Novinarka Jasna Babić umrla je prije šest godina od karcinoma pluća. Nije trpila bol ni panični strah; bila je pribrana i hrabra kao i prije bolesti, samo - za one koji su je poznavali - neobično nezainteresirana da sama ispituje tok, prirodu svoje bolesti i opcije liječenja. Nekoliko mjeseci prije nego smo se oprostile, u četiri nas je oka zamolila da s liječnicima razmotrimo opcije i iskreno izložimo ima li ikakvog smisla da se nastavi liječiti, u čemu smo je, bez imalo grižnje savjesti, iznevjerili, do zadnjeg trena ponavljajući da se još može pokušati.
Kad se počela gušiti, hitna je pomoć dolazila na kratke intervencije u kojima bi joj olakšali patnje na sat vremena, odbili je odvesti u bolnicu i dali upute da za kratko vrijeme ponovo zovemo, znajući da su efekti kućne terapije slabašni.
“Samo vi zovite hitnu. Nema se tu što drugo raditi”, izgovorili bi glasom koji ne dopušta prigovor i hladno otišli sa svojim medicinskim torbama, defibrilatorima, tlakomjerima i ostalim beskorisnim spravama, uopće ne misleći što time čine pacijentici i onima koji su uz nju.
Nakon ne znam kojeg gušenja i ne znam kojeg “nema se tu što raditi”, nazvali smo, opet bez imalo grižnje savjesti, osobu koja ju je odmah smjestila u bolnicu za palijativu izvan Zagreba, gdje su se divne sestre i liječnici stvarno brinuli za nju.
Neizbrisiv je prizor odrasle osobe koja uz široki osmijeh ponavlja koliko je sretna što se nalazi u bolnici za umiruće - kao malo dijete koje je za rođendan dobilo pravi poklon - i njegova uvjerljivost u dokazivanju česte okrutnosti hrvatskog zdravstva.
Ta bi slika trebala progoniti sve ministre.
Opioidi u palijativi
Bezbroj sličnih sjećanja ljudi čiji su bližnji umrli od karcinoma na površinu je izvukla uznemirujuća priča o mladom liječniku dr. Krešimiru Crnogaći koji je umro od raka gušterače, dok je njegova partnerica Sanja Ćosić, sama liječnica anesteziologinja, navodno preklinjala kolege da pomognu pacijentu i daju mu dovoljne doze morfija.
"Moj Krešo je trebao mirno zaspati, a par minuta prije smrti gledao joj je u oči i uznemirio se, prestrašio, bio je nemiran. Osjetio je kraj, a to se nije trebalo dogoditi. Trebao je samo zaspati, mirno zaklopiti oči i izdahnuti spokojan u mom naručju. Ne biti u smrtnom strahu. Pišem ovo radi njega, radi svih naših umirućih pacijenata, radi naših obitelji, muževa, djece, prijatelja i nas koji ćemo jednog dana umrijeti. Prestanite se bojati opioida u palijativi. Prestanite biti neznalice, prestanite uskraćivati milost mirne smrti palijativnim pacijentima. Educirajte se. Pitajte. Zovite kolege koji se time bave da vas educiraju. Budite liječnici i poštujte Hipokrata. Ne mučite bolesnika na samrtnoj postelji", napisala je Ćosić na svom FB profilu.
Uslijedili su kolektivni izljevi posttraumatskog stresa, a zatim i nešto što su mediji suviše pretenciozno nazvali raspravom o odnosu zdravstvenog sustava prema umirućim pacijentima.
Nema tu, nažalost, rasprave.
Da bi se to dogodilo, potrebno je imati ozbiljan zdravstveni sistem koji će je pokrenuti, s istim takvim institucijama (počevši od resornog ministarstva), ozbiljnim podacima, statistikama i analizama, institucije iz nekog drugih resora koje te podatke mogu analizirati iz nekog drugog diskursa, zatim stručnjake koji su voljni javno govoriti, umjesto da se oportunistički sklanjaju iza sistema, organizacije za zaštitu prava pacijenata i znanstvenike koji se bave pokazateljima kvalitete sustava i ishoda liječenja i koji o svojim istraživanjima javno govore.
Nema podataka
Ništa od toga u Hrvatskoj ne postoji ili se samo povremeno ukazuje kao incident, pa kad govorimo o liječenju i podršci onkološkim bolesnicima, kao i o razlozima zašto je zemlja na vrhu europske ljestvice smrtnosti od gotovo svih najčešćih karcinoma, stanje opisujemo skicama koje možemo izraditi na osnovu skromnih podataka dostupnih vrlo malom broju ljudi.
Konkretno, da bismo stvarno raspravljali o slučaju Crnogać i slučaju Babić, trebamo znati koliko opioida Hrvatska troši u liječenju boli onkoloških bolesnika, potrošnju ukupne suportivne terapije, standarde prijema i liječenja bolesnika, protokole i ishode intervencija hitnih službi i kako sa svim tim podacima stojimo u odnosu na ostale zemlje EU.
Međutim, ne postoji egzaktna metoda prikupljanja i analize ih podataka, a zdravstvo koje se ne može evaluirati nije sistem, nego kaos.
Financijska strana potrošnje morfija i ostalih opioida se, na primjer, prikazuje na stranicama HALMED-a, ali se ne može znati na koju točno skupinu bolesti ta potrošnja odlazi.
Hrvatska je na 34. mjestu u Europi po upotrebi morfija u medicinske svrhe
Uopće ne postoji pregled propisivanja ostale suportivne terapije, počevši od psihološke i psihijatrijske pomoći, pa do lijekova za ublažavanje nuspojava agresivnih onkoloških lijekova.
Probleme, srećom, na svjetlo dana izvlače povremene međunarodne publikacije.
U publikaciji Europskog društva za medicinsku onkologiju objavljenoj 2008. godine prikazano je stanje u EU zemljama i članicama iz 2006. godine, kada je Hrvatska po upotrebi morfija u liječenju boli kod onkoloških pacijenata bila na repu Europe, zanemarivo ispred Bjelorusije, Albanije, Makedonije, Rusije i još pokoje bivše socijalističke zemlje.
Prateći situaciju od 1980. do 2006. godine UN-ov je Odbor za kontrolu narkotika zabilježio ogroman raskorak u medicinskoj praksi propisivanja opioida onkološkim bolesnicima između zemalja zapadne i istočne Europe, isključivo na štetu bivših socijalističkih zemalja.
Hrvatska je pritom u paradoksalnoj situaciji, jer skupa s Češkom, Latvijom, Rumunjskom, Slovačkom, Estonijom i Srbijom ima sve opioide s esencijalne liste Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i pacijentima ih daje u sklopu univerzalnog zdravstvenog osiguranja.
Bez zakonskih opterećenja
Za razliku od Rusije, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Litve, Bjelorusije, Albanije, Gruzije i Ukrajine ne opterećuju nas ni tolike zakonske restrikcije.
U Hrvatskoj Pravilnik o načinu propisivanja i izdavanja lijekova na recept ograničava dozu morfija na recept po pacijentu, recept ne smije biti ponovljiv i nije dopuštena nijedna od mogućih hitnih procedura propisivanja morfija u trenutku kada liječnik nije u mogućnosti pristupiti pacijentu.
Međutim, ne postoji zakonsko ograničenje koje bi liječnike spriječilo u propisivanju adekvatne i dovoljne terapije protiv boli.
Prvi i najozbiljniji problem je, dakle, potpuna nevidljivost prava pacijenata u hrvatskom zdravstvu, što u konkretnom slučaju znači nevidljivost i neujednačenost okvira i procedura u ublažavanju boli i drugih oblika patnje onkoloških pacijenata.
Netko će proći dobro, a netko tragično loše, ali iz šturih podataka znamo da smo u prosjeku na dnu EU po korištenju opioida za oboljele od karcinoma i da to nije povezano s trenutnom političkom situacijom i događajima na društvenoj sceni (poput pojave neokonzervativizma), nego je oduvijek tu, kao jedna od mana neuređenog zdravstva i osoblja dresiranog za medicinski oportunizam.
“Nema se tu što drugo uraditi”, okrutna je, izmišljena i prečesta poruka sustava pacijentima.
Dok se ne pojavi ministar zdravstva koji će to demantirati, neće biti ni rasprave koju smo ovim tužnim povodom iskonstruirali.
