Jedan od oblika glazbe koji se po najdostupnijem masmedijskom prostoru mogao najbrže proširiti poput alge taksifolije po morskome dnu, danas običavamo nazivati programski eufemističkom sintagmom: zabavna glazba. To je, međutim, finija inačica za muzički žanr koji skrivamo iza zastora "limunade" ili ošita "lakih nota". Estrada, premda zvuči antički ljupko i rimski moćno zbog svojeg etimona udjenutog u klasičnu latinštinu, zapravo je hipokoristik u glazbenoj branši za sve one koji bavljenje kontrolom nada zvukovima i žongliranje vještinom napisanih kajda smatraju ozbiljnim poslom. No, i u takozvanoj zabavnoj glazbi postoje skladbe koje svojom estetskom vrijednošću nadmašuju i mnoge komade što su ih komponirali školovani skladatelji s ambicijom stvaranja kakvog serioznog muzičkog opusa.
Evo, neka bude spomenuto ime Đorđa Novkovića...
Upravo dišemo zrak u vremenu kad se navršava ubava 80. godišnjica njegovog rođenja, otkako ga je majka njegova bila donijela na svijet u Sarajevu, 2. rujna 1943. I upravo je on zrcalni odraz svega vidljivoga i nevidljivoga, svega izrečenoga i nedorečenoga iz prvoga pasusa, s obzirom na to da je Novković bio akademski obrazovan demijurg, a u kolektivnoj memoriji ovdašnjih naroda i narodnosti ostat će uklesan i odliven u trajnom materijalu kao artist koji je u svojoj kućnoj ordinaciji spravljao kompozicije iz tog za elitu prezrenog žanra zabavne glazbe, dok je u stvarnom i imaginarnom prostoru pop-kulture uživao povlašteno mjesto i ubirao lovorike i plodove, čak i da ih je i bilo, sa zabranjenih voćki poput onoga jabukovog drva iz Edenskog vrta na početku Biblije...
Da, Đorđe Novković bio je akademski glazbenik. I to nije bio završio ma koji odjel Muzičke akademije u Sarajevu, nego onaj najsloženiji – dirigiranje! Jest, onaj u kojem se traži odlično poznavanje povijesti klasične glazbe i teorije glazbe, zatim posjedovanje temeljitog uvida u simfonijsku i opernu glazbu, izvrsno sviranje glasovira i prima vista izvođenje partitura, kao i napamet bilježenje skrupuloznih višeglasnih diktata… Đorđev afinitet prema glazbi prva je primijetila mati njegova, pa ga je upisala u muzičku školu u koju ga je, postoje zapisi, zimi vodila na sanjkama prekrivenog toplom dekom.
Malo je koji iole relevantan izvođač u nas a da mu Đorđe Novković nije bio napisao pjesmu. Pomalo je bila i stvar prestiža među našim estradnim vedetama imati na repertoaru svoju pjesmu proizašlu iz njegovoga laboratorija
Bio je isprva izvrstan đak, a potom i odličan student, koji je diplomirao kod slavnog maestra s ovih prostora, velikoga Mladena Pozaića.
A da će se iz artističke rezidencije Đorđa Novkovića moći očekivati vrhunski rezultati dobro prihvaćeni u narodu, dala je naslutiti simpatična pjesma" Stari Pjer", koju je Đorđe bio skladao za Ivicu Percla. Simpatična pjesma postala je i simptomatična, jer je njezin stvorac odbacio gradbu karijere akademskoga skladatelja u pravcu klasične glazbe i odabrao put zabavnjaka i šansonjera gdje su mu mogućnosti izvedbe bile lakše dostupne, kao i kontakt s publikom i, možda, utilitarnija materijalna dobit.
Bilo je to 1968. godine, nakon što je poslije višegodišnjeg staža sviranja u kultnoj grupi Indeksi bio doselio u Zagreb, gdje je Novković iste godine sa spomenutom pjesmom doživio trijumf na Zagrebačkom festivalu u večeri šansone. Paradoksalno, doživio je trijumf osvojivši tek treće mjesto, ali su svi već tada govorili samo o toj šansoni, eda bi u danima, tjednima, godinama i desetljećima što su uslijedili postala jednom od najslušanijih i najuspješnijih pjesama u Jugoslaviji i inozemstvu. I danadanas, Stari Pjer, jednako je mlad kao i prije svih ovih pet i pol decenija štono u međuvremenu minuše.
Jesam, odrastao sam uz najbolju zabavnu muziku bivše Jugoslavije. Oliver Dragojević i Mišo Kovač bili su kamene kolone o koje su se vješali ili privezivali svi ostali izvođači, a grupe Srebrna krila i Novi fosili, a domalo potom i Magazin, bio je zabavno-glazbeni mainstream koji je udarao ritam svemu ostalome. Protestantska uzburkanost domaće pop-rock glazbene scene Novim valom i namreškanost punkom – koja je nastupila koncem sedamdesetih godina i doživjela vlastitu eflorescenciju skorašnjom smrću maršala Tita – nije smela "klasičnu" bonacu po kojoj su svojim genijalnim česticama žanra burdižali Zdenko Runjić i Tonči Huljić te, posebice, Đorđe Novković. (Ostavljam postrance na apostilama ovoga osvrta Parni valjak i Prljavo kazalište, Haustor i druge, ne zato da bih u subalternu, manje cijenjenu poziciju položio Huseina Hasanefendića Husa, Jasenka Houru ili Darka Rundeka... Ne! Oni su u ovoj priči jedna sasvim izdvojena enklava puna mojega poštovanja i smjernog slušanja, koja mi se ne uklapa u temperaturu ovoga napisa i zavrjeđuje jedno posebno tumačenje u izdvojenom štivu. Bez obzira na to što su se rečeni glazbeni stilovi u hrvatskoj stvarnosti otprije četrdesetak godina događali i razvijali paralelno, u sinkronijskom linearnom gibanju ja ih slušam dijakronijskim uhom kojim sam pristupao, primjerice u operi, djelima Claudija Monteverdija i Luigija Cherubinija ili Giuseppea Verdija i Giacoma Puccinija; odnosno, u simfonijskoj tradiciji komadima W. A. Mozarta i L. van Beethovena ili P. I. Čajkovskog i Gustava Mahlera. Dunkve, ništa osobno...
Ipak, Srebrna krila bila su onaj formativni karburator što je iz radijskog mehanizma onda bio utjecao na nas tada mlade u osamdesetima. Gotovo sve odreda njihove pjesme bio im je komponirao Novković, počam od možda one najslavnije – "Zakuni se ljubavi". A gdje su još hitovi "Ana", "Dolina našeg sna", "Ja nisam kockar ali gubim", "Manuela cha-cha-cha"… Rašpav vokal Vlade Kalembera još je dodatno potencirao šarm izrijeka i zvuka same grupe, što je svakako pridonijelo i protočnijoj cirkulaciji samih pjesama.
Ma, kad se sjetimo Miše Kovača i njegovih karizmatičnih interpretativnih seansi, bit će nam posve jasno zašto je glazba Đorđa Novkovića tako ukotvljena u narodima i narodnostima oko nas. A, ruku na srce, i on je obilato svojim autorskim refleksom itekako utjecao na svekoliku Mišinu percepciju – od Vardara pa do Triglava... Kao što je duo Runjić – Oliver bio avers na jugoslavenskoj zlatnoj medalji uspjeha u domu zabavne glazbe, jednako je tako i dvojac Novković – Mišo bio revers u dvorištu istog tipa muzike i medalje istog sjaja. Sjetimo se samo aduta neprolazne vrijednosti iz njihove meštrije: "Ako me ostaviš", "Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim", "Ja nemam više razloga da živim", "Još i danas teku suze jedne žene", "Malo mi je jedan život s tobom", "Najljepše su oči moje majke", "Nikoga nisam volio tako", "Ostala si uvijek ista", "Samo nas nebo rastavit može", "Sutra mi sude", "Svi me znaju u mom zavičaju", "Svi pjevaju, ja ne čujem"...
A napisao je Novković i niz inih evergrina za Gabi Novak ("Nada"), Meri Cetinić ("Samo simpatija"), Nedu Ukraden ("Zora je" i "Boli, boli"), Severinu Vučković ("Virujen u te"), dok je na Eurosongu grupa Put s dosta uspjeha nastupila interpretirajući njegovu "Don't ever cry" (1993.).
Malo je koji iole relevantan izvođač u nas a da mu Đorđe Novković nije bio napisao pjesmu. Pomalo je bila i stvar prestiža među našim estradnim vedetama imati na repertoaru svoju pjesmu proizašlu iz njegovoga laboratorija. Pisao je puno, jer mu je to bio zanat i način da dođe do novca za egzistenciju i plaćanje računa. I, pamtim jednu njegovu misao davno izrečenu u nekom televizijskom intervjuu, kad je sam priznao kako je u životu napisao i puno pjesama za baciti u smeće. Govorio je: ljudi su naručili, ja sam pošteno odradio posao u dogovorenom roku, kao zidar ili stolar. Naravno, nisu mogle sve od oko tri tisuće pjesama biti hitovi, ali ih je svejedno prekoviše što će ostati zavazda, čineći od njega jednog među našim najvećim skladateljima ovog soja glazbenog izraza.
Novković je bio skladatelj neporecivog nerva za ljepotu melodijske krivulje, koja se slušatelju u bubnjić i pamćenje ureže na prvo slušanje. To, naprotiv, nisu bili prvoloptaški aduti koji jeftinoćom i patetičnošću osvajaju recipijenta, već delicijozne glazbene minijature koje znaju taknuti najosjetljivije žice u emocionalnom biću onoga koji i izvodi i sluša...
Bilo je ovdje spomena nekih među najvećima što su u nas postavili standarde i evergrinske norme čija je muzika nepromočiva i neprobojna od ma kakvih naknadnih nastavljanja na njih. Đorđe Novković sam je otvorio kamenolom u kojemu je svojim alatima i oruđima brao kamen, obrađivao ga već naprama snazi i vještini svojega vlastitog talenta, distribuirajući dalje svoje meštrance prema publici koja ga je prihvaćala jednakom emocijom kakvom je prema njoj i bio otposlan. Nagla smrt presjekla je Đorđevu artizansku tangentu u rano jutro 6. svibnja 2007., u njegovom zagrebačkom domu, gdje je ili nebeska sila ili Božja volja stavila koronu na pauzu iza zadnje njegove napisane note. Ne Đorđe, ne nijedan dirigent: publika je ta što će odrediti čas kad će prestati trajanje te korone na toj pauzi iza zadnje Đorđeve note. Ne znamo kad će to točno biti, znamo samo da se to dogoditi neće sve dok na Zemlji bude živog čovjeka potrebitog dobre muzike, dobre muzike ili glazbe, svejedno...
