Siniša Hajdaš Dončić, potpredsjednik Sabora i vjerojatni budući predsjednik Socijaldemokratske partije, ovog je kolovoza u Kninu, u povodu proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, ovako okarakterizirao operaciju "Oluja": "Danas je jedan od najvećih dana novije hrvatske povijesti, gdje se zapravo treba slaviti pobjeda, to je početak i kraj. Pobjeda koja je čista kao gorski potok, čista kao suza djeteta." Kud baš dječje suze?! U dva raketna napada hrvatskih MiG-ova 7. i 8. kolovoza 1995. na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa te kod Novog Grada (Bosanskog Novog) – dakle, na teritoriju Bosne i Hercegovine – poginulo je trinaestero srpskih civila, od kojih četvero djece.
Nedvojbeno je da se taj ratni zločin dogodio, kao što je nedvojbeno i to da je pravno neozbiljna i politički motivirana beogradska optužnica protiv četvorice umirovljenih visokih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koje se zapovjedno tereti za rečeno ubijanje uslijed raketiranja izbjegličke kolone, raketiranja čiji su vojni razlozi do danas ostali nejasni. Uzgred, proces na Višem sudu u Beogradu ne miče se s mrtve točke već više od godinu i pol. Hrvatsko pravosuđe u prošlih 29 godina nije poduzelo ništa da otkrije sve činjenice i dovede pred sud uistinu odgovorne za taj zločin.
Manje od mjesec dana ostalo je do izbora u SDP-u, a članstvo i javnost nisu mogli čuti što gotovo sigurni novi predsjednik stranke misli o ključnim političkim izazovima i dilemama svoje stranke, uključujući i možda najvažnije pitanje – odnos SDP-a prema platformi Možemo! Dosad smo mogli čuti samo da je "Oluja" bila čista kao suza djeteta
Kninska izjava – koja je više rezultat brzine jezika u odnosu na pamet i prenaglašene potrebe za verbalnim dokazivanjem nego nacionalističke zloćudnosti i ljudske bešćutnosti – dobro oslikava politički profil i karakter ambicioznog Hajdaša Dončića. On se u izboru između sabranosti, razmišljanja prije nego što progovori i osjećaja odgovornosti prema vlastitim riječima, s jedne strane, i privlačenja pažnje teškim i rubnim izrazima, pokušajima duhovitosti i teatralne neposrednosti te pojednostavljujućim doskočicama, s druge, ne može otrgnuti porivu da ide ovim potonjim – lakšim – putem.
U pogledu stila, on je loša kopija bivšeg predsjednika SDP-a i sadašnjeg predsjednika Republike Zorana Milanovića, što znači da – za razliku od Milanovića – nije autentičan i nema karizmatičnosti ni u tragovima, slično kao i Peđa Grbin, predsjednik SDP-a na odlasku. Čak i da je Hajdaš Dončić neusporedivo bolji imitator nego što jest te da oponaša bilo koga drugog umjesto Milanovića, i dalje bi bio samo imitator, a od toga u politici, i ne samo u politici, nema sreće. Pritom Milanović, mada su prijateljski povezani, nije poticao Hajdaša Dončića da se kandidira, niti pokazuje da je pretjerano oduševljen time što će vodeći zagorski SDP-ovac preuzeti čelni položaj na Iblerovu trgu.
Ako ostavimo po strani stilsku nezgrapnost i neutemeljeno samopouzdanje kad je riječ o retoričkoj vještini, što je budući SDP-ov predsjednik u političkom ili idejnom smislu? Prema onome što je radio i govorio u dvadesetak godina svoje političke karijere, Siniša Hajdaš Dončić klasični je liberal i u pogledu ekonomije i u pogledu društvenih pitanja. Izuzmu li se povremeni izleti u populizam, njegovi stavovi ostali su nepromijenjeni u odnosu na vrijeme kad je bio osrednji ministar pomorstva, prometa i infrastrukture u Milanovićevoj vladi, a u proteklih deset godina svijet su promijenile različite vrste kriza: ispostavilo se da liberalni kapitalizam i slobodno tržište nisu recept trajne sreće i blagostanja najširih slojeva stanovništva, kao što ni "Treći put" nije formula uspjeha ljevice, no čini se da to još nije doprlo do budućeg šefa SDP-a, inače, doktora ekonomskih znanosti koji više voli govoriti o svemu drugom nego o ekonomiji.
Što će u SDP-u promijeniti dolazak Hajdaša Dončića, osim stila i temperamenta prvog čovjeka? S obzirom na to da je dotični u protekle četiri godine i formalno i stvarno bio jedan od najbližih Grbinovih suradnika, najrealnije je da će partija nastaviti istom putanjom, odnosno da slijedi kontinuitet plutanja na snazi brenda i lojalnosti starijih birača, s tim da budući predsjednik dobiva organizaciju koja više nije oštro frakcijski podijeljena. To, naravno, ne znači da neće oživjeti neke nove podjele i nije da za to ne postoje unutrašnji potencijali. Grbin i Hajdaš Dončić pokazali su svoju bezidejnost, neozbiljnost i nedoraslost u proljetnoj kampanji za parlamentarne izbore: neovisno o potezima Zorana Milanovića, SDP-ova kampanja praktički nije postojala ni na razini poruka, ni na razini predizbornih skupova, ni na razini kreativnosti, ni na razini promocije ljudi koji bi trebali preuzeti najistaknutije dužnosti. Hajdaš Dončić jedan je od najodgovornijih za tu katastrofu, ali dobio je 20 hiljada preferencijalnih glasova u Trećoj izbornoj jedinici, pa je povjerovao da je izborni pobjednik i da ne smije ignorirati raspoloženje baze.
Manje od mjesec dana ostalo je do izbora u SDP-u, a članstvo i javnost nisu ni u natruhama mogli čuti što gotovo sigurni novi predsjednik stranke, iako je ostao još koji dan do okončanja kandidacijskog postupka, misli o ključnim političkim izazovima i dilemama svoje stranke, uključujući i trenutačno možda najvažnije pitanje – odnos SDP-a prema platformi Možemo! Dosad smo mogli čuti samo to da je "Oluja" bila čista kao suza djeteta.
