom i opuštenim flowom, plovi iznad instrumentala poput reperskog pandana likova kakve je tumačio Joe Pesci kod Martina Scorsesea. U paru ovogodišnjih albuma, "Pray For Paris" posebno se ističe labavim narativom o krađi umjetnina, a od Wu-Tanga je i naučena lekcija da gangsta rap uvijek mora biti filmski detaljan i zabavno ispričan.
Conway the Machine: From King To A God (Griselda/Empire, 2020.)
Debitantski studijski album 38-godišnjeg Conwaya istovremeno pršti energijom nekog tko se tek treba afirmirati i veteranskim iskustvom izvučenim iz godina probijanja. Za razliku od brata, Conway se ističe autoritativnim glasom kojim prolazi kroz pjesme tematski šire od ostatka ekipe. Dominiraju priče iz kriminalne prošlosti, no našlo se prostora i za sjajnu prosvjednu pjesmu "The Front Lines". Glavna vrlina njegovog stila je oslanjanje na bogate metafore i onelinere koji kriju poneki crnohumorni zaključak. Najbliži za usporedbu su Freddie Gibbs ili Pusha T koji jednakom elegancijom miješaju fikcionalne narative, autobiografske elemente i dozu gorkog realizma. Za Griseldin uspjeh su, osim ovog udarnog trojica, zaslužni i kućni producenti Beat Butcha i Daringer, čije produkcije tvore većinu Griseldinog kataloga. Kao i u slučaju repera, njihov pristup boom bapu istodobno je vjeran tradiciji i osvježen novim detaljima. Baš zato je zanimljivo promatrati što se dogodi kad cijeli album radi netko izvan kruga osnovnih suradnika.
Benny the Butcher: Burden Of Proof (Griselda/Empire, 2020.)
Potonje je napravio Benny the Butcher na svom novom, ambicioznom albumu "Burden Of Proof", za koji je cijelu produkciju prepustio utjecajnom producentu Hit-Boyu. Rezultat je album koji zvuči znatno raskošnije od ranije opisanih, sa zvukom koji podsjeća na rad Kanyea Westa na legendarnom "The Blueprint" Jay-Z-ja ili produkcije J.U.S.T.I.C.E. League za Ricka Rossa početkom proteklog desetljeća. No sve opet zvuči vjerno zacrtanom zvuku etikete, samo izvedeno na svjesno višoj razini. Taj album možda najbolje ilustrira najveću vrlinu Griselde, metapristup prisutan u njihovog glazbi. Ako su filmski ekvivalent klasičnim albuma Raekwona i Ghostface Kille "Kum", "Scarface" i "Dobri momci", onda su Griselda "Sopranosi". Svjesni da su istodobno i likovi u narativu koji crpi inspiraciju iz nepreglednog vrela pop-kulture, razumiju da je rap neprekidna konstrukcija i dekonstrukcija vlastitog samostvorenog identiteta i time ga približavaju slušatelju na pristupačan, ali pripovjedački intrigantan način.
