Siniša Hajdaš Dončić nedavno je izabran za petog po redu predsjednika SDP-a. Posljednju deceniju i po bio je pri samom vrhu SDP-a, župan Krapinsko-zagorske županije, a bio je i ministar pomorstva, prometa i infrastrukture u vladi Zorana Milanovića. S novim predsjednikom najveće opozicijske stranke razgovarali smo o poljuljanim lijevim ekonomskim politikama i izgubljenim ustavnim, antifašističkim vrijednostima u hrvatskom društvu. Nastavlja li SDP politiku kontinuiteta ili postoji novi pristup?

Kao novi predsjednik SDP-a ističete da ćete se zalagati za lijeve ekonomske politike, ali brojni će kritičari reći da Hrvatska takvih politika nema, čak da ih je SDP ubio svojim političkim djelovanjem u zadnjim decenijama?

Lijeve ekonomske politike su borba za solidarnost, jednakost, borba da deset posto građana nema 90 posto nacionalnog bogatstva. Društvo destrukcije nije društvo jednakosti. Hrvatska zbog svoje tradicije, ali još više zbog svoje budućnosti, ne smije dozvoliti da uski krug ljudi raspolaže većinom nacionalnog bogatstva jer to stvara duboke društvene podjele. Sve veći ekonomski jaz u hrvatskom društvu moguće je prevladati drugačijom poreznom politikom, drugačijom raspodjelom dobiti i poimanjem javnog dobra. Krenimo od poreza na ekstraprofit velikim multinacionalnim korporacijama u energetskom, bankarskom, trgovačkom, logističkom sustavu.

Zatim jačanjem uloge državnih institucija koje trebaju spriječiti privatne monopole i dogovore između određenih sudionika u društvu kako bi se novac transferirao socijalno ugroženim skupinama. Ne zaboravimo ni lijevu energetsku politiku koju treba iskoristiti kako bismo spriječili da opet mali krug ljudi zagospodari velikim subvencijama za obnovljive izvore energije. Za Hrvatsku je bolje da recimo 20.000 građana ima solarne panele na svojim domovima, osobito u južnom dijelu naše zemlje, nego da postoje velike plantaže solarnih elektrana ili vjetroelektrana u bivšim poslovnim zonama koje, nažalost, nikad nisu popunjene.

Naravno, tu uvijek ističem aktualnu temu, progresivno oporezivanje praznih nekretnina, treće, četvrte, pete, šeste... Ako netko akumulira svoje bogatstvo u betonu, cigli, u stanu koji je prazan, morao bi plaćati veći porez nego što ga plaćaju građani koji žive u svom stanu. A što se tiče drugog dijela pitanja, HDZ je taj koji je svojim djelovanjem, a osobito korupcijom koja je ušla u sve pore društva, uništio standard hrvatskih građana, a sada se pokušava prikazati kao socijalno osjetljiva stranka koja uvodi lijeve ekonomske politike, čije učinke građani nedovoljno osjećaju.

Kad govorimo o SDP-u, često se vraćamo u vrijeme Milanovićeve vlade, kad niste ratificirali Istanbulsku konvenciju ni raskinuli Vatikanske ugovore, a najosjetljivije grupe, radnici i umirovljenici, bile su pod udarom mjera štednje. Za vrijeme epidemije korone HDZ je čak bio socijalno osjetljiviji nego kad je SDP vodio vladu. Što kažete na taj vaš krimen?

Imali smo svoje pluseve i svoje minuse. Najveći plus je bila borba protiv banaka u slučaju švicarskog franka. Nažalost, na svoje propuste nismo mogli mnogo utjecati jer je u Europi generalno prevladavala politika štednje. Priznajem da smo zbog te važeće doktrine Europske unije i Europske komisije sasvim sigurno propustili jačati lijeve ekonomske politike i previše popuštali liberalnom kapitalizmu. Ali prošlo je deset godina i SDP se, kao i cijelo društvo, promijenio.

Da je SDP upravljao Hrvatskom u doba Covida, vjerujem da bi poticaji građanima bili još izdašniji nego što je to pružao HDZ, jer novca u državnoj blagajni ima, i to nekoliko puta više nego za vrijeme naše, SDP-ove vlade. Za vrijeme vlade Zorana Milanovića dotok novca u državnu blagajnu bio je oskudan, EU-projekti nisu bili spremni, tek su bili u izradi, uključujući i projektnu dokumentaciju za Pelješki most. SDP je tad odigrao važnu ulogu pri izradi projektne dokumentacije, što se osjetilo za vrijeme Plenkovićevih vlada. Trudimo se biti bolji, učiti iz vlastitih grešaka, koje se više neće ponoviti, to obećavam!

 

Rat je završen

Ipak, Plenković često radi razne usporedbe na štetu SDP-a.

Što reći, na našu veliku žalost i štetu, nismo mijenjali ni izborno zakonodavstvo. Nismo se bavili time, na stolu su bili drugi prioriteti i problemi, vrlo aktualni u tom trenutku. Svaki put kad im zagusti, na svako socijalno nezadovoljstvo, HDZ potencira te usporedbe ili baca nacionalističku kost u društvo povodom tema koje su davno trebale biti završene i predane povjesničarima. Ali, što drugo preostaje HDZ-u kad nemaju produktivnih ideja. U Hrvatskoj je rat završen. Hrvatska državu ima, društvo nema. Nama treba izgradnja društva, građanskog društva. Svjestan sam da će SDP, kad za tri i pol godine ponovno dođe na vlast, dočekati slična situacija kao 2000. i 2011. godine, i da će nam trebati sigurno godinu i pol dana za konsolidaciju financija i proračunskih procesa, jer HDZ ne upravlja procesima, oni samo stihijski puštaju da se procesi odvijaju.

U posljednje vrijeme pored potrebe za javno dostupnim zdravstvom, o čemu se godinama govori, sve više ističete i potrebu koja još uvijek u društvu nije dovoljno prepoznata – onu za javno dostupnim školstvom. Smatrate da je i školstvo sve više privatizirano?

Vjerujte mi, imam djecu, pa znam. Javno dostupno školstvo i javno dostupno zdravstvo duboko su u programu SDP-a. U Hrvatskoj je na djelu puzajuća privatizacija ne samo zdravstva nego i školstva. Nažalost, kako je u Hrvatskoj zdravstvo dostupno samo za ljude debelog novčanika, za onih deset posto koji drži 90 posto, isto tako postaje i školstvo, što predstavlja destrukciju koja ruši hrvatsko građansko društvo. Kako se otvaraju privatne klinike, otvaraju se privatne škole i privatni fakulteti, čime naše školstvo postaje elitno obrazovanje kao što je u SAD-u.

U takvim društveno postavljenim okolnostima bistra i pametna djeca koja dolaze iz manjih mjesta nemaju jednaku mogućnost ulaska u srednju školu, bivaju prisiljena izabrati lošije srednje škole jer im roditelji nemaju ne samo novca nego ni prilike pružiti obrazovanje kao što imaju njihovi vršnjaci, recimo u Zagrebu. Svi znamo za situacije kad se organiziraju obvezni izleti pa roditelji skupljaju novac za onu djecu čiji roditelji ne mogu platiti taj izlet, jer sve se u hrvatskom obrazovanju počinje plaćati. Zaista je porazno za društvo da smo došli u situaciju da se djeca dijele, da postoje ona koja ne idu na izlet jer im ga roditelji ne mogu platiti.

Hrvatska zbog svoje tradicije, ali još više zbog svoje budućnosti, ne smije dozvoliti da uski krug ljudi raspolaže većinom nacionalnog bogatstva. Sve veći ekonomski jaz moguće je prevladati drugačijom poreznom politikom, drugačijom raspodjelom dobiti i poimanjem javnog dobra

Ne zaboravimo ni instrukcije koje više nisu pomoć, izuzetak, već pravilo, razvijeni biznis koji najvećim dijelom nije u hrvatskom financijskom sustavu jer se najčešće plaćaju kešom. Tako dijete kao budući član zajednice osjeća okrutnu diskriminaciju već na samom početku svog života. Navedeni problemi rješavaju se drugačijom obrazovnom politikom prema javnom školstvu, gdje se dodatno stimuliraju učitelji, koji bi pritom morali u najvećem dijelu razreda zadovoljiti određene ishode učenja.

Razvoj tehnologije i primjena umjetne inteligencije u budućnosti učinit će još veći rascjep u hrvatskom društvu. Do usluga umjetne inteligencije moći će opet doći samo onih deset posto građana. Moj cilj je da svi učenici do fakulteta imaju jednake mogućnosti na svom putu stjecanja obrazovanja. Isto tako i na kraju životnog ciklusa, da svi naši građani imaju mirnu i dostojanstvenu starost o kojoj će skrbiti država. To je ideal društva kojem SDP teži.

U hrvatskom društvu postoji još jedna socijalno osjetljiva skupina – strani radnici čiji se problemi, po našem običaju, stavljaju pod tepih. Hrvatska nema migracijsku politiku. Pojedini političari huškaju javnost i tvrde da nam strani radnici uzimaju posao. U svemu tome, strani radnici kao bitna karika posrnulog tržišta rada i gospodarstva ostaju izolirani, u teškim radnim i životnim uvjetima. Kako dalje?

Ne, oni ne ostaju izolirani, nego getoizirani, a u takvim okolnostima s vremenom se javlja veća stopa kriminala i izlazi sav jad, bijes i frustriranost tih ljudi, što možemo vidjeti u Belgiji, Švedskoj i drugim europskim zemljama. Hrvatska vlada u zadnjih par godina nema migracijsku politiku, prepustila ju je privatnim agencijama. Strani radnici nisu došli da nekome oduzmu posao, već su pozvani. Istina, ulazak stranih radnika u Hrvatsku kao nacionalnu državu ruši cijenu rada, ali ista ta država omogućila je široku fleksibilizaciju dolaska radne snage, ponekad čak i neselektivno, bez ikakvih mehanizama kontrole jer se tim problemom u ovoj državi nitko ne bavi.

Naš plan migracijske politike bit će sasvim drugačiji od HDZ-ovog i podrazumijevat će integraciju stranih radnika u lokalnu zajednicu, čije će troškove međusobno podijeliti država, jedinica lokalne samouprave i poslodavac. Na ovim je prostorima tijekom povijesti najbolju migracijsku politiku vodila Austro-Ugarska koja je doseljavala stanovništvo na određena depopulirana područja Hrvatske, ali je pametnom migracijskom politikom novo stanovništvo za dvije-tri generacije učinila pripadnicima lokalne zajednice.

Sve su veće klasne razlike između građana i razlike između hrvatskih regija. Kako ih prevladati?

Lijevim ekonomskim politikama i državnim intervencionizmom. Životni standard se može podići samo otvaranjem novih radnih mjesta na temelju drugačije fiskalne politike i povećanjem plaća i mirovina. Moraju postojati porezni alati pomoću kojih bi se na depopuliranim područjima Hrvatske otvorili novi proizvodni pogoni uz određene državne subvencije.

Definitivno je trebalo obnavljati spomenike. Bar spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. Obnoviti i sačuvati od daljnje devastacije Spomenik narodu Banije i Korduna na Petrovoj gori koji je remek-djelo hrvatske kulturne baštine i arhitekture. To bi svakako trebalo ispraviti u našem sljedećem mandatu

Ali sličan model pokušao je primijeniti i Tuđman krajem devedesetih godina u ratom opustošenim krajevima. Nakon što su uzeli poticaje, poduzetnici su nestali iz tih krajeva. Iza njih je ostala još veća pustoš.

Privatni poduzetnik koji je partner državi u nekom projektu mora voditi transparentno računovodstvo da bi država kroz porezni sistem imala uvid kolika mu je dobit i postoji li privatno ulaganje u tom procesu. To je partnerski odnos države i poduzetništva. Ne zaboravimo i da je određene gospodarske i ekonomske sfere potrebno decentralizirati jer Zagreb ne osjeća, ne poznaje dovoljno probleme lokalne zajednice. Čak i pojedini predstavnici, kad zasjednu u neke fotelje na državnoj razini, počnu živjeti u nekom balonu i politika im se svodi samo na prepucavanje i replike u Saboru, što ne rješava ključne životne probleme.

Obećali ste da ćete se osim za lijeve ekonomske politike zalagati i za antifašizam. Jedan od prvih koraka je da ste u okviru SDP-a osnovali Savjet antifašizma, ali to je u vašim, stranačkim krugovima. Zašto u dva mandata u kojima je SDP vodio vladu niste vratili ni obnovili ni jedan antifašistički spomenik od oko 3.500 uništenih početkom devedesetih?

Definitivno je trebalo obnavljati spomenike. Bar spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. Obnoviti i sačuvati od daljnje devastacije Spomenik narodu Banije i Korduna na Petrovoj gori koji je remek-djelo hrvatske kulturne baštine i arhitekture. Kao što sam već spomenuo ranije, u nekim stvarima smo pogriješili. To bi svakako trebalo ispraviti u našem sljedećem mandatu. Moramo pojačati svoj glas na tom ideološkom spektru jer antifašizam je jedini pokret koji je uvijek bio na pravoj strani povijesti boreći se za ovo što imamo danas, a to je Hrvatska u avnojskim granicama.

U SDP-ovom krvožilnom sustavu je moderni antifašizam. Povijest je poznata, fašizam mijenja svoje oblike, ali je uvijek zlo. Moramo se boriti protiv fašizma 21. stoljeća: rastuće ksenofobije, ugroze prava žena, zaštite prava nacionalnih manjina. SDP je ponosan na hrvatsku antifašističku povijest. Problem je što sadašnje vladajuće političke stranke ne žele poštovati nešto što je u preambuli hrvatskog Ustava.

Zašto SDP nije glasniji u prozivanju HDZ-a zbog njegovog odnosa prema partizanskom, antifašističkom pokretu, kao što ste glasni u prozivanju HDZ-a kao pravomoćno osuđene stranke? Svojim suzdržanim, nedovoljno glasnim reakcijama kao da se bojite zamjeriti desnom biračkom tijelu?

Prije svega, poslije 28. listopada HDZ više nećemo moći zvati kriminalnom organizacijom jer će takve kvalifikacije biti kažnjive. Eto, da se našalimo, HDZ će kao poslovni subjekt moći dizati potvrde o nekažnjavanju. Vjerujem da su stavovi SDP-a o antifašizmu i naše progresivne politike dobro poznati hrvatskim biračima. I ne bojte se, uvijek ćemo biti tu da prozovemo bilo kakva koketiranja s fašizmom. To od prvog dana radi i predsjednik Milanović. Premijer Plenković i HDZ nisu s time imali nikakvih problema. Zaboravili su da su i hrvatska država i HDZ nastali na temeljima antifašizma.

(Foto: Sandro Lendler)

Radić, Tito i Tuđman

Temelje takvog HDZ-a postavio je Franjo Tuđman, koji ne samo za HDZ-ovce nego i za kompletnu desnicu, DP i novu stranku DOMiNO, predstavlja nacionalnu svetinju. Kakav je vaš stav o Tuđmanu?

Tuđmana moramo promatrati kroz različite povijesne dekade, od zagorskog partizana do devedesetih kad odstupa od svojih izvornih politika i skreće u krivom smjeru, udesno, dopuštajući da ga financira proustaška migracija. Ali postavit ću vam jedno pitanje, s čijim se odgovorom ne trebate složiti: Kad podvučemo crtu, tko su zapravo Hrvati koji su utjecali na stvaranje hrvatske države? Za mene su to Stjepan Radić, Tito i Tuđman, to je ono što smo mi Hrvati imali u novijoj hrvatskoj povijesti.

I svaki od njih trojice je imao svoje pozitivne i negativne osobine. Tuđman je provodio i lošu privatizaciju tijekom Domovinskog rata i poslije, nije procesuirao ratne zločine prema srpskim civilima. A kad govorimo o stvaranju hrvatske države, ne smijemo zaboraviti ni presudnu ulogu Ivice Račana, koji je svojim postupkom omogućio raspisivanje prvih višestranačkih izbora. Ako bih baš morao izabrati najupečatljiviju povijesnu ličnost, ja bih izabrao recimo Ivana Supeka, kojeg više nitko ne spominje. Volim humaniste.

"Pobjeda koja je čista kao gorski potok, čista kao suza djeteta", vaše su riječi s ovogodišnje obljetnice "Oluje" u Kninu. Osim što nijedna vojna operacija nije čista, znamo za pravna obrazloženja oslobađajućih haških presuda generalima Gotovini i Markaču u kojima piše da je i u samoj operaciji "Oluja", bar u Sektoru jug, u Lici i Dalmaciji, bilo ratnih zločina nad civilima srpske nacionalnosti prilikom ulaska Hrvatske vojske u pojedina sela. Jeste li to rekli zato što je to općeprihvaćeni narativ?

Mislim da je važno naglasiti, prije svega, da je "Oluja" bila legitimna vojna operacija oslobođenja hrvatskih teritorija. Legitimnost te vojne operacije potvrdio je i Haški sud oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču. U tom sam smislu govorio. Ovo ne znači da tijekom te operacije nisu počinjeni i ratni zločini nad srpskim stanovništvom. I pojedinci koji su ih počinili za njih trebaju odgovarati.

Poslije parlamentarnih izbora kod iskrenih SDP-ovaca loše je odjeknula i sama ideja o pokušaju pregovora o suradnji s DP-om. Smatrate li da će vam birači oprostiti taj "ideološki izlet"?

Morat ću amnestirati Peđu Grbina jer čovjek nikad nije rekao da ulazi u koaliciju s DP-om. Razgovaralo se isključivo o formiranju saborske većine koja bi donijela nekoliko ključnih zakona, nakon čega se trebalo ići na nove izbore. Dakle, nikakva koalicija s DP-om ili bilo kakvom sličnom strankom ne dolazi u obzir. Ja sigurno neću ulaziti u takve koalicije.