Završetak romana donosi razočaranje, antiklimaks. "Ubojstvo komendatora" raste i gradi se kroz šesto sedamdeset stranica, a onda pada u posljednjih trideset. Murakami je preskočio vlastitu sjenu, jednom pa još jednom, unaprijed pa unatrag, napisao možda i svoj najbolji roman, a onda se spotaknuo na vlastiti žniranac... ili se barem tako čini, barem je takav prvi dojam.
Još od sredine osamdesetih Murakami (1949.) u Japanu ima status literarnog superstara čiji se romani, kako se to nekad govorilo, čitaju na svim meridijanima. Japanska literarna oligarhija nije mu bila sklona, ali taj je otpor brzo slomljen: nagradu Yomiuri dodijelio mu je nobelovac Kenzaburo Oe, jedan od njegovih najžešćih osporavatelja. I kod nas je jednako, sljedbenika ne manjka, a osporavatelji se hrpimice predaju. Ostaju samo džepovi otpora, gunđanje zbog sitnica, tjeranje maka na konac i ostalo. "Ubojstvo komendatora" roman je koji opčinjava. Murakami spaja Edgara Allana Poea, Francisa Scotta Fitzgeralda i Raymonda Carvera, kao da se nekada davno uistinu i radilo o jednoj osobi. Radnja romana razvija se lakoćom usporedivom sa spretnim prstima na Rubikovoj kocki koji kockice stavljaju na odgovarajuća mjesta. Teme romana: rastava, usamljenost, ljubavnice, umjetnička kreacija... izrastaju jedna iz druge. Uglavnom, Murakami. Tu su prolazi u paralelne svjetove i transcendentalna iskustva; popodnevni seks s ljubavnicom i večernji viski s prijateljem; tu su Bruce Springsteen i Richard Strauss, Mozartov "Don Giovanni" i "The Look of Love" ABC-ja, Beč 1938. i Nanking 1937., Peugeot 205 i Subaru Forester (zapravo, baš kada negdje na sredini romana pokušamo pobrojati sve aute, Murakami priskače u pomoć pa rezimira: srebrni jaguar, crveni Mini Morris, crni Nissan Infiniti, crni volvo, plava Toyota Prius i uvijek prašnjava i prljava Toyota Corolla).
Murakamijeva očaranost autima ima svoju poetičnost i ulogu u romanu. No hijerarhijski najvažnijim ipak se čini segment i tema umjetničke kreacije: onog zbog čega se stvaralačkog čina trebamo odreći i onog što se tada događa. Umjetnička preobrazba Murakamijevog slikara portretista započinje rastavom i spavanjem u Peugeotu 205. Put je to koji vodi u podmorski tunel prema Hokkaidu, u život u osami u kući navrh brda, u noć i šumu iz koje dopire tajanstveni zvuk molitvenog zvona. U "Andreju Rubljovu" Andreja Tarkovskog ruski slikar ikona stvaralačka iskušenja prolazi tako što izlije crkveno zvono. Murakamijev slikar stvaralačke izazove prolazi slijedeći zvuk budističkog zvonca. No s vremena na vrijeme čini se da nema razlike između zvona Tarkovskog i Murakamijeva zvonca – oba predstavljaju gotovo jednako veliku ideju kreacije.
U osnovi, Murakamijeva ideja bestselera je fantazija seksa, bogatstva i uspjeha. To moramo reći. Mogli bismo nabrojiti i razne mane "Ubojstva komendatora": neka bizarna ponavljanja u tekstu, neke opsesivne detalje romana, pa čak i neke malo teže objašnjive motive. Ali nakon svega i kraj romana počinje imati smisla. Da antiklimaks, da razočaranje, ali to nije sve, kao da tu imamo i nešto više od onoga što se čini na prvi pogled; ne plićak iz kojeg se vidi dno, nego duboku vodu nevidljiva dna: kao da zapravo nemamo pred sobom kraj romana, već njegov nastavak, njegov početak.
