Ukoliko ne obnovi mandat prvog hrvatskog ministra, Zorana Milanovića bi trebalo uposliti u nekoj međunarodnoj korporaciji za koju Hanžeković i društvance štancaju ovrhe ili kakvoj banci sa izuzetno povoljnim kreditnim aranžmanima u švicarskim francima – i to na mjestu šefa za ljudske resurse. Sve iz jednostavnog razloga i jednostavno rečeno: da se i mi njima, barem posredno, najebemo majke.
Talenat predsjednika Socijaldemokratske partije da nalazi, uzgaja i promovira suradnike kod kojih je ambicija obrnuto proporcionalna kapacitetu, pristojnost amputirana i zamijenjena ugrađenim mehanizmom za karijerizam, mjerljiv je darom Luke Modrića ili Sandre Perković. Razlika je tek što od njihova talenta bez treninga ne bi bilo ni ugovora sa Realom iz Madrida ni olimpijskih medalja, dok Milanović – što je, možda, samo privid – do vrhunskih rezultata u neposrednoj proizvodnji elementarnih nepogoda sa OIB-om i matičnim brojem dolazi onako, usput.
Što bi bilo da vrijedno trenira, najbolje je ne upitati se: čisto da, ukoliko dojam o beskrajnoj lakoći krivih izbora nije pogrešan, ne odluči, kako se to već kaže, ući u natjecateljsku formu i podariti nam još nekih dvije-tri stotine tipova poput Ivana Klarina, aktualnog i budućeg saborskog zastupnika, tridesetogodišnjaka koji kao mali nije – parafrazirajući repliku iz ‘Top liste nadrealista’ – pao s lipe, već je odlučio uspeti se na najviše vrhove prije krize srednjih godina, pa je već sa 21 bio načelnik Mjesnog odbora, sa 22 predsjednik Općinskog odbora SDP-a, a sa 24 godine općinski načelnik.
Takozvana hrvatska javnost mlađahnoga Klarina još nije dovoljno upoznala i to joj, zbilja, ide na dušu. On se, naime, toliko trudi biti vidljiv, prisutan i dopadljiv da je prosto nevjerojatno kako, eto, nitko u Kutini ili Maloj Dubi još jasno ne vidi da iz Tisnog kraj Šibenika put u budućnost trasira socijaldemokrata slučajnog kova, član Predsjedništva SDP-a i šef županijske partijske ćelije. No to što je ta takozvana i dokona javnost podijeljena između ‘Big bradera’ i ‘Farme’, Fejsbuka i Tvitera, obična skupina ignoranata – stranačkom koordinatoru za Devetu izbornu jedinicu, mogućem, barem, županu u prelaznom periodu od provincije do nešto dužeg, ne kao sada, povremenog boravka u metropoli, nije smetnja da joj se gura u vidno polje; računajući na djelić pažnje zbog slabijeg vaj-faja ili u vrijeme emitiranja bloka reklama za uloške s krilcima i pileća krilca u marinadi po izuzetno povoljnoj cijeni u najbližem Konzumu.
Spremio se, tako, jednoga jutra Klarin, kupio potrepštine za potrebite, odjenuo čistu, bijelu ispeglanu majicu i pravo na Glavni kolodvor u Zagrebu. Tamo je potrebitima iz Sirije, Afganistana, odnekud već, podijelio te potrepštine: pretpostavimo, suhe kekse i vlažne maramice, flaširanu vodu i još nešto sigurno – pa ne ide se spašavati rijeku izbjeglica sa jednom vrećicom! – zagrlio dva dječaka, podigao sunčane naočare na rezervni položaj, na čelo, isukao mobitel i napravio selfi koji je u roku odmah lansirao u bespuća internetske zbiljnosti. Znajući kako fotografija govori više od tisuću riječi, ali ne i sve, dodao je objašnjenje svog foto-safarija humanitarnog karaktera. ‘Ti ljudi su gladni, ispaćeni i trebaju pomoć svakog od nas. Smatram se kršćaninom i jutros sam ovdje s njima’, izjavio je Klarin za šibenske medije, ali nije htio kazati što je na put ponio jer, eto, ne želi sebi praviti reklamu na tuđoj nesreći! Usput je, kada je već prilika, citirao Novi zavjet i pokazao da na vjeronauku nije gubio vrijeme: ‘Bio sam gladan i niste Me nahranili, žedan i niste Me napojili, bio sam gol i niste Me odjenuli, putnik i odbili ste Me, bolestan i utamničen i niste Me posjetili. Jer ste imali samo jedan zakon: zadovoljiti svoje ja. I oni će Mu reći: Kada smo Te vidjeli gladna, žedna, gola, putnika, bolesna, utamničena? Doista, mi te nismo poznavali (…)’
Nije, naravno da nije, Ivan Klarin uzrok, već tek simptom medicini nedovoljno poznate epidemije među ovdašnjim socijaldemokratama, koji su ustvari konzervativci iako o tome pojma nemaju. Klarine i sve klarine se, naravno, na suprotnu stranu od one na kojoj misle da jesu ne može svrstati zbog religioznosti, no kada se ona kombinira sa političkim uzorima kakve kažu da nemaju, što im, ma kako paradoksalno zvučalo, ne smeta da ih obožavaju, e tu drugo mišljenje o uspostavljenoj dijagnozi ne treba.
‘U politici nemam uzore, ali definitivno sam oduševljen hrabrošću Margaret Tačer. Niti jedan muškarac u politici 20. stoljeća nije imao hrabrosti koliko je imala ta žena. Političara ljudi ili vole ili mrze i za mene tu nema sredine. Ipak, ona je bila jedna od takvih’, izjavio je Klarin jednom prilikom, samo što se tada nije slikao vlastitim mobitelom, već je pozirao fotoreporteru.
Ukoliko obnovi mandat prvog hrvatskog ministra, Zoran Milanović bi trebao, najmanje je to što može, a i ljudski je, zahvaliti se Tomislavu Karamarku, valjda jedinom gorem izborniku promašenih kadrova, beskrajno spremnom da među lošima nađe najgore, poput, recimo, naglo usaborene, dojučerašnje kninske gradonačelnice Josipe Rimac. Izgubi li, međutim, naredne izbore ili završi u vladajućoj koaliciji iz nužde sa pojavama poput Mirele Holi ili Vilibora Sinčića, SDP-ov predsjednik uzročnike neuspjeha može, prvo, potražiti u vlastitom Predsjedništvu.
Svi ti ivani i klarini, osim što su kolosalne neznalice – više hrabrosti sa dugoročnom koristi od britanske majke brutalnosti i zagovornice društvenog uređenja u kojem će dvije trećine živjeti bolje, jer će treća trećina živjeti očajno, imali su u prošlom stoljeću: Kemal Ataturk, Vinston Čerčil, Josip Broz, Salvador Aljende… – nemaju, jednostavno, nemaju mogućnost razumijevanja vremena u kojem žive i u kojem je socijaldemokratija smislena kao liječenje karcinoma paracetamolom.
Dok se dakle na ruševinama Britanije Margaret Tačer i Tonija Blera – još jednog socijaldemokrate koji joj se divio – otočki laburisti okreću ljudima poput Džeremija Korbina, dugogodišnjeg no selfi aktivista i sindikalista, alergičnog na spregu bankarskih i političkih elita, Milanović visoka mjesta na listi za budući saziv Sabor čuva ivanima, klarinima i drugim starijim maloljetnicima koje je vrijeme akontativno pregazilo, ali im nije ubilo narcisoidnost i koji su, poput pomenutog katolika i humaniste rodom iz Jezera, Općina Tisno, glasno šutjeli o bankarskom teroru dok su im se u zoni odgovornosti dešavale deložacije. No platili na kraju svojim porazom sve te ivane i klarine i hajdaše i dončiće i branke i grčiće i kako se već sve zovu, Milanović jedino neće moći reći kako ih, da parafraziramo Novi zavjet, nije poznavao. On ih je, naime, stvarao.
